Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Soft Machine
Izdavač: Universal Music Group
Izdanje: 1968
Trajanje: 41:30
Ocjena: 4/5
Legende canterburyjske scene, Soft Machine, jedna su od najvažnijih, pionirskih skupina progresivnog rocka, a ujedno i jedna od najobskurnijih jer, unatoč tome što su u njihovim redovima svirali neki od najtalentiranijih britanskih glazbenih umova 20. stoljeća, nikad nisu doživjeli komercijalni uspjeh, a i danas uživaju iznimno poštovanje kod svih ljubitelja eksperimentalnih glazbenih oblika. Soft Machine, koji su ime preuzeli prema knjizi ‘The Soft Machine’ Williama S. Burroughsa, tijekom svoje relativno kratke, 13-godišnje karijere (ako se ne računaju njihovi nasljednici Soft Machine Legacy, u kojima sviraju neki bivši članovi) praktički su se neprestano glazbeno razvijali. Ti iznimno važni predstavnici canterburyjske scene bili su pioniri psihodeličnog rocka, očevi progresivnog rocka te nešto kasnije i među začetnicima jazz rock fusiona.
Korijeni Soft Machine sežu u skupinu The Wilde Flowers iz koje su nastali jednako kultni i za canterburyjsku scenu jednako važni Caravan. U toj leglu očeva progresivnog rocka kruh su zarađivala i trojica budućih članova Soft Machine: bubnjar/pjevač Robert Wyatt, nedavno preminuli pjevač/basist Kevin Ayers i, nažalost, također već pokojni basist Hugh Hopper. Nakon raspada The Wilde Flowers 1966. Wyatt i Ayers (Hopper im se kao službeni član pridružio tek 1969.) udružili su snage s gitaristom/pjevačem Daevidom Allenom i klavijaturistom Mikeom Ratledgeom. Zajedno su izdržali samo godinu dana i u tom su vremenu snimili nekoliko demo snimaka te svoj prvi i ujedno jedini singl u toj postavi pod naslovom »Love Makes Sweet Music«. Nakratko se u originalnoj postavi Soft Machine nalazio i drugi gitarist, Amerikanac Larry Nowlin, koji se oprostio još prije nego što su prvi put otišli u studio.
Do raspada originalne postave došlo je jer su engleske vlasti 1967., nakon povratka skupine s nastupa u Francuskoj, spriječile Australca Allena (kasnije je osnovao skupinu Gong) da ponovno uđe u Englesku, pa su sljedeće dvije godine djelovali kao trio. Neko im se vrijeme kao gitarist pridružio i budući član The Police Andy Summers, no to nije trajalo dugo jer se na Ayersov zahtjev morao oprostiti još prije nego što se uspio dobro iskazati. Stalni problemi s gitaristima već na samom početku karijere vjerojatno su najviše pridonijeli tome da Soft Machine kroz većinu svoje karijere nisu previše držali do važnosti gitare u svom zvuku, odnosno da je većina njihovih studijskih ostvarenja do 1973., kad im se nakratko pridružio gitarski virtuoz Allan Holdsworth, bila bez gitara.
Geneza njihova prvijenca »The Soft Machine« (pri ponovnom izdanju zvanog i »Volume One«) seže u 1968., kad su tijekom turneje po SAD-u kao predgrupa pratili sastav Jimi Hendrix Experience. Tijekom spomenute turneje zaustavili su se i u New Yorku, gdje su prilično na brzinu snimili spomenuti prvijenac, koji s pravom vrijedi kao klasik psihodeličnog rocka i proto prog rocka. Wyattovo psihodelično vokalno ‘mantranje’, uz Ayersovu asistenciju u pozadini, glavna je značajka otvarajućeg »Hope For Happiness«, koji predstavlja prilično spor uvod u »The Soft Machine«. Takvi su pjevački manirizmi bili silno popularni na vrhuncu psihodelične ere, dakle 1968., dok je nesretni Wyatt, koji je od 1. siječnja 1973. prikovan za invalidska kolica, već tada demonstrirao impresivne bubnjarske vještine i ponudio posve prepoznatljiv vokalni pristup. Zajedno s Ratledgeovim orguljaškim izljevima i Ayersovim zvečećim bas linijama u općenitu psihodeličnu nedisciplinu unose dašak jazza, što znači da su temelji kasnijim jazz fusion pothvatima postavljeni već na samom početku.
Psihodelična kaotičnost s elementima avangarde te za ta vremena inovativna ponuda basgitarskih linija jednako je uočljiva na Ayersovu skladateljskom ostvarenju naslovljenom »Joy of a Toy«, koje je izašlo i kao singl, a kasnije postalo naslov Kevinova solo prvijenca iz 1969. Nakon raštrkane i s ‘nasilnim’ improvizacijama prožete reprize »Hope For Happiness« nastupa »Why I Am So Short?«, na kojem Soft Machine demonstriraju svoj klasični britanski smisao za crni humor i samoironiju, dok je psihodelična orgija »So Boot If At All« prožeta bizarnim vremenskim prijelazima i ludim ritmičkim varijacijama predvođenim i danas fascinantnim bubnjarskim odvrtnjama, kakve su još razvili i nadogradili na budućim studijskim albumima.
Na za uobičajene Soft Machine okolnosti neobično melodičnom »A Certain Kind« sakralnim se orguljaškim zvukom iskazuje klavijaturist Ratledge, dok Wyatt prvi put na albumu pokazuje da je osim psihodeličnih ‘odvrtnji’ bio sposoban i za brojne dirljive pjevačke nastupe. »Save Yourself« sadrži psihodeličnu preradu popularne teme iz humorističke serije o Batmanu s Adamom Westom u glavnoj ulozi, koja se prvi put emitirala upravo u drugoj polovici šezdesetih, te nudi nešto mračniji pogled na psihodeliju s brojnim bizarnim klavijaturskim zvukovima, dok se Wyatt i Ayers vrlo dobro nadopunjuju svojim prepoznatljivim pjevačkim pristupima. »Priscilla«, na kojoj se već jasno čuje kasnija improvizacijska briljantnost Soft Machine, sadrži izvrsne orguljaške pasaže i duhovite jazzovske ritmičke nijanse.
Vokalno pomalo gnjavatorski »Lullabye Letter« nabijen je bizarnim ritmičkim odvrtnjama, ali i sjajnom orguljaškom solažom, koja je bila rana demonstracija Ratledgeovih iznimnih virtuoznih sposobnosti. »We Did It Again« sadrži već gotovo naporno repetitivnu gitarsku frazu koja zvuči kao da je posuđena izravno iz hita »You Really Got Me« sastava The Kinks (i kasnije Van Halen). Kratki instrumental »Plus Belle Bas Qu’une Poubelle« sadrži lude gitarske i basovske improvizacije te izbezumljen bubnjarski marš. »Why Are We Sleeping?«, koji se čak ponaša ‘s glavom i repom’, sadrži posve psihodelične klavijaturske teksture, dok se Wyatt, kojem ovaj put pomažu prateće pjevačice iz ženske skupine The Cake, između ostalog okušava i u poetskoj naraciji. »Box 25/4 Lid« samo je kratki instrumentalni završetak s razdraženom Ayersovom basgitarskom improvizacijom.
»The Soft Machine« pionirsko je djelo i jedan od najvažnijih albuma canterburyjske scene, a time i ranog progresivnog rocka, iako je usred brojnih, već tada vrhunskih improvizacijskih odvrtnji još bio pun mladenačke nabrijanosti i stilskog trenja u potrazi za vlastitim zvukom. Već odmah nakon završetka američke turneje Ayers je objavio svoj odlazak i početak samostalne karijere, što je uzrokovalo raspad Soft Machine, no oni su se brzo opet okupili i u svoje redove pozvali novog basista Hugha Hooperja, bivšeg koncertnog menadžera, skladatelja i bivšeg povremenog glazbenika, koji je sudjelovao i na nekim skladbama s albuma »The Soft Machine«.
Postava
Robert Wyatt – bubnjevi, glavni vokal
Mike Ratledge – orgulje, klavir
Kevin Ayers – bas gitara, glavni vokal, prateći vokal, klavir
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Hugh Hopper – bas gitara
The Cake – prateći vokal
Produkcija
Chas Chandler i Tom Wilson
Popis skladbi
1. Hope for Happiness
2. Joy of a Toy
3. Hope for Happiness (reprise)
4. Why Am I So Short?
5. So Boot If At All
6. A Certain Kind
7. Save Yourself
8. Priscilla
9. Lullabye Letter
10. We Did It Again
11. Plus Belle qu’une Poubelle
12. Why Are We Sleeping?
13. Box 25/4 Lid
