Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: IQ
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1987
Trajanje: 64:26
Ocjena: 3.5/5
Englezi IQ bili su među najvažnijim predstavnicima novog vala progresivnog rocka i neko je vrijeme izgledalo, pogotovo nakon izlaska sjajnog albuma »The Wake« (1985), da će od Marillion uskoro preuzeti žezlo najuzbudljivije skupine tog glazbenog pokreta. Sredinom osamdesetih bili su jedan od rijetkih bendova koji je svirao progresivni rock s utjecajima nekih prog velikana sedamdesetih i činilo se da će svoj visoki glazbeni artizam samo još učvršćivati.
To se nije dogodilo jer su gitarist Mike Holmes, klavijaturist Martin Orford, basist Tim Esau i bubnjar Paul Cook imali drukčije planove za budućnost benda od karizmatičnog pjevača Petera Nichollsa. IQ su odjednom htjeli odvesti u malo komercijalnije, ‘pop’ vode jer im sam kultni status među revitalistima progresivnog rocka više nije bio dovoljan, pa su svoju glazbu htjeli približiti i masama. Možda su glavna inspiracija za takvu odluku bili Marillion, jedini predstavnici neoprog pokreta kojima je uspio veliki komercijalni proboj, a da pritom nisu prodali dušu benda. Idealist Nicholls nije se slagao s novim smjerom i radije je napustio svoje pragmatične drugare.
Na njegovo su mjesto doveli talentiranog pjevača Paula (P.L.) Menela, koji je imao donekle srodnu boju glasa kao Nicholls i činio se prilično dobrim rješenjem za njihovu tadašnju stilsku promjenu, kad su u svoj zvuk počeli uvoditi elemente novog vala, no nedostajala mu je Peterova karizma, teatralnost i smisao za intelektualno vrhunsku poeziju. Unatoč neospornom vokalnom talentu, Menelu je nedostajala ona karizmatična supstanca zbog koje je Nicholls, koji je i sam mnogo toga naučio od Petera Gabriela (ex-Genesis), među IQ sljedbenicima oduvijek bio tako omiljen.
Rezultat zvučnog osvježenja bio je »Nomzamo«, nazvan po malom gradu u JAR-u. Taj stilski prilično raznolik album imao je barem toliko zajedničkog sa simfonijskim progom koliko i s novim valom odnosno pop rockom, što znači da je riječ o neobičnoj mješavini glazbenih stilova. Otvaranje s »No Love Lost« zorni je primjer te ‘igre’ s dva različita stila. Skladba se otvara tajanstvenim i dramatičnim uvodom koji podsjeća na neke ranije IQ standarde. Središnje mjesto zauzimaju slojevite sintetizatorske teksture, dok Menel, uz dobru vokalnu pozadinu, dokazuje da je u danim okolnostima bio sasvim dostojna pjevačka zamjena. Melodičan, poprockerski refren i relativno jednostavni vremenski prijelazi pokazuju da je bendu dojadilo dotadašnje eksperimentiranje.
IQ su na svaki način htjeli stvoriti svoj (prvi) radijski hit, što dokazuje sljedeća skladba, »Promises (As The Years Go By)«, inače lijepo aranžirana stvar sa snažnim elementima novog vala i lijepim, višeglasnim refrenom. Holmes ukusnim, završnim gitarskim solom dokazuje da radijski prijateljski pristup nije načeo njegove virtuozne moći. Ironično, takav je ‘pop’ smjer odbio mnoge stare sljedbenike, dok t.i. MTV generaciju uz relativno slabu promociju nisu uspjeli osvojiti. Bez obzira na to, »Promises« je u (Zapadnoj) Njemačkoj postao čak i manji radijski hit.
Naslovna skladba sadrži elemente novog vala i world glazbe, ponajviše preko Cookovih udaraljki, dok Menelov melankolični vokal usred Orfordovih simfonijskih zavjesa uspješno drži melodiju. Melodramatični zaplet u srednjem dijelu, koji će i danas godit svim ljubiteljima ranih Marillion i skupine Arena, dokazuje da ni u svojoj ‘pop’ fazi nisu zaboravili svirati kvalitetan prog rock. Zbog zvuka sintetizatora u završnom dijelu povremeno blago podsjećaju na pop eru Genesisa. »Still Life« je pomalo suzava, ritmički spora power balada sa živahnim gostujućim saksofonom. Unatoč dobroj Menelovoj pjevačkoj izvedbi i harmonično preljevajućim simfonijskim zavjesama, sveopća pospana atmosfera ne ostavlja dublji dojam.
»Passing Strangers« bio je još jedan ne baš dobro promišljen pokušaj stvaranja AOR hita, u kojem IQ više podsjećaju na skupinu Asia nego na sebe. Pojedini glazbenici, ponajviše Holmes, i ovaj se put puno bolje snalaze u instrumentalnim dijelovima nego pri oblikovanju veseljačkog refrena koji IQ nikako ne pristaje. Test vremena prilično slabo podnosi shizofreni »Human Nature«, zapravo pop rock skladba razvučena na gotovo deset minuta i optočena gostujućim saksofonskim pasažama, što si zaista ne bi smjeli dopustiti ako su htjeli zvučati još više kao The Alan Parsons Project ili Trevor Rabin era Yes. U srednjem se dijelu opet ‘probude’ klasični IQ, gdje Holmes i Orford dobivaju puno prostora za svoja virtuozna umjetnička djela, dok Menel izvodi svoju najbolju moguću imitaciju Petera Nichollsa. Tu se najbolje čuje stilska razdvojenost prvaka neo proga.
Na »Screaming«, gdje vladaju elektronski kompresirane sintetizatorske teksture, članovi IQ postižu da povremeno podsjećaju na skupinu It Bites, što je istovremeno dobro i loše. Dobro zato što su dokazali da znaju stvarati ‘prog pop’, loše zato što su potpuno zatajili svoju umjetničku samosvojnost. »Common Ground« sadrži malo više prepoznatljivih IQ zvučnih finesa, za što se pobrinuo ponajviše njegov mračni i melankolični prvi dio, dok u drugom dijelu nastupa epska instrumentalna sekcija u kojoj Holmes ponajviše očarava profinjenim improvizacijama. Bonus skladba u obliku ljubavne balade »Colourflow«, u kojoj Menela na pratećem vokalu prati gostujuća pjevačica, prilično je zasladak izlet u pop rock uz čije slušanje razina saharina nadilazi uobičajenu razinu.
IQ su na »Nomzamo«, hibridu simfoproga i novog vala, izveli zabavnu i pomalo kontroverznu zvučnu mutaciju koja im se na dugi rok nije isplatila, dok je album komercijalno očekivano propao. Za mase je uz slabu promociju još uvijek bio previše eksperimentalan odnosno progresivan. IQ su na svaki način pokušali spojiti dva glazbena svijeta, što im je mjestimice dobro uspjelo, dok su neke skladbe lošije prošle test vremena i na njima je teško povjerovati da je riječ o istom bendu koji je snimio prethodna dva studijska albuma, jer su zamjetno spustili svoje umjetničke standarde. Taj pomalo shizofreni zvučni pristup nastavili su i na sljedećem studijskom projektu, a onda je nastupilo očekivano ‘vrijeme otrežnjenja’.
Postava
Mike Holmes – električna i akustična gitara, gitarski sintetizator
Paul Menel – vokal
Martin Orford – klavijature, prateći vokal
Paul Cook – bubnjevi
Tim Esau – bas, bas pedale, ritam gitara, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Ray Carless – saksofon
Phillip Erb – Emu II programiranje
Micky Groome – prateći vokal
Jules – vokalni duet (9)
Produkcija
Ken Thomas
Popis skladbi
1. No Love Lost (6:02)
2. Promises (As The Years Go By) (4:34)
3. Nomzamo (7:00)
4. Still Life (5:57)
5. Passing Strangers (3:47)
6. Human Nature (9:41)
7. Screaming (4:07)
8. Common Ground (6:59)
Bonus skladbe:
9. Colourflow (5:26)
10. No Love Lost (verzija za klavir i glas) (4:12)
11. Common Ground (live) (6:34)
