Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Ear Music Records
Izdanje: 2016
Trajanje: 68:03
Ocjena: 4.5/5
Engleski progresivnorockovski šampioni Marillion s »Fuck Everyone and Run (FEAR)« stvorili su svoj osamnaesti studijski album, koji je nakon dugo vremena konceptualno obojen i ima dosta zajedničkih točaka s prošlom konceptualnom majstorijom »Brave« (1994), s kojom ga povezuju prije svega brojne društveno podbadajuće poruke. Marillion su oduvijek unutar svojih skladbi imali naglašenu društvenokritičnu notu, no na »Fuck Everyone and Run (FEAR)« udaranje po nepravednom ‘divnom novom svijetu’, koje prevladava kroz cijeli album, skočilo je na nove visine. Steve ‘gospodin H’ Hogarth komentirao je za Marillion prilično neobičan naslov novog albuma riječima da on nije izabran u gnjevu niti s namjerom šokiranja, kako bi većina mogla pomisliti, nego se radi o središnjoj poruci teksta iz skladbe »The New Kings«, koja odražava tugu i rezignaciju nad time kamo trenutno plovi Engleska i s njom većina ostatka svijeta. Puno bijesa osjeća se i zbog ključne uloge SAD-a u suvremenom širenju neoliberalnog kaosa, ratova i sve goreg socijalnog, ekološkog, moralnog i duhovnog raspada ljudskog društva.
Toliko bijesa zbog trenutne društvene klime kakav se može naći u tekstovima »Fuck Everyone and Run (FEAR)« Marillion do sada još nikada nisu izrazili, i dobro je tako, jer prilike postaju sve neizdrživije, a strah pred nadolazećom olujom, koja će možda sa sobom donijeti pozitivne promjene ili pak potpuno uništenje bolesnog čovječanstva, sve više raste. Marillion su već na »Brave« pucali iz svih topova na sve individualističnije, materijalističnije i obezljuđenije društvo. Ovaj put doista ne štede topovske salve prema oligarhiji, plutokraciji, jupijima i takvim ili drukčijim ekstremistima koji žive na račun ljudskog straha. Najtužnije u svemu tome jest to da se nakon dvadeset i dvije godine otkako je izašao »Brave« ništa nije promijenilo na bolje, odnosno stvari su se čak i pogoršale.
Album je podijeljen na tri opsežne suite i tri kraća, također međusobno povezana dijela, koji više nego uspješno povezuju koncept u vrlo uvjerljivu cjelinu sa složenom zvučnom naravi i potresnim porukama. S tako dobrim tekstovima može se pohvaliti tek šačica suvremenih progrockovskih sastava. Suite »El Dorado«, »The Leavers« i »The New Kings« podijeljene su na više sekcija i spadaju među najduža djela u njihovoj šarolikoj karijeri, iako najduži Marillion ep i dalje ostaje »Grendel« s početka Fish ere. Kao i većina albuma iz Hogarthova razdoblja, zahtijeva barem nekoliko slušanja prije nego što se duboke, društvenokritične poruke te složeni zvučni detalji i aranžmani ‘slegnu’ u uši i počnu tvoriti uzbudljivo iskustvo. Pri površnom slušanju čini se da je riječ o izrazito meditativno usmjerenom albumu, na kojem je puno prostora dobio osobito klavijaturist Mark Kelly, dok ni gitarski velemajstor Steve Rothery ne štedi svoje karakteristične, melankolične solaže, no nije baš tako, jer »FEAR« češće ‘izbije’ pojedinačnim ljutitim ispadima. Atmosfera većine djela je melankolična i mračna s povremenim svijetlim nijansama.
»FEAR« se otvara vrlo ambicioznom i složenom suitom »El Dorado«, koja je podijeljena na pet sekcija, dok u tekstu upozorava na ksenofobiju i mržnju s kojima se uglavnom susreću suvremene izbjeglice iz Afrike i Bliskog istoka kad iz ratnih ili društveno nestabilnih područja bježe u tzv. ‘obećane zemlje’ EU-a. Umjesto da se europsko društvo zapita o pravim uzrocima koji su doveli do nevolje tih ljudi (među ostalim europsko slijepo podupiranje američkih ‘križarskih’ ratova na Bliskom istoku, usko povezanih s naftnim i naoružavateljskim lobijima), radije naivno i preplašeno slijedi pokvarene političare koji spretno raspiruju i šire opći strah od terorizma. Pritom cijelo vrijeme spretno preusmjeravaju pozornost javnosti od brojnih domaćih problema, kao što je primjerice najgora društvena raslojenost u povijesti, a ujedno potiču opći rast fašizma po staroj celini, koji polako ponovno preuzima vlast u sve većem broju europskih država.
O svemu tome govori »El Dorado«, koji svojom porukom prilično podsjeća na isto tako vrlo društvenokritičnu majstoriju »Gaza« s prethodnog albuma. Nakon akustično usmjerene uvodne sekcije, »Long-Shadowed Sun«, slijedi prijelaz u »The Gold«, u kojem se lijepo izmjenjuju mirni i ljutiti trenuci. Jezgru suite predstavlja sekcija »Living in FEAR«, u kojoj Marillion polako i prilično neočekivano izgrade melodičan refren, nudi općenitiji pogled na strah koji postaje sve ukorijenjeniji u suvremenom ljudskom društvu. Dramatični ambijent doživljava klimaks ukusnom gitarskom solažom, dok je Hogarthov refren na pravim mjestima protkan pratećim vokalnim harmonijama za koje je, kao i obično, pobrinuo prije svega basist Pete Trewavas uz povremenu asistenciju Rotherya, Kellyja i bubnjara Iana Mosleya.
Na pet sekcija podijeljena suita »The Leavers« najopsežnije je i u glazbenom pogledu najambicioznije djelo na albumu, na kojem Marillion oduševljavaju bogatim harmonijama, neočekivanim vremenskim prijelazima i izvanrednom vokalnom izvedbom gospodina H-a. Njegov tekst za promjenu nema naglašen društvenokritičan sadržaj, nego se odnosi na bend, to jest Marillion, te njihova koncertna putovanja po svijetu, što je tema koju su obrađivali već na prijašnjim albumima, primjerice na skladbi »Montreal«. Atmosfera je ovaj put nešto svjetlija, dok Rothery na svoj profinjen način tka melankolične gitarske pasaže, a Kelly polaže izuzetno razgibane klavijaturske teksture, koje do najljepšeg izražaja dolaze usred duljih instrumentalnih sekcija. Vokalne harmonije koje se prelijevaju preko melankoličnih gitarskih pasaža u završnom dijelu pobrinu se za fenomenalnu, gotovo epsku atmosferu.
Izrazito melankoličan »White Paper« drugo je od dva djela na »FEAR« bez političke poruke. Ovaj put riječ je o cinično pogledu na ‘pravu’ ljubav u suvremenom korporativnom svijetu i sve goremu odumiranju tog ideala usred neobuzdane digitalizacije, kad međuljudski odnosi postaju izrazito površni i izvještačeni. Kelly se tu ponovno poigrava s nekim domišljatim zvučnim uzorcima, dok Hogarth opet blista nevjerojatno proživljenom pjevačkom izvedbom.
Treća suita na albumu, distopijski začinjena »The New Kings«, koja je podijeljena na četiri sekcije, oštro napada plutokraciju i oligarhiju suvremenog, (nadajmo se) posljednjeg stadija neoliberalnog kapitalizma, u kojem postoje dva svijeta, jedan za bogate i privilegirane, koji posjeduju 99% svjetskog bogatstva, te drugi za sve one koji im pokorno služe i spremni su pojesti sav njihov ‘drek’, sa svim lažima koje preko svojih medija šire dalje te time omogućuju daljnji opstanak postojećeg društvenog poretka.
Orkestralno poduprt uvod povezuje H-ovu dramatičnu pjevačku izvedbu s ‘višom brzinom’ te suptilne gitarske pasaže od kojih se ledi krv u žilama. Takvih ambijentalnih trenutaka s obiljem ‘hrane za mozak’ u tekstovima na ovoj prekrasnoj suiti ima prilično. Jedan od ambijentalnih klimaksa zasigurno predstavlja sekcija »Russia’s Locked Doors« s eteričnim vokalnim harmonijama, koja u tekstu upozorava na to kako suvremena plutokracija predvođena SAD-om po potrebi uprizori novi hladni rat ako im to donese određenu političku i ekonomsku korist. Unatoč tome što Marillion u tekstu kažu da su ti društveni paraziti jednostavno ‘preveliki da bi pali’, nada ipak umire posljednja. Na kraju slijedi još i najdramatičnija sekcija na cijelom albumu naslovljena »Why Is Nothing Ever True?« Manje od dvije minute duga kompozicija, »Tomorrow’s New Country«, koja se nalazi posve na kraju albuma, izvorno je bila zamišljena kao završna sekcija suite »The Leavers«, no zbog svoje ambijentalno svijetle naravi radije su je prebacili na posljednje mjesto tako da koncept, nakon izrazito mračnog i distopijskog »The New Kings«, ipak završi na pozitivistički način, kad u mračnjaštvo suvremenih prilika i mračnih vizija budućnosti ipak zasja tračak nade.
Distopijska narav »Fuck Everyone and Run (FEAR)« ostavlja dubok dojam već pri prvim slušanjima novog Marillion albuma, dok slušatelja potpuno osvoji tek kad si uzme vremena za temeljitija slušanja, kao što smo od ‘najbolje čuvane britanske glazbene tajne’ navikli već godinama. Marillion su s »FEAR« stvorili ravnopravan album izvanrednom prethodniku »Sounds That Can’t Be Made« (2012), što dakako nije bio lak zalogaj, jer je spomenuta majstorija bila jedan od najboljih albuma u njihovoj karijeri. Ujedno je »FEAR«, koji je već sad jedan od glavnih kandidata za najbolji progrockovski album 2016., i slušateljski jedno od njihovih najzahtjevnijih ostvarenja, osobito za one koji se ne udubljuju u tekstove ili nemaju živaca za dulje, meditativno i istodobno složeno usmjerene ambijentalne sekcije. Vrlo je malo danas rockovskih sastava, osobito s tako uglednim imenom, koji se usuđuju tako otvoreno i na tako inteligentan način napadati suvremeno društvo kao što to smije kvintet iz Aylesburyja. Društvena kritičnost je ionako nešto što je Marillion oduvijek krasilo i što ih i danas povezuje s neoprogrockovskim vršnjacima kao što su primjerice Arena, IQ, Pallas, Pendragon i Twelfth Night, dok u glazbenom pogledu već dugo nemaju više mnogo zajedničkog s navedenim sastavima.
Postava
Steve Hogarth – vokal, klavijature
Steve Rothery – gitara, prateći vokal
Pete Trewavas – bas gitara, gitara, prateći vokal
Mark Kelly – klavijature, prateći vokal
Ian Mosley – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Produkcija
Marillion in Mike Hunter
Popis skladbi
1. El Dorado (I) Long-Shadowed Sun
2. El Dorado (II) The Gold
3. El Dorado (III) Demolished Lives
4. El Dorado (IV) F E A R
5. El Dorado (V) The Grandchildren of Apes
6. Living in F E A R
7. The Leavers (I) Wake Up In Music
8. The Leavers (II) The Remainers
9. The Leavers (III) Vapour Trails in the Sky
10. The Leavers (IV) The Jumble of Days
11. The Leavers (V) One Tonight
12. White Paper
13. The New Kings (I) F*** Everyone and Run
14. The New Kings (II) Russia’s Locked Doors
15. The New Kings (III) A Scary Sky
16. The New Kings (IV) Why is Nothing Ever True?
17. The Leavers (VI) Tomorrow’s New Country
