Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Anderson, Ian
Izdavač: Kscope
Izdanje: 2014
Trajanje: 51:57
Ocjena: 4/5
Ian Anderson spada među one apsolutiste glazbenog svijeta koji tijekom stvaranja nove glazbe vladaju s osmijehom i iskričavim smislom za humor, dok svoje glazbene podanike (čitaj: ostale članove benda) drže pod politikom ‘batine i mrkve’. Za razliku od nekog Roberta Frippa (King Crimson), koji, u stilu pokojnog hrvatskog poglavara, iza svojih strogih naočala i objesenih kutova usta ne poznaje nikakvu milost prema vazalima te pod geslom ‘podijeli pa vladaj’ drži svoju grupu pod kontrolom još od prve polovice sedamdesetih, Ian je Jethro Tull od kraja šezdesetih vodio kao privatni feud, ali barem s primjesom unutarnje demokracije i povremenim nagradama za dugogodišnju odanost.
Sve je to trajalo do trenutka kad se Ian prije nekoliko godina konačno razišao s dugogodišnjim gitaristom Martinom ‘Lancelotom’ Barreom te se definitivno preusmjerio na samostalni put, što je mnogim dugogodišnjim Tull sljedbenicima djelovalo kao pljuska u lice za svu strpljivost tijekom višegodišnjeg čekanja na više puta najavljivani, a nikad objavljeni novi studijski album te legendarne grupe. Glavni uzrok njihova razlaza vjerojatno nikad nećemo doznati, ali nije tajna da su intenzivne koncertne turneje, na kojima je iz večeri u večer izvodio Tull klasike, od ostarjelog flautističkog genija iziskivale poprilično pjevački napor, nakon što već dugo nije bilo tajna da mu glasnice iz godine u godinu sve više pucaju. Umoran od napornog ritma odlučio je uzeti stvari ‘u svoje ruke’ i izvoditi samo one Tull klasike koje još može otpjevati, odnosno koje nekako može prilagoditi gorkom stanju svojeg izlizanog vokala. Za Barrea je to vjerojatno bio jedan kompromis previše.
Ian je ime ‘Jethro Tull’ oduvijek doživljavao samo kao nužno zlo koje je nad njegov bend objesio njihov tadašnji glazbeni agent te jedva čekao da može (privremeno?) umiroviti ime legendarne grupe, što je naravno besmislica, ako ne i ludost, ali sve cinočnijem majstoru sviranja flaute na stare je dane, narodski rečeno, doslovno svejedno što drugi misle o njegovim, blago rečeno, neobičnim potezima u posljednjih nekoliko godina. U beskompromisnom je stilu 2012. stvorio solo album »Thick As a Brick 2 – Whatever Happened to Gerald Bostock?«, nastavak konceptualnog remek-djela Jethro Tulla iz 1972., koji je kao cjelina bio iznenađujuće kvalitetan uradak, iako je iza sebe svim dugogodišnjim sljedbenicima ostavio gorak okus. Stilski je to bio pravi Jethro Tull uradak i dostojan nastavak konceptualnog remek-djela iz sedamdesetih, makar na njemu više nije bilo ni Barrea ni dugogodišnjeg bubnjara Doanea Perryja. Ian je svoj novi bend izgradio oko klavijaturista Johna O’Hare, njemačkog gitarista Floriana Opahlea, basista Davida Goodiera, bubnjara Scotta Hammonda te dodatnog pjevača Ryana O’Donnella. Potonji od tada na pojedinim skladbama preuzima sve visoke dionice koje Ian više ne može otpjevati, što mu polazi za rukom i na račun njegove glasovne srodnosti s Andersonom.
Najnoviji studijski proizvod Ianove solo režije zove se »Homo Erraticus« i, slično kao prethodnik, još je jedan konceptualni uradak s Geraldom Bostockom, protagonistom oba albuma »Thick As a Brick«, u središnjoj ulozi svojevrsnog vremenskog putnika. »Homo Erraticus« je stilski (opet) potpuni Jethro Tull album, iznimno zabavna mješavina zvučne slike albuma »Roots To Branches« (1995.) i omiljenih folk rock klasika iz razdoblja albuma »Songs From The Wood« (1977.) i »Heavy Horses« (1978.), što znači da sadrži mnoštvo raznovrsnih zvučnih elemenata koji su resili neke od najboljih prošlih Tull standarda; duhovite i rustikalno zasoljene folk aranžmane, brojne klasicističke varijacije te i potentne, tvrdorokerske dionice u kojima Ophale pruža najbolju moguću (neki bi rekli bestidnu) imitaciju Barreove gitarske tehnike. Dugogodišnji sljedbenici Ianove karijere stoga će već tijekom slušanja »Homo Erraticus« odmah uočiti srodnost određenih kompozicija s nekim prošlim Tull i solo standardima, što je svakako dobra vijest za sve one koji su se možda bojali da je flautističkom nemirku, koji će uskoro na pleća natovariti već sedmi križ, možda nestalo skladateljske i aranžerske inspiracije. Istodobno su pojedini aranžmani dovoljno bogati i raznovrsni da se sa svakim novim slušanjem albuma može otkriti nešto novo.
Ian novim konceptom, koji je svojevrsna jetka satira britanske povijesti od dalekih 7000 godina pr. Kr. do ne tako dalekih 2044., slušatelja opet prisiljava da na puno aktivira svoje sive stanice i pokuša barem približno shvatiti sve njegove sarkastične dosjetke koje lete na poznate povijesne osobe i događaje koji su se već dogodili ili se možda tek hoće. Ni ovaj put nije štedio na oporom humoru na račun nekih ne pretjerano laskavih osobina većine stanovnika britanskog otočja, a patriotizam je rasuo u baš pravoj mjeri dobrog ukusa. Ian odnosno Gerald Bostock se s vremenskim strojem u uvodnoj skladbi »Doggerland« zatekne na istoimenom području koje je nekoć, do oko 6500. pr. Kr. i potapanja, povezivalo britansko otočje s europskim kopnom. »Doggerland« je silovit otvarač u najboljoj mogućoj tradiciji prošlih uvodnih standarda, nabijen silovitom energijom koja najjače zrači iz Ianovih nabrijanih flautističkih dionica, dok Ophale oštrim gitarskim zahvatima i O’Hara masivnim zvukom hammond orgulja unose obilnu mjeru tvrdorokerske udarnosti.
»Heavy Metals«, kojim se Geraldovo/Ianovo vremensko putovanje pomiče naprijed u željezno doba, kad su otočki ‘divljaci’ kovanjem željeznih predmeta i oružja polako prešli u svoje ‘barbarsko’ razdoblje, sadrži šegave ritmičke varijacije i podsjeća na neku otočku uspavanku, dok keltski kovači među vitlanjem čekića zadovoljno pjevuše u bradu. S tajanstvenom atmosferom ovjenčani »Enter The Uninvited« predstavlja povijesni trenutak kad Stari Rimljani stupaju na otočko tlo te tijekom svojih osvajačkih upada osnivaju Londinium. Sarkastičan tekst unatoč svemu sadrži brojne moderne metafore iz popularne kulture koje će slušatelji brzo prepoznati (Star Trek, Walking Dead, Sopranos, Madmen itd.). »Puer Ferox Adventures«, koja je sa sedam minuta najduža skladba na albumu, sadrži duhovite barokne aranžmane i Iana na vrhuncu njegove pjevačke podsmješljivosti, dok ga u pozadini prate guste naslage hammond orgulja i razdraženih gitarskih dionica. Tu zavlada gotovo sakralno ozračje, jer se nakon Milanskog edikta cara Konstantina kršćanstvo neumoljivo počinje širiti i britanskim otočjem.
Na melodramatičnoj »Meliora Seqamor«, gdje Ryan O’Donnell od Iana svako toliko preuzima više vokalne dionice, nastavlja se intenzivno pokrštavanje otočana i aktivan rast ranosrednjovjekovnih samostana. Basist Goodier tu opet koristi glockenspiel, koji još pojačava sakralni dojam. »The Turnpike Inn« je još jedan trenutak na albumu kad se Ian i njegov mlađi pjevački kolega opet učinkovito izmjenjuju. Ovaj put je riječ o temperamentnom prog folk rockeru s brojnim tvrdorokerskim gitarskim frazama i vražjim flautističkim improvizacijama. Iskričave metafore iz teksta odnose se na dugu vladavinu mračnog srednjeg vijeka i svih turobnosti koje idu uz to.
»The Engineer« sadrži odlične flautističko-harmonikaške aranžmane koji unose moćan dašak starinskog. Ian tu preskače poprilično stoljeća i Geralda prenosi na početak industrijske revolucije, jer u tekstu spominje velika postignuća Isambarda Kingdoma Burnela, britanskog inženjera iz 19. stoljeća, te procvat prvih željeznica. Na »The Pax Britanica« ne manjka sarkastičnih dosjetki na vladavinu ‘carstva u kojem sunce nikad ne zalazi’, jer se tu Gerald zatekne na dvoru kraljice Viktorije i princa Alberta. Ovaj put je riječ o još jednoj razigranoj i potpuno specifičnoj Tull tvorevini koja će brojne sljedbenike podsjetiti na određena postignuća iz ‘dobrih starih vremena’.
Usred instrumentala »Tripudium And Bellum« Ian se opet potpuno rasplamsa divljim flautističkim improvizacijama, dok Opahle ne štedi ništa manje strastvene gitarske dionice. S vremenom zavladaju klasicističko-pastoralni aranžmani koji podsjećaju na dvije različite Jethro Tull ere; kraj sedamdesetih i sredinu devedesetih. Tijekom »After These Wars« Ian na svoj tipičan, sarkastičan način opisuje razdoblje hladnog rata, kad se slomila moć nekoć moćnog britanskog carstva te su američki ‘prijatelji’ preuzeli štafetu svjetskih policajaca. Sukladno tome na toj skladbi vlada neobična mješavina melankolije (potresni aranžmani) i podsmijeha (Ianov zajedljiv način pjevanja). Opahleov gitarski solo ovaj put gotovo bestidno podsjeća na Barreove improvizacijske trikove. »New Blood, Old Veins« se tekstom odnosi na priljev ‘nove krvi’ u liku brojnih doseljenika iz novih država propalog carstva, što znači da se već dotiče suvremenog doba, dok je »In For a Pound« kratka akustična satira na aktualnu gospodarsku krizu.
»The Browning of the Green«, gdje se Ian žali na nestajanje tradicionalnog engleskog sela i sve veći priljev bivših ‘gradskih fićfirića’ koji nemaju sluha za tradiciju, ovjenčan je podsmješljivim refrenom i melodramatičnim dionicama na flauti i klavijaturama. Flautistički veseljak u tekstu se našali i na vlastiti račun, što je svakako hvalevrijedna vrlina. »Per Errations Ad Astra«, koja zapravo nije skladba u pravom smislu riječi, nego Ianova burleskna naracija, odnosi se na bližu budućnost i svemirske ekspedicije u nepoznato. Završni uradak, »Cold Dead Reckoning«, svojevrstan je presjek odnosno kolaž svih prethodnih skladbi na albumu, kako što se tiče pojedinih zvučnih elemenata, tako i teksta, gdje se usred Ianova vehementnog izlijevanja cinizma nad beznadnim čovječanstvom spajaju prošlost i budućnost, čime je koncept »Homo Erraticus« uspješno zaokružen.
Čak i svi oni koji su do grla siti Ianova cinična odnosa prema imenu ‘Jethro Tull’ složit će se da se »Homo Erraticus« sa strogo glazbenog stajališta ne može puno zamjeriti, jer je, usprkos povremenom hvatanju za ‘dodatni vokalni štap’, riječ o još jednom vrlo dobrom i duhovitom uratku, koji je opet u njegovu prepoznatljivom artističkom stilu. Ian se u prošlosti u vezi sa svojom glazbom već više puta branio od žanrovske oznake progresivni rock, tvrdeći da su Tull u tu kategoriju spadali samo neko kratko razdoblje svoje duge karijere, no ovaj put po tom pitanju više nema nikakvih zadrški; stvorio je klasičan progrockovski konceptualni album koji se ubraja među njegova najbolja solo ostvarenja.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara
Florian Opahle – električna gitara
John O’Hara – klavir, orgulje, klavijature, harmonika
David Goodier – bas gitara
Scott Hammond – bubnjevi, udaraljke
Ryan O’Donnell – dodatni vokal
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
Part 1: Chronicles
1. Doggerland (4:20)
2. Heavy Metals (1:29)
3. Enter The Uninvited (4:12)
4. Puer Ferox Adventus (7:11)
5. Meliora Sequamur (3:32)
6. The Turnpike Inn (3:08)
7. The Engineer (3:12)
8. The Pax Britannica (3:05)
Part 2: Prophecies
9. Tripudium Ad Bellum (2:48)
10. After These Wars (4:28)
11. New Blood, Old Veins (2:31)
Part 3: Revelations
12. In For A Pound (0:36)
13. The Browning Of The Green (4:05)
14. Per Errationes Ad Astra (1:33)
15. Cold Dead Reckoning (5:28)
