Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Opeth
Izdavač: Roadrunner Records
Izdanje: 2014
Trajanje: 55:40
Ocjena: 5/5
Švedi Opeth doživjeli su posljednjih nekoliko godina fascinantnu transformaciju iz progresivnog death metala u progresivni rock, a za to je najzaslužniji njihov pjevač i gitarist Mikael Åkerfeldt, veliki ljubitelj ‘staroškolskog’ progresivnog rocka te jedan od najtalentiranijih skladatelja i najpronicljivijih tekstopisaca suvremene skandinavske rock scene, koji je štošta naučio i od svog prijatelja, kultnog britanskog glazbenika i producenta Stevena Wilsona (Porcupine Tree). Potonji je kao zvučni inženjer surađivao i na najnovijem Opeth studijskom projektu. »Pale Communion« predstavlja još odlučniji i hrabriji pomak prema progresivnom rocku kakav se svirao sedamdesetih godina prošlog stoljeća u usporedbi s onim što su Opeth radili na odličnom prethodniku »Heritage« (2011). Ovaj put prevladala je još melodičnija usmjerenost s velikim naglaskom na melodičnim vokalnim harmonijama, pa nije iznenađujuće da je riječ o još jednom studijskom dostignuću koje ne sadrži Mikaelovo režanje.
Kao i u slučaju »Heritage«, i na »Pale Communion« čuje se stilski smjer koji je Åkerfeldt zajedno s Wilsonom aktivno istraživao i na projektu Storm Corrosion, što znači da je riječ o ambijentalno mračnom progresivnom rocku s povremenim jazzovskim, klasicističkim i progmetalskim finesama te obveznom pozadinom moćnih melotronskih zavjesa, za koje je zaslužan klavijaturist Joakim Svalberg. Na melotron se Åkerfeldtova družina zaklela čak i više nego ikad prije, a nema nikakve sumnje da bi, s obzirom na opsežnu upotrebu simulirane orkestracije, na njih bili ponosni i (rani) King Crimson, (rani) Genesis i Camel, dakle neki od Mikaelovih najdražih glazbenih uzora. Većinu skladbi obilježava neko arhaično, gotovo srednjovjekovno ozračje, za što je presudna šarolika upotreba pastoralnih aranžmana, dok pojedine gitarske fraze te dualne gitarske harmonije i ritmičke nijanse mjestimice unose gotovo orijentalni prizvuk, što je kod skandinavske skupine posebno zanimljivo i neobično.
»Eternal Rains Will Come«, koja sadrži brojne lude bubnjarske prijelaze i domišljato obrađivanje činela, nudi prilično beskompromisan uvod u album uz koji odmah zastane dah. Prilično brzo zavlada tajanstveno i sumorno ozračje, koje dodatno pojačavaju suptilni klavirski aranžmani i pastoralne gitarske varijacije. Članovi Opetha zatim na majstorski način oblikuju epski motiv kojem se s vremenom pridruži Åkerfeldtov dinamični vokal. Moćne i nostalgične vokalne harmonije cijelo vrijeme skladno povezuju melotronske zavjese, dok za zabavno zvučno začinjavanje brine i orijentalno obojena gitarska fraza.
»Cusp Of Eternity«, koja je izašla i kao singl te će zasigurno uskoro postati Opeth evergreen, podložena je odebljanim bas linijama, dok žarke gitarske pasaže podupiru Åkerfeldtovo pjevanje, koje ovaj put zvuči kao preklinjanje izmučenog čovjeka u pustinji. Vrhunac skladbe predstavlja njezin potresni refren s rustikalnim ukrasima i epskim vokalnim harmonijama, dok tajanstveno ozračje podsjeća na neke dvorske spletke u razdoblju mračnog srednjeg vijeka (na pamet pada fikcijska saga ‘Pjesma leda i vatre’ iz pera Georgea R.R. Martina). Virtuozni gitarski solo lijepo začini dinamičnu strukturu ove briljantno aranžirane kompozicije.
»Moon Above, Sun Below« gotovo je 11-minutni progrockovski ep koji će sa svojom izuzetno dinamičnom zvučnom slikom zasigurno biti po guštu i svim ljubiteljima skupine Porcupine Tree, dok su brutalni vremenski prijelazi i Åkerfeldtov ovaj put grublji i bjesniji pjevački pristup potpuno specifični za Opeth. Međuumetci, pomalo psihodelični, dodatno razigravaju sveprisutnu melodramatičnu atmosferu, u kojoj melotron doživljava svoj veliki trijumf, a ne manjka ni elegičnih akorda na akustičnoj gitari. Tada se nazorno čuje utjecaj nekih progrockovskih skupina sedamdesetih koje je Mikael slušao ‘uzduž i poprijeko’. Borbene progmetalske pasaže na izuzetno ukusan su način spojene s masivnom melotronskom pozadinom, što uz unošenje zanimljivih vokalnih varijacija stvara potresnu atmosferu. Kratki akustični interludij zapravo je uvertira u izrazito mračnu sekciju u kojoj je snažan naglasak na masivnim slojevima orgulja. Višeglasne harmonije i nabrijane gitarske fraze, u kojima svoj pečat ostavlja ponajprije drugi gitarist Fredrik Åkesson, lijepo se slijevaju jedne u druge. Protočne melotronske zavjese pritom osiguravaju epski trijumf nebesko-paklenskih horda iz Åkerfeldtove metafizičke poezije.
»Elysian Woes« otvara se melankoličnim, akustičnim uvodom koji ambijentom podsjeća na kraj nekog dugog putovanja. Određeni simfonijski aranžmani u instrumentalnoj sekciji lagano asociraju na klasične Genesis, što dodatno pojačava unošenje melotrona. Potpuno osoban izraz pak osigurava Åkerfeldtov melodramatični vokal, koji uz melankoličnu pratnju daje emocionalan završetak. Jedan od najboljih trenutaka na »Pale Communion« nedvojbeno je duhovita jazz rock fusion poslastica naslovljena »Goblin«. To je fascinantna instrumentalna tvorevina u kojoj međuimprovizacije u fusion stilu, osobito između ritam dvojca Mendez-Axenrot i električne gitare, podsjećaju na neke britanske jazzfusionere u stilu Colosseum II ili Brand X, a da im se doda još i truba, zasigurno bi podsjećali na skupinu Nucleus. Možda je ovaj briljantni instrumental najava buduće Opeth zvučne usmjerenosti, u kojoj će naglasak biti još veći na jazz rock fusionu, što ni izdaleka ne bi bilo loše.
»River« se otvara kao pastoralna, folk balada s ugodnim akustičnim aranžmanom i višeglasnim refrenom, što opet podsjeća na neka dostignuća prog klasika sedamdesetih, a na ovom je mjestu potrebno priznati da Opeth već dugo nisu zvučali tako ambijentalno prijazno i svijetlo, što je za te velike skandinavske ‘mračnjake’ doista drastična promjena. Ukusan gitarski solo razigrava pozitivno ozračje, dok unošenje sakralnih orgulja i Mikaelov kameleonski pjevački pristup iznenada uzrokuju da se bend, s ambijentalne strane, opet vrati nekoliko stoljeća unatrag u prošlost. U instrumentalnoj sekciji ponovno se pretvore u velike fusion improvizatore, dok melotronski valovi iznova dokazuju da Åkerfeldtova fascinacija ovim legendarnim klavijaturskim instrumentom jednostavno ne poznaje granice. No, unatoč tome završetak je i dalje prilično progmetalski obojen.
Na »Voice Of Treason« ponovno zavladaju oni mračni Opeth koji su upravo izmilili negdje iz podrasta tmurnih švedskih šuma. Briljantni vremenski prijelazi, u kojima dolazi do miješanja naelektriziranih gitarskih pasaža i moćnih orkestralnih aranžmana, prava su poslastica za sve ljubitelje melodramatičnih ambijentalnih stupnjevanja. Åkerfeldt svojim pjevačkim karizmom opet osigurava da se u poruci skladbe može iščitati brojne konspirativno-ezoterične sadržaje, dok se, usput rečeno, u simfonijsku veličanstvenost ‘od nekud’ prikrade i orijentalni motiv koji bi zasigurno bio po guštu i legendarnoj sekti Asasina.
Završni ep »Faith In Others« prilično je beskrupulozno nadahnut dvama King Crimson epskim klasicima, dijelom s »In The Wake of Poseidon« te ponajprije sa »Starless«, jer sadrži neke gotovo identične aranžmane, srodan uvodni motiv kao »Starless« i također mračnu, fatalističku atmosferu, no nema panike da bi slučajno bila riječ o čistoj kopiji. Tu nastupa konačni trijumf melotrona u najboljoj mogućoj King Crimson tradiciji. Prije nekoliko godina neki su o Stevenu Wilsonu i Porcupine Tree govorili kao o duhovnim nasljednicima King Crimson, no očito Opeth polako postaju glavni kandidati za tu laskavu titulu. Åkerfeldt se ovdje iskazuje najboljom pjevačkom izvedbom na cijelom albumu, unutar koje ne manjka emocionalne varijabilnosti, koja je u odličnom suzvučju s orkestralnim zavjesama i minimalističkim improvizacijama na gitari. Vrhunac ove izvrsne kompozicije predstavlja epski refren s višeglasnim harmonijama, koji u sprezi s orkestracijom osigurava zapanjujuće melankoličan, ali veličanstven finale na razini najboljih Shakespeareovih tragedija.
Opeth su s »Pale Communion« stvorili ozbiljnog kandidata za najbolji progresivnorockovski album 2014. godine. Njihovo umjetničko sazrijevanje ponovno je urodilo remek-djelom koje svojom zvučno-ambijentalnom dubinom oduševljava u svakom mogućem pogledu. Neki rani komentari metalskih ‘sljedbenika’ u vezi s glazbenim sadržajem »Pale Communion« bili su prilično nestrpljivi, a na trenutke i otvoreno neprijateljski, što je na svoj način tužno jer pokazuje potpuno neznanje i žanrovsku zatucanost, no s druge strane bilo je i očekivano da će se Opeth baza sljedbenika ponovno, još više nego ikad prije, rascijepiti na dva pola. Ali i kremeniti metalci morat će se prije ili kasnije pomiriti s tim da su Opeth svoju zvučnu evoluciju doveli na sljedeću razinu umjetničkog i zrelosnog razvoja, dok su prošlost ostavili daleko iza sebe.
Postava
Mikael Åkerfeldt – vokal, gitara, produkcija, umjetnički direktor
Fredrik Åkesson – gitara
Joakim Svalberg – klavir, klavijature
Martín Méndez – bas gitara
Martin Axenrot – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Mikael Åkerfeldt
Popis skladbi
1. Eternal Rains Will Come (6:43)
2. Cusp of Eternity (5:35)
3. Moon Above, Sun Below (10:52)
4. Elysian Woes (4:47)
5. Goblin (4:32)
6. River (7:30)
7. Voice of Treason (8:00)
8. Faith in Others (7:39)
