Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Lucassen, Arjen Anthony
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 1:30:20
Ocjena: 5/5
Multiinstrumentalist, povremeni pjevač i skladatelj Arjen Anthony ‘Ayreon’ Lucassen već je gotovo dvadeset godina najkreativniji nizozemski progresivnorockovski/metalski glazbenik. Bivši član metalskih sastava Bodine i Vengeance samostalnim je projektom/bendom Ayreon stvorio nekoliko studijskih majstorija kojima je s pravom zaslužio naziv kreativnog genija i jednog od najkreativnijih glazbenika na suvremenoj progresivnorockovskoj sceni. Uz stvaralačke pothvate s Ayreonom u prošlosti je pokrenuo i brojne sporedne projekte poput Star One, Stream of Passion, Guilt Machine i Ambion. Manje je poznato da je Lucassen, nakon odlaska iz Vengeancea i prije nastanka Ayreona, već pokušao sa solo karijerom, i to pod skraćenim imenom ‘Anthony’, no taj se pothvat nije najbolje završio. Njegov psihodelično/tvrdorokerski obojeni solo prvijenac »Pools of Sorrow, Waves of Joy« iz 1994., unatoč goručoj želji za uspjehom, što su dokazivali i izdani singlovi, bio je veliki komercijalni promašaj i osim zagrijanih Lucassenovih sljedbenika danas gotovo nitko više ne zna da postoji.
Gotovo dvadeset godina nakon izlaska spomenutog prvijenca Lucassen je privremeno prekinuo rad s Ayreonom i ponovno pokrenuo solo karijeru, i to ne na bilo koji način, nego je snimio ambicioznu, konceptualnu progresivnorockovsku/metalsku operu koja stilski u mnogočemu slijedi uspješan recept njegova ‘glavnog’ benda, dakle Ayreona, a utjecaji njegovih ostalih projekata na pojedinim su skladbama još kako prisutni. »Lost in the New Real«, novi znanstvenofantastični koncept, sadrži sat i pol glazbe, koja zauzima cijeli prvi CD, dok se na drugom, uz originalni skladateljski opus i nastavak koncepta, nalaze i obrade nekih Lucassenovih najdražih glazbenih izvođača/uzora. Ovaj put Arjen, osim dugogodišnjeg suradnika, bubnjara Eda Warbyja, nije namjerno angažirao prepoznatljiva imena, kao što to obično radi s Ayreonom, nego je vlastoručno odradio sve vokale, a u pripovijedanju koncepta udružio je snage s legendarnim Rutgerom Hauerom (Blade Runner, Lady Hawke, Fatherland, Sin City itd.), vjerojatno najslavnijim nizozemskim filmskim glumcem svih vremena.
Sama priča na »Lost in the New Real« zapravo nije ništa posebno, barem za sve one koji su već prošli većinu znanstvenofantastičnih klasika (romana i filmova). Lucassenov lik, Mr. L, koji se prvi put pojavio na Ayreonovoj skladbi »The Truth Is in Here« s albuma »01011001« (2008.), nađe se u budućnosti u kojoj se svijet kakav je poznavao potpuno promijenio; u nekim stvarima nabolje, u drugima nagore. Mr. L je u 21. stoljeću, tik pred fizičku smrt, zbog tada još neizlječive bolesti bio zatvoren u posebnu komoru u kojoj je podvrgnut krionskom (zamrznutom) snu. Nakon nekoliko desetljeća potpuno izliječen budi se iz sna i ugleda svog posebno određenog psihološkog savjetnika dr. Voight-Kampffa (glumi ga Rutger Hauer), koji ga pokušava na miran način naviknuti na život u budućnosti.
Svijet budućnosti u dobrom i lošem smislu toliko se snažno promijenio da se više ne može razlikovati stvarnost od fantazije, jer su sve najdublje snove pojedinaca postale ostvarive, među njima i besmrtnost i vječna mladost (»When I’m A Hundred Sixty-Four«), skori kontakt s vanzemaljcima (»Our Imperfect Race«), ‘orwellovski’ nadziran internet (»E-Police), svemirski turizam (»The Space Hotel«), umjetno stvoren organski život (»So Is There No God?«), neograničena virtualna stvarnost (»The Social Recluse«) i poseban otok s ponovno oživljenim izumrlim životinjskim vrstama (»You Have Entered the Reality Zone«), ako nabrojimo samo neke velike promjene.
Mr. L u budućnosti nailazi i na gomilu drugih, još bizarnijih stvari, kao što je primjerice mogućnost zamjene živog partnera virtualnim, kojeg se može modificirati u skladu s željama i fetišima pojedinca ili ga jednostavno isključiti (»Don’t Switch Me Off«). Tu je i profinjena eutanazija, kad se netko slučajno zasiti vječnog života (»Dr. Slumber’s Eternity Home«), posebni, nadzirani programi za stvaranje djeteta na razini ‘fizičke i psihičke perfekcije’ (»Parental Procreation Permit«) ili pak naprava koja omogućuje spajanje različitih glazbenih evergreena u jednu skladbu (»Pink Beatles In A Purple Zeppelin«). Tijekom svog putovanja promijenjenim svijetom budućnosti Mr. L nailazi na brojne groteskne, ali i komične situacije, dok se cijelo vrijeme pita hoće li se uspjeti prilagoditi novoj stvarnosti. Ako mu ne uspije ‘stati u korak s vremenom’, još uvijek može posjetiti Dr. Slumbera po vječni ‘san’ ili se jednostavno zatvoriti u napravu Dream Sequencer, koja se vidi u pozadini naslovnice »Lost in New Real«, i otputovati na potpuno novo fantastično putovanje.
Na neki se način koncept na »Lost in the New Real«, koji uopće ne djeluje pretjerano fantazijski, nego nekako zloslutno realistično i ostvarivo, može gledati i kao satira današnjeg društva, samo što su sve suvremene društvene patologije, frustracije, kompleksi i čežnje dovedeni na razinu svojih futurističkih ekstrema. Budućnost na »Lost In the New Real« nije podijeljena na crno i bijelo, jer je barem toliko privlačna i čarobna koliko je istodobno izopačena i morbidna.
Sve skladbe i tekstove na albumu Lucassen je napisao bez ikakve pomoći te odsvirao sve gitare, bas linije, klavijature i još neke ostale instrumente, a i vokalni doprinosi bili su isključivo njegovi. Samo mu je kod naracije, odnosno predstavljanja pojedinih skladbi/dijelova koncepta, pomogao Rutger Hauer. Stilski će »Lost in the New Real« sigurno biti po volji svim ljubiteljima Ayreona, jer se cijelo vrijeme šeće mostom između progresivnog rocka i progresivnog metala, ali i psihodeličnog rocka, budući da je Lucassen oduvijek bio veliki ljubitelj Beatlesa i Pink Floyda.
Doktor Voight-Kampff budi Mr. L-a na mračnom atmosferom prožetoj uvodnoj skladbi naslovljenoj »The New Real« te ga poziva da mu kaže svoje posljednje sjećanje prije nego što su ga na niz godina stavili na krionski san. Tako Lucassen kroz režeće gitarske pasaže i nagruvane ritmične nijanse počinje pripovijedati svoju tamnu priču o tome kako ga je neizlječiva bolest dovela u ruke bizarnog znanstvenog eksperimenta, nakon kojeg se probudio u potpuno novom svijetu. Elektronski uzorci uz usputne zvukove flaute dodatno pojačavaju jezovitu i napetu atmosferu, uz koju slušatelj može zamisliti hladnu i sterilnu doktorovu ordinaciju usred svijeta u kojem je sva mašta već odavno mrtva i u kojem riječ ‘neostvarivo’ zvuči kao loša šala.
»Pink Beatles In A Purple Zeppelin«, u kojoj Mr. L osluškuje bizarni glazbeni hibrid dok mu Voight-Kampff objašnjava da je u glazbi već praktički sve izmišljeno i da se sada samo manipulira prošlim tvorevinama pretvarajući ih u sve nove oblike. Riječ je o skladbi koja je stilski vrlo dobro prilagođena svom satiričnom naslovu, što znači da ta opuštajuća pjesma sadrži šarene elemente psihodelije i tvrdog rocka. Na »Parental Procreation Unit« Mr. L se prvi put suočava s brutalnim programom za nadzor rađanja, a tome je prilagođena i dramatična atmosfera uz uporabu orijentalno obojenih gitarskih ljestvica, koje podupiru brojni udarni bubnjarski prijelazi, dok Lucassen u pjevanju povremeno koristi vokoder. Prateće vokalne linije dodatno naglašavaju melodičan, ali ambijentalno fatalistički refren.
»When I’m a Hundred Sixty-Four«, koja je naslovom aluzija na klasik The Beatlesa »When I’m Sixty-Four«, trenutak je u konceptu u kojem protagonist otkriva kako čovječanstvo manipulira produljenjem života i otkrićem besmrtnosti. Ovaj put riječ je o zabavnom folkrockovskom eksperimentu s akustičnogitarskim akordima i pratnjom gudača, što zajedno stvara pomalo keltsko, pastoralno raspoloženje. »E-Police«, u kojoj se u svim megalomanskim razmjerima razotkriva orwellovski nadzor nad internetom o kojem i današnje ‘velesile’ bez sumnje fantaziraju svake noći, sadrži epski refren s višeglasnim pristupom, što znači da je riječ o iznimno pristupačnoj i pamtljivoj tvorevini. »Don’t Switch Me Off«, u kojoj ponovno zavladavaju akustični akordi i ugodna višeglasja, a vremena se nađe i za sintisajzersku i gitarsku solažu unutar ritmički zavidne zvučne palete, pripovijest je o bizarnom susretu s virtualnom partnericom, nekakvim hologramom koji izgleda kao prava osoba od mesa i krvi.
»Dr. Slumber’s Eternity Home«, posjet famoznom centru za eutanaziju svih umornih i apatičnih zbog vječnog života, sadrži preslatko začinjen barokni aranžman, dok za zabavno raspoloženje brine i višeglasni refren. Mračnom aurom prožeta »Yellowstone Memorial Day«, u kojoj struguću moćne sintisajzerske pasaže, dok se Lucassen iskazuje kameleonskim vokalnim pristupom, pripovijeda o tome kako se čovječanstvo unatoč izvanrednom razvoju i tehnološkom napretku još uvijek bori s ratovima i prirodnim katastrofama poput izbijanja razornog vulkana u nacionalnom parku Yellowstone.
Na »Where Pigs Fly« saznaje se da je čovječanstvo napokon razriješilo i zagonetku paralelnih svemira te tako naišlo na silno neobične alternativne dvojnike nekih poznatih osoba. Tu je u prvom planu barokni aranžman koji stvara pomalo rustikalnu atmosferu. Vrlo zabavan tekst pripovijeda o paralelnom svijetu u kojem je Darwin zagovarao kreacionizam, Einstein otkrio vremeplov, a Kolumbo pronašao put u Indiju, dok Shakespeare nije imao smisla za rimu. Zatim su tu još Reagan, koji je osvojio pet Oscara, i niti jednom uspješna Meryl, pa veganski Elvis, Alice koji je ostao Vincent te Bowie koji je ostao Jones, ako nabrojimo tek neke zabavnije primjere. Naslovna skladba, u kojoj se otkriva da u svijetu budućnosti više ne znaju razlikovati stvarnost od virtualnosti, s deset je minuta najdulja i najsloženija tvorevina na »Lost in the New Real«. S brojnim naglim vremenskim prijelazima i bogatim ambijentalnim tranzicijama, koje s lakoćom oduševljavaju sve ljubitelje Lucassenove ayreonovske baštine jer ne nedostaje moćnih vokalnih harmonija i dramatičnih simfonijskih aranžmana, predstavlja vrhunac albuma.
Drugi disk otvara se spacerockovski orijentiranom »Our Imperfect Race«, koja govori o skorom uspostavljanju kontakta s izvanzemaljskom inteligencijom. Protagonist si ovdje postavlja pitanje što će posjetitelji iz dalekih galaksija pomisliti kad otkriju u kakvom se katastrofalnom stanju nalazi naš planet. Futuristički ambijent ovdje je uspješno stvoren uporabom raznovrsnih digitalnih uzoraka i mračnog zvuka sintisajzerskih tekstura. »Welcome To The Machine«, progmetalski usmjerena obrada Pink Floydova klasika s legendarnog albuma »Wish You Were Here« (1975.), zvuči znatno brutalnije u usporedbi s izvornikom i na taj način gotovo neprepoznatljivo, što ima i svojih prednosti i mana. S jedne strane riječ je o vrlo zanimljivoj, potpuno osebujnoj interpretaciji tog evergreena, a s druge nedostaje izvorna duša i ambijent uz koji se izvorna poruka skladbe nekako gubi.
»So Is There No God?«, s tekstom uz koji bi se zadovoljno narugao i Nietzsche, zahvaljujući gudačkim pasažama i melankoličnim gitarskim improvizacijama, brine za lijep kontrast u odnosu na prethodnu skladbu. »Veteran Of The Psychic Wars«, obrada evergreena Blue Ӧyster Cult u modernoj produkciji i s nešto istaknutijim elektronskim zvukovima klavijatura, ispada iznenađujuće kvalitetno i gotovo dosiže epsku atmosferu izvornika, pri čemu treba čestitati gospodinu Lucassenu i na sjajnoj pjevačkoj izvedbi. Suptilnim akustičnim akordima začinjena »The Social Recluse«, koja pripovijeda o povezivanju futurističkih generacija preko njihovih privatnih virtualnih svjetova, što se u novom svijetu odvija preko računalnog uređaja ugrađenog u ljudski mozak, jedno je od najzanimljivijih postignuća na drugom disku.
Arjen se prihvatio i obrade evergreena Led Zeppelina, i to »Battle Of Evermore«, koja pod njegovom palicom ispada pomalo ‘futurističkije’, iako ne nedostaje izvornih pastoralnih melodija na akustičnoj gitari, a i eterični ženski prateći vokal, koji se vrlo dobro nadopunjuje s Lucassenovim pjevanjem, ispada vrlo solidno. »The Space Hotel«, koja se odnosi na svemirski turizam, sadrži zanimljiv prijelaz između mračnog uvodnog dijela i ‘oslobađajućeg’ refrena, a ne nedostaje ni inteligentnih gitarskih improvizacija. »Some Other Time« jedna je od iznenađujućih i zanimljivijih obrada kojom Lucassen ponovno dokazuje svoju široku glazbenu načitanost, jer se ne događa baš često da netko odluči obraditi neki klasik The Alan Parsons Project. Vokalna izvedba po snazi i ekspresiji doduše znatno zaostaje za izvornikom, dok simfonijski aranžmani prilično dobro hvataju izvornu ambijentalnu magiju.
»You Have Entered The Reality Zone«, koja je zapravo pripovijest o nekakvom futurističkom Jurskom parku, zahvaljujući izvanrednim prelijevanjima između suptilnih trenutaka s višeglasjima i akustike te folk ukrasima na flauti također je jedan od boljih trenutaka na »Lost in the New Real«. Sasvim na kraju albuma Arjen iznenađuje još i skladbom »I’m The Slime«, obradom legendarnog Franka Zappe, nezaboravnom burleskom koja je izvorno izašla na kultnom albumu »Over-nite Sensation« (1973.). Za sviranje obrada Franka Zappe potrebno ti je prije svega puno moždanih stanica, zavidan glazbeni talent, smisao za humor, ali i ‘jaja’, a gospodin Lucassen pritom nije razočarao. Tako je uspješno osigurao daleko najluđi ‘odštekani’ trenutak cijelog albuma, koji je, osim preko megafona vođenog glavnog vokala i potpuno drukčijeg gitarskog zvuka, i po atmosferi prilično vjeran briljantnom originalu.
Arjen Anthony Lucassen još je jednom potvrdio svoju jedinstvenost i genijalnost. »Lost In the New Real« naime je jedan od najboljih znanstvenofantastičnih konceptualnih albuma koji slušatelja svojom šarolikom ambijentalnom magijom, stilskom raznovrsnošću i vrhunskim aranžmanima s brojnim virtuoznim vragolijama, uz koje će se oblizati svi progrockovski gurmani, odvede na čudesno glazbeno putovanje kroz nažalost prilično vjerojatnu (bliску) budućnost, a istodobno je samim konceptom ponudio dovoljno hrane za mozak da će se mnogi zamisliti nad time kamo to ‘jurimo’. Štovише, riječ je o proizvodu koji je na razini najboljih Ayreonovih dostignuća, tako da neće biti nikakva tragedija ako gospodin Lucassen u budućnosti svojoj samostalnoj karijeri posveti više pozornosti, makar pritom ne surađivao s imenitim pjevačkim gostima, nego se radije usredotočio na vlastite pjevačke sposobnosti.
Postava
Arjen Anthony Lucassen – vokal (“Mr. L”), gitara, bas gitara, klavijature, ostali instrumenti
Rutger Hauer – govoreni vokal/naracija (“Voight Kampff”)
Wilmer Waarbroek – prateći vokal, gunđanje na “Parental Procreation Permit”
Ed Warby – bubnjevi
Rob Snijders – bubnjevi
Ben Mathot – violinaMaaike Peterse – čeloJeroen Goossens – flautaElvya Dulcimer – udaraljke, ženski vokal na “The Battle of Evermore”
Gjalt Lucassen – megafon na “I’m The Slime”
Produkcija
Arjen Anthony Lucassen
Popis skladbi
CD 1:
1. The New Real (6:24)
2. Pink Beatles in a Purple Zeppelin (3:36)
3. Parental Procreation Permit (5:03)
4. When I’m a Hundred Sixty-Four (2:30)
5. E-Police (4:07)
6. Don’t Switch Me Off (4:06)
7. Dr Slumber’s Eternity Home (3:51)
8. Yellowstone Memorial Day (3:31)
9. Where Pigs Fly (3:47)
10. Lost in the New Real (10:19)
CD 2:
1. Our Imperfect Race (6:27)
2. Welcome to the Machine [Pink Floyd] (4:45)
3. So Is There No God? (4:41)
4. Veteran of the Psychic Wars [Blue Oyster Cult] (4:34)
5. The Social Recluse (3:55)
6. Battle of Evermore [Led Zeppelin] (5:28)
7. The Space Hotel (3:49)
8. Some Other Time [Alan Parsons Project] (3:27)
9. You Have Entered the Reality Zone (3:24)
10. I’m the Slime [Frank Zappa] (2:53)
