Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Intact Records
Izdanje: 2004
Trajanje: 1:38:48
Ocjena: 5/5
Britanski prvaci progresivnog rocka Marillion su albumom »Marbles« stvorili jedno od najboljih postignuća u svojoj dugogodišnjoj glazbenoj karijeri, što za bend usred neprestane artističke evolucije i nije bio toliko šokantan podatak. Trinaesti studijski album ‘najbolje čuvane britanske glazbene tajne’ bio je još ambiciozniji projekt od sjajnog prethodnika »Anoraknophobia« (2001), koji je izašao kao plod marljivog internetskog financiranja od strane vjernih Marillion pristaša. Za razliku od »Anoraknophobia«, gdje su pristaše novac uplaćivali za proces prednarudžbe, ovaj put financiran je cijeli projekt stvaranja novog albuma.
Vjerni Marillion podupiratelji ujedno su odigrali ključnu ulogu u promociji i marketingu novog albuma te svojim odazivom nadmašili baš sva očekivanja članova skupine. Bend im je zato bio neizmjerno zahvalan i zahvalio im se tako da je njihova imena naveo u knjižici posebnog, dvostrukog i strogo ograničenog izdanja »Marbles« o kojem će biti riječi u ovoj recenziji. Album je naime izvorno izašao u obliku jednostrukog i posebnog, dvostrukog izdanja. Potonje je izvorno bilo dostupno samo preko prednarudžbe s Marillion internetske stranice, kao zahvala za više od 18000 pristaša koji su pomogli financirati »Marbles«.
Već je jednostruko izdanje albuma bilo vrlo kvalitetno, no ‘sakrilo’ se pred fenomenalnom dvostrukom verzijom »Marbles« kojom su Marillion preko svih očekivanja uspjeli stvoriti remek-djelo koje se kvalitetom može mjeriti s konceptualnim remek-djelom »Brave« (1994) i najboljim postignućima Fish ere. Album je mogao postići i znatno veći komercijalni uspjeh da graditelji britanskih ljestvica popularnosti nisu prisezali na prilično blesavo pravilo da nova ploča ne smije sadržavati naljepnice. Zbog toga što je »Marbles« sadržavao naljepnice, vrli ljubitelji korporativne logike i kapitalističkog elitizma automatski su mu zabranili plasman na britanske ljestvice i ponašali se prema njemu kao da nikad nije ni izašao. A kažu da su Amerikanci najgluplja nacija na svijetu.
Ipak nisu mogli spriječiti izniman uspjeh singla »You’re Gone«, koji se na njihov silni bijes i šok plasirao na sedmo mjesto britanskih ljestvica glazbene popularnosti, što je Marillion zadnji put uspjelo ‘davne’ 1987. s Fish era evergreenom »Incomunicado«. Nevjerojatan uspjeh za progresivnorockovsku skupinu dopunio je sljedeći singl, »Don’t Hurt Yourself«, koji se plasirao na šesnaesto mjesto britanske ljestvice, tako da lijepih iznenađenja nije nedostajalo.
Zbog strukture pojedinih dijelova (ponajprije naslovne skladbe u četiri dijela) i naravi tekstova neki su pristaše i danas uvjereni da je »Marbles« konceptualan album, no to vrijedi samo djelomično. Većina tekstova pjevača Stevea ‘gospodina H-ja’ Hogartha odnosi se na usamljenost u otuđenom svijetu (»The Invisible Man«), želju za bijegom na neko bolje mjesto (»Fantastic Place«, »Ocean Cloud« i »Neverland«), vjeru u bolje sutra (»Don’t Hurt Yourself«), korumpiranu ljubav (»Genie«, »The Damage« i »Angelina«), sjećanja na izgubljenu dječju nevinost (sva četiri dijela »Marbles«) te na izgubljenu ljubav (»You’re Gone«).
Album se otvara potresnim epom od više od trinaest minuta, »The Invisible Man«, jednim od najambicioznijih postignuća u dosadašnjoj Marillion povijesti. Razdraženi elektronski uzorci klavijaturističkog majstora Marka Kellyja polako grade mračnu atmosferu koju dodatno produbljuje upad Hogarthova fatalističkog vokala. Mračni tekst pripovijeda priču o čovjeku kojeg zbog njegove, od institucija poticane, prosječnosti i ‘miševske’ neupadljivosti više nitko nije primjećivao, pa je na kraju doslovno postao nevidljiv za suvremeno, povampireno i hiperegoistično neoliberalno društvo. Za divan kontrast pobrinuo se prijelaz u ambijentalnu sekciju s gustim sintesajzerskim teksturama i melankoličnim gitarskim varijacijama gitarske legende Stevea Rotheryja, koji na ovom albumu briljira pri svakoj prilici. Na ovom svijetu ima malo tako profinjenih gitarista kao što je Rothery i sve bi se moglo nabrojiti na prste obiju ruku. Kompleksne ritmičke varijacije uz vladavinu digitalnih uzoraka podupiru H-jevu fenomenalnu pjevačku izvedbu u koju ulaže sve svoje emocije i na taj se način izvrsno uživljava u ulogu suvremenog nevidljivog čovjeka.
Sjajna ritam sekcija u sastavu basist Pete Trewavas i bubnjar Ian Mosley na ovom briljantnom, mračnom epu zaposlena je do kraja, dok melodramatična atmosfera raste iz sekunde u sekundu. U završnom dijelu slijedi neočekivan preokret u umirenu sekciju s melankoličnim, gotovo bluesy gitarskim pasažama zbog čega mračno raspoloženje na kraju gotovo poprima svijetle nijanse. Nakon dirljive gradacije slijedi dramatičan i trijumfalan preokret u epsku sekciju s moćnim refrenom i potresnim Rotheryjevim solom.
»Marbles I« pobrinut će se za iznenadno uspostavljanje smirenog ambijenta s gotovo jazzovskim pečatom, dok je H-jevo melankolično pjevanje ključni izvor nostalgije za izgubljenim djetinjstvom, kad se činilo da se sve tajne ovog svijeta kriju u klikerima. Pozitivistički usmjereni »Genie«, H-jeva priča o ljubavnim usponima i padovima, još je jedna ambijentalno silno raznolika tvorevina s elementima pop rocka i naglašenim melodičnim refrenom, gdje pjevački majstor demonstrira izniman vokalni raspon, jer se izvrsno uživljava u muški i ženski aspekt ove dramatične ljubavne priče. Briljantan vremenski prijelaz u epsku sekciju s harmoničnim prelijevanjima gitare i klavijatura zaslužuje duboki naklon, dok je ritmički puls dovoljno komercijalno primamljiv da bi ovaj Marillion standard u nekom ‘normalnom svijetu’ zasigurno doživio hit status.
Idealističko-nostalgični »Fantastic Place«, još jedna sjajna skladba koja prisiže na melodični središnji aranžman, otvara se suptilnom klavirskom uvertirom koju nadograđuje H-jev neutješni vokal. Melankoličnom uvodu slijedi prijelaz u pozitivniji ambijent s raskošnim simfonijskim zavjesama u pozadini i učinkovitim udaraljkaškim začinom. Rotheryjeva gitarska profinjenost opet je posebno poglavlje za sebe, dok upad višeglasnih harmonija pobrinuje se za trijumf bezgraničnog pozitivizma, gdje se čini kao da H-jev vokal usred svog silnog emocionalnog zanosa leti negdje iznad oblaka.
»The Only Unforgivable Thing« otvara se uzdižućim ambijentalnim motivom, gdje ključnu ulogu imaju krhki gitarski pasaži i H-jev samouvjereno obojen vokal, dok u pozadini vlada izuzetno učinkovit klavijaturistički minimalizam. Fantastične gitarsko-klavijaturističke harmonije produbljuju moćno raspoloženje, dok se Hogarth iskazuje kao zapanjujući vokalni kameleon. Rothery usput ‘iz džepa’ izvlači dirljiv gitarski solo koji se na divan način slijeva u uzdižući aranžman. Na »Marbles II« uz pomoć nježne vokalne melodije i simfonijskih ukrasa vraća se melankolično-nostalgični motiv sa zvučnim elementima koji podsjećaju na dječju uspavanku.
Svaka skladba na »Marbles« predstavlja skladateljski, aranžerski i lirski trijumf, no status najambicioznijeg postignuća na albumu zaslužuje gotovo osamnaestominutni ep »Ocean Cloud«, koji spada u sam vrh dosadašnjeg Marillion stvaralačkog opusa. Taj divni ep posvećen je u spomen na pokojnog engleskog moreplovca i veslača Dona Alluma. Tekst govori o Allumovu nevjerojatnom pothvatu iz 1987., kad je čamcem na vesla uspio preploviti Atlantik od Nove Fundlandije u Kanadi do Irske, pri čemu je jedva preživio borbu s divljom prirodom. Tajanstveni, ‘a capella’ uvod slijeva se u oglašavanje galebova i šum morskih valova, dok čaroban ambijent razvijaju suptilni klavijaturistički i gitarski ukrasi.
Gospodin H na vokalu je ponovno izniman u posredovanju dubokih i raznovrsnih emocija, dok potresna ambijentalna intenzivnost raste iz sekunde u sekundu. Iznenada nastupa melodramatičan prijelaz u udarnu sekciju, unutar koje Rothery razvija ‘plačući’ solo kojem bi zaplesao i legendarni David Gilmour (Pink Floyd), s kojim ima, s obzirom na stil i razinu gitarske profinjenosti, mnogo toga zajedničkog. Usprkos kompleksnoj naravi pojedinih aranžmana i ritmičkih nijansi Marillion oblikuju melodičan i uzdižući refren, dok se gospodin H u srednjem dijelu vokalno pošteno razbjesni. U tom srednjem dijelu nastupa snimka s Allumovim govorom, koja podsjeća na njegovu izuzetnu prekooceansku avanturu.
Tome slijedi prijelaz u udarnu sekciju s razdraženim gitarskim pasažima i masivnim bubnjarskim prijelazima, dok je gospodin H, opisujući Allumovu borbu s brojnim teškoćama usred Atlantika, ovaj put do kraja razjaren. Hogarth opisuje Allumovu avanturu na tako doživljen način da se slušatelju više puta čini kao da se i sam našao u borbi s atlantskim valovima i olujom. Slijedi još jedna napeta ambijentalna gradacija s H-jem na kraju njegovih živaca, što dočarava iznenadan zamah bijesne oluje. Istodobno zavlada mračna i pompozna sekcija, gdje nije teško zamisliti težak čovjekov boj s prirodom. Briljantna završna ambijentalna sekcija ima gotovo post-rockovske dimenzije, što nije iznenađujuće, jer je gospodin H oduvijek obožavao lik i djelo skupine Talk Talk, dok za veliki, energični finale nastupaju epski gitarski solo i obnova melodičnog refrena.
Već sam prvi dio dvostruke verzije »Marbles« bio bi dovoljan da album zasluži status remek-djela, no njegova druga polovica na potpuno ravnopravnoj je kvalitativnoj razini, tako da samo još učvršćuje zavidan renome ne samo jednog od najboljih albuma u Marillion povijesti, nego čak i jednog od najboljih postignuća u povijesti progresivnog rocka. Drugi dio albuma otvara se s »Marbles III«, koji je, usprkos kratkoj duljini, još jedan od brojnih ambijentalnih klimaksa ovog albuma zahvaljujući suptilnim aranžmanima i H-jevu zavidno osjetilnom pjevanju. Vokalni majstor je u ‘svom elementu’ i na temperamentnom »The Damage«, gdje vladaju moćni gitarski pasaži, jer se ponovno pretvara u pravog pjevačkog kameleona. Posebno zabavan, gotovo komičan trenutak nastupa kad oponaša monolog neke požudne bludnice. Naježene gitarske varijacije i varijabilni sintesajzerski ukrasi u srednjem dijelu pobrinuti će se za gotovo psihodelično raspoloženje. Uživo snimljena verzija »The Damage« s Marillion nastupa u londonskoj dvorani Astoria kasnije je izašla kao treći »Marbles« singl.
Fenomenalno aranžirano remek-djelo »Don’t Hurt Yourself« moglo je sa svojom idealističkom porukom postati jedan od najvećih pop hitova novog stoljeća, no i šesnaesto mjesto na britanskoj ljestvici nadmašilo je sva očekivanja. Već uvodni dio s Rotheryjevom slide gitarom i dirljivim Trewavasovim akordima na akustičnoj gitari prava su poslastica za uši, čemu slijedi prelijevanje u melodičnu i nostalgičnu sekciju. H-jevo pjevanje je ovaj put na vrhuncu svog potencijala i doživljava vrhunac u epskom refrenu, dok se u pozadini preljevaju melankolične gitarske varijacije, poduprte dinamičnom ritmičkom interakcijom.
Zatim nastupa još veći hit singl, »You’re Gone«, koji je izazvao potpuni metež na britanskim komercijalnim glazbenim ljestvicama, kamo se nakon dugo vremena, užas svih užasa za suvremenu ‘hipstersku’ generaciju, uspjela probiti progresivnorockovska skupina koja je svoje najveće uspjehe postigla osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj nezaboravni Marillion klasik otvara se digitalnim uzorcima, dok se uz pomoć gitarskih varijacija i H-jeve dirljive pjevačke izvedbe oblikuje nadasve opuštajuća melodija. Nešto funkovske ritmičke nijanse dodatno začinjavaju melodičnu strukturu ovog naizgled jednostavnog, no ambijentalno nadasve kompleksnog postignuća s vrhuncem u trijumfalnom refrenu. Naravno, bend ni u snu nije računao da će se ovaj evergreen probiti među deset najobožavanijih skladbi britanske glazbene ljestvice.
Balada »Angelina«, u kojoj se u tekstu doduše ne radi o Angelini Jolie, kako bi većina mogla pomisliti, nego o manje poznatoj prostitutki na telefonski poziv, otvara se sporim, melankoličnim uvodom, čemu slijedi dramatičan prijelaz u hipnotičku sekciju s vladavinom digitalnih uzoraka i tekućih sintesajzerskih zavjesa. Gospodin H na vokalu ponovno briljira svojim zavidnim emocionalnim rasponom, dok je cinični tekst o modernoj ljubavi na poziv u oštroj suprotnosti s inače romantičnim ambijentalnim pulsom. Udarno usmjereni »Drilling Holes« sadrži niz zanimljivih digitalnih efekata i neobičnih zvukova, dok sve zajedno podupiru raštrkane ritmičke nijanse, naježeni gitarski pasaži i H-jevo energično pjevanje. Slijedi prijelaz u uzburkanu sekciju s gotovo fantazmagoričnim ambijentom. »Marbles IV« posljednji je od nadasve ugodnih i romantičnih »Marbles« interludija koji albumu daju lagan konceptualan pečat.
»Marbles« se zaključuje dvanaestominutnim epskim remek-djelom »Neverland«, još jednim nezaboravnim Marillion klasikom u kojem u savršenu ambijentalnu smjesu spajaju neke od svojih najboljih zvučnih i vokalnih sastojaka. Bolji kraj albuma jednostavno nisu mogli izvesti. Već uvodni dio sa super emocionalnim H-jevim pjevanjem i klavirskom gradacijom predstavlja pravu pašu za tijelo i duh, dok epskim prijelazom u kraću instrumentalnu sekciju i upadom prodornih Rotheryjevih gitarskih improvizacija ovaj evergreen stječe naprosto zapanjujuće ambijentalne dimenzije. Posebno dobro ispada završni, naglašeno epski dio s fascinantnim vokalnim harmonijama i ‘plačućim’ gitarskim solom uz koji bi se i ‘nebo rasplakalo’.
Marillion su s »Marbles« stvorili klasik suvremenog progresivnog rocka i jedan od najimpozantnijih trenutaka svoje šarolike karijere, pritom postavši živi dokaz da i ‘dinosauri’ mogu dobro protresti sam vrh suvremenih komercijalnih glazbenih ljestvica. Najvažnije je ipak bilo to da su ovim (dvostrukim) remek-djelom nadmašili sami sebe i osvojili novu razinu artističke zrelosti, nakon što se već činilo da će ih teško još moći iznenaditi nečim tako uzbudljivim kao što su bili albumi »Brave« i »Afraid Of Sunlight« (1995) te četiri remek-djela iz Fisheve ere. Uvijek kad se spominju vrhunci progresivnog rocka u prvom desetljeću 21. stoljeća, potrebno je spomenuti »Marbles«, koji je Marillion zahvaljujući neočekivanim uspjesima znatno ojačao samopouzdanje i uliio ogromno elana za buduće pothvate.
Postava
Steve Hogarth – vokal
Steve Rothery – gitara
Pete Trewavas – bas gitara, akustična gitara
Mark Kelly – klavijature
Ian Mosley – bubnjevi
GOSTUJUĆA PJEVAČICA:
Carrie Tree – prateći vokal na “Genie” i “Angelina”
Produkcija
Dave Meegan
Popis skladbi
CD 1 (53:43)
1. The Invisible Man (13:37)
2. Marbles I (1:42)
3. Genie (4:54)
4. Fantastic Place (6:12)
5. The Only Unforgivable Thing (7:13)
6. Marbles II (2:02)
7. Ocean Cloud (17:58)
CD 2 (45:14)
1. Marbles III (1:51)
2. The Damage (4:35)
3. Don’t Hurt Yourself (5:48)
4. You’re Gone (6:25)
5. Angelina (7:42)
6. Drilling Holes (5:11)
7. Marbles IV (1:26)
8. Neverland (12:10)
