Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Sebastian Hardie
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1975
Trajanje: 39:48
Ocjena: 4.5/5
Sebastian Hardie bili su prvi i (još uvijek) najbolji australski simfonijski progresivnorockovski sastav, iako su u sedamdesetima pod tim imenom objavili samo dva studijska albuma i ponovno se okupili tek nakon mnogo, mnogo godina, kad je većina već odavno zaboravila na njihove veličanstvene, romantične i orkestralno usmjerene pothvate. Nakon skromnih početaka, kad su 1967. nastali pod imenom Sebastian Hardie Blues Band, do 1973. svi originalni članovi napustili su sastav, koji je nakon promjene glazbenog stila ubrzo odbacio dodatak ‘Blues Band’ i prihvatio se puno eksperimentalnijih zvučnih pustolovina. Do sredine sedamdesetih učvrstili su se pod vodstvom genijalnog gitarista/pjevača/skladatelja Maria Milla (kasnije je postao cijenjeni i višestruko nagrađivani autor glazbe za australsku filmsku produkciju), klavijaturista Toiva Pilta i ritam sekcije u liku dvojice braće, Petera (bas gitara) i Alexa (bubnjevi) Plavsica. U to su se vrijeme razvili u izvrstan simfonijski progresivnorockovski sastav kakvom na australskom tlu još dugo nije bilo ravna (a vjerojatno ga nema ni danas). Sebastian Hardie kleli su se u dramatične orkestralne aranžmane i suptilne ritmičke varijacije, koje je povezivao melodični vokal prije spomenutog gitarskog velemajstora.
Članovi Sebastian Hardie tada su puno slušali europski progresivni rock predvođen sastavima Genesis, King Crimson, Focus, Yes i Camel, što se očito čuje na njihovu prvijencu »Four Moments« iz 1975., koji je i danas kultni album inače prilično opskurne australske prog rock scene. Po izlasku se čak uspeo na 13. mjesto australske ljestvice, što im je nakratko donijelo nešto zaslužene pozornosti. Millova boja glasa dosta podsjeća na Johna Wettona (Asia, ex-King Crimson, Uriah Heep), što znači da su Sebastian Hardie cijelo vrijeme imali izniman potencijal da postanu ‘veliki’, dok je njegovo sviranje električne gitare na poprilično visokoj tehničkoj razini, tako da ga se bez problema može proglasiti jednim od zaboravljenih gitarskih heroja sedamdesetih. Uz uvjerljivo sviranje mandoline bio je i skladatelj većine glazbe na albumu te kompleksnih simfonijskih aranžmana. Pilt je bio svestrani klavijaturist koji je najviše cijenio melotron, mini moog, klavir i hammond orgulje, ali unatoč snažnoj virtuoznoj žilici nikad nije zabrazdio u pretjeranu pretencioznost. Braća Plavsic osiguravala su solidnu ritam sekciju s brojnim jazz fusion prizvucima. Za produkciju se pobrinuo nekadašnji član Jon English, dok je prepoznatljivi logotip Sebastian Hardie oblikovala Larraine Hall.
»Four Moments« bio je iznimno ambiciozan projekt, što dokazuje uvodna, 20-minutna suita od četiri dijela, koja je na razini nekih od najboljih dosega europskog klasičnog proga. Uvodni dio naslovljen »Glories Shall Be Released« tekstom je bio nadahnut Millovim prijateljem iz djetinjstva, koji je rano zabrazdio u droge, posve izgubio dodir sa stvarnošću i potom počinio samoubojstvo. Unatoč mračnoj uvodnoj poruci, glazba je po ambijentalnoj strani potpuna suprotnost bijesu, jer se iznimno pozitivistički, simfonijski motiv oblikuje već na samom početku. Sebastian Hardie imali su izniman osjećaj za stvaranje razigranih i razuzdanih aranžmana, što dokazuju predivne harmonije između mandoline i mini mooga. Uzdižuću i opuštenu atmosferu dodatno produbljuje upad Millova srčanog, neokorjelog pjevanja, koje lijepo odražava glazbenu filozofiju ovih australskih simfoprog izvrsnika. Pompozni refren, koji se kroz epsku suitu »Four Moments« još nekoliko puta ponovi, predstavlja njezin ambijentalni klimaks.
Orkestralni aranžmani na bazi melotronskih valova pobrinu se za elegantan prijelaz u dionicu naslovljenu »Dawn Of Our Sun«, u kojoj je u prvom planu mješavina melankolične mandoline i raznovrsnih udaraljki, što u kombinaciji dočarava pravo eterično raspoloženje. Kroz pojedine ritmičke varijacije, suptilne simfonijske aranžmane i spiritualni, ‘new age’ tekst čuje se da su Sebastian Hardie puno slušali Yesovu klasiku »Tales From Topographic Oceans« (1973). Tu prvi put nastupa trenutak za Millovu fascinantnu gitarsku improvizaciju, koja u suitu unosi obilnu dozu nostalgične melankolije. U trećoj dionici, »Journey Through Our Dreams«, uz pratnju akustične gitare ponovi se središnji motiv, odnosno melodični refren, koji u spoju s moćnim melotronskim aranžmanima i dramatičnim bubnjarskim krešendima zvuči kao pravo epsko otkrovenje. Dulja instrumentalna dionica prava je poslastica za uši svih simfoprog sladokusaca, što posebno vrijedi za gastronomske gitarske improvizacije, koje prati divna klavijaturistička kombinatorika.
Millo je od europskih gitarskih majstora u svoju tehniku unio neke od najboljih elemenata i na taj način razvio gotovo posve specifičan stil improviziranja. Neočekivani vremenski prijelaz s ludim improvizacijama na mini moogu mnoge će podsjetiti na zlatne godine sastava Camel, što znači da je Pilt imao pomalo sličan stil soliranja kao pokojni Peter Bardens. Na kraju treće dionice ponovno se ponovi trijumfalni »for a moment« refren, nakon čega slijedi razuzdana završna dionica, »Everything Is Real«. Ona, ponajprije zahvaljujući drskim varijacijama na mini moogu i temperamentnim bubnjarskim stampedima, osigurava pobjednički završetak ovog još i danas fascinantnog superepa.
Ni preostale dvije skladbe na albumu nisu bez veze. Odličan instrumental »Rosanna«, koji je naslovom bio posvećen Millovoj sestri za svu njezinu emotivnu podršku, izašao je i kao singl i doživio solidan plasman na australskoj ljestvici. Neoklasicističke gitarske varijacije na suptilan način, uz pomoć jazzovskih ritmičkih nijansi, stvaraju krajnje romantičnu i nostalgičnu atmosferu, koja će biti bliska svim ljubiteljima klasičnog europskog simfo proga. Završno remek-djelo »Openings« 13-minutni je ep koji se razvio iz grupnog jama, što znači da je nabijen mnoštvom kompleksnih improvizacija i dinamičnih vremenskih prijelaza. Istodobno se ponosi lijepo oblikovanom strukturom pojedinih motiva i moćnim simfonijskim aranžmanima, koji se brinu za procvat melankoličnog raspoloženja. Pritom važnu ulogu igra i Millova električna gitara, koja je na izniman ukusan način harmonizirana s masivnim slojevima hammond orgulja, što na trenutke čak podsjeća na zlatno razdoblje sastava Uriah Heep. Od svih skladbi na albumu ovdje se najbolje osjeti skladateljska i improvizacijska samosvojnost Sebastian Hardie, a istodobno se posve razgolićuje duša ovog divnog benda.
»Four Moments« ključni je album u povijesti australskog simfonijskog progresivnog rocka i stoga zaslužuje poštovanje svih štovatelja puno poznatijih bendova od Sebastian Hardie. Oni su u nastavku karijere imali dovoljno snage za još jedan album, gotovo nimalo slabiji »Windcase« (1976.), a onda su zbog odlaska obiju braće Plavsic počeli problemi. Na sudu je pravo na korištenje imena Sebastian Hardie na priličnu zaprepaštenost nazočnih dodijeljeno Petru Plavsicu, zbog čega su Millo i Pilt morali preimenovati bend u Windchase. Pod tim su imenom uz pomoć nove ritam sekcije objavili puno jazz fusionistički usmjereniji album naslovljen »Symphinity« (1977.), a zatim sve do sredine devedesetih, kad su objavili koncertni album »Sebastian Hardie – Live in L.A.« (1997.), nije se moglo čuti ništa o Sebastian Hardie. Nakon nekoliko neuspješnih okupljanja 2011. su u klasičnoj postavi i samozaložbom ipak objavili treći studijski album naslovljen »Blueprint«.
Postava
Mario Millo – vokal, gitara, mandolina
Tovio Pilt – klavijature (moog, melotron, klavir, hammond orgulje)
Peter Plavsic – bas gitara
Alex Plavsic – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Greg Bushell – kongi, zvončići, tamburin
Bob Payne – tamburin na “Journey Through Our Dreams”
Produkcija
Jon English
Popis skladbi
Four Moments (20:41)
1. Glories Shall Be Released (6:42)
2. Dawn of Our Sun (5:05)
3. Journey Through Our Dreams (6:43)
4. Everything is Real (2:11)
5. Rosanna (6:02)
6. Openings (13:03)
