Izdavač: earMUSIC Records
Datum izlaska: 22-09.2016
Produkcija: Marillion & Michael Hunter
Žanr: Neo Progressive Rock / Art Rock
Trajanje albuma: 68:10
Engleski prvaci progresivnog rocka Marillion su s »Fuck Everyone and Run (FEAR)« stvorili svoj osamnaesti studijski album, koji je nakon dugo vremena konceptualno obojen i ima dosta dodirnih točaka s prošlom konceptualnom remek-djelom »Brave« (1994), s kojim ga povezuju prije svega brojne društveno zajedljive poruke. Marillion su oduvijek imali istaknutu društvenokritičnu notu unutar svojih skladbi, no na »Fuck Everyone and Run (FEAR)« udaranje po nepravednom ‘divnom novom svijetu’, koje prevladava kroz cijeli album, skočilo je na nove visine. Steve ‘gospodin H’ Hogarth je za Marillion prilično neobičan naslov novog albuma komentirao riječima da on nije izabran u bijesu ili s namjerom šokiranja, kao što bi većina mogla pomisliti, nego je riječ o središnjoj poruci teksta iz skladbe »The New Kings«, koja odražava tugu i rezignaciju zbog toga kamo trenutačno plovi Engleska i s njom većina ostatka svijeta. Puno je bijesa zamjetno i zbog ključne uloge SAD-a u suvremenom širenju neoliberalnog kaosa, ratova i sve težeg socijalnog, ekološkog, moralnog i duhovnog raspada ljudskog društva.
Toliko bijesa zbog trenutačne društvene klime kakvu je moguće naći u tekstovima »Fuck Everyone and Run (FEAR)« Marillion do sada još nikada nisu izrazili, i dobro je da je tako, jer prilike postaju sve neizdrživije, a strah pred nadolazećom olujom, koja će možda sa sobom donijeti pozitivne promjene ili pak potpuno uništenje bolesnog čovječanstva, sve više raste. Marillion su već na »Brave« pucali iz svih topova na sve individualističnije, materijalističnije i obezljuđenije društvo. Ovaj put zaista ne štede topovske plotune protiv oligarhije, plutokracije, yuppieja i takvih ili drugačijih ekstremista koji žive na račun ljudskog straha. Najtužnije u svemu tome je što se nakon dvadeset i dvije godine otkako je izašao »Brave« ništa nije promijenilo na bolje, štoviše, stvari su otišle čak i nabolje… točnije, na gore.
Album je podijeljen na tri opsežne suite i tri kraća, također međusobno povezana dijela, koji više nego uspješno povezuju koncept u nadasve uvjerljivu cjelinu sa složenom zvučnom naravi i potresnim porukama. Ovakvim dobrim tekstovima može se pohvaliti tek šačica suvremenih progrock sastava. Suite »El Dorado«, »The Leavers« i »The New Kings« podijeljene su na više sekcija i spadaju među najduža djela u njihovoj šarolikoj karijeri, iako najduža Marillion epika i dalje ostaje »Grendel« s početka Fish ere. Kao i većina albuma iz Hogarthova razdoblja, zahtijeva barem nekoliko slušanja prije nego što se duboke, društvenokritične poruke te složeni zvučni detalji i aranžmani ‘sjednu’ u uši i počnu tvoriti uzbudljivo iskustvo. Pri površnom slušanju čini se da je riječ o izrazito meditativno usmjerenom albumu, na kojem je puno prostora dobio osobito klavijaturist Mark Kelly, dok ni gitarski velemajstor Steve Rothery ne štedi svoje značajne, melankolične solaže, no nije baš tako, jer »FEAR« se više puta ‘prolomi’ pojedinim ljutitim izljevima. Atmosfera većine djela je melankolična i mračna, s povremenim svijetlim nijansama.
»FEAR« se otvara nadasve ambicioznom i složenom suitom »El Dorado«, koja je podijeljena na pet sekcija, dok u tekstu upozorava na ksenofobiju i mržnju s kojima se uglavnom susreću suvremeni izbjeglice iz Afrike i Bliskog istoka kad iz ratnih ili društveno nestabilnih područja bježe u tzv. ‘obećane zemlje’ EU. Umjesto da se europsko društvo zapita o pravim uzrocima koji su izazvali nevolju tih ljudi (među ostalim europsko slijepo podupiranje američkih ‘križarskih’ ratova na Bliskom istoku, usko povezanih s naftnim i oružarskim lobijima), radije naivno i preplašeno slijedi pokvarene političare koji spretno raspiruju i šire sveopći strah od terorizma. Pritom cijelo vrijeme spretno preusmjeravaju pozornost javnosti s brojnih domaćih problema, kao što je primjerice najveća društvena raslojenost u povijesti, a istodobno potiču sveopći rast fašizma po starom kontinentu, koji polako ponovno preuzima vlast u sve većem broju europskih država.
O svemu tome govori »El Dorado«, koji svojom porukom prilično podsjeća na isto tako vrlo društvenokritično remek-djelo »Gaza« s prethodnog albuma. Nakon akustično usmjerenog uvodnog dijela, »Long-Shadowed Sun«, slijedi prijelaz u »The Gold«, gdje se lijepo izmjenjuju mirni i ljutiti trenuci. Jezgru suite predstavlja sekcija »Living in FEAR«, u kojoj Marillion polako i prilično neočekivano izgrade melodični refren, nudi općenitiji pogled na strah koji postaje sve ukorijenjeniji u suvremenom ljudskom društvu. Dramatični ambijent doživljava klimaks s ukusnom gitarskom solažom, dok je Hogarthov refren na pravim mjestima protkan popratnim vokalnim harmonijama, za koje je, kao i obično, pobrinuo prije svega basist Pete Trewavas uz povremenu asistenciju Rotheryja, Kellyja i bubnjara Iana Mosleyja.
Na pet sekcija podijeljena suita »The Leavers« najopsežnije je i u glazbenom pogledu najambicioznije djelo na albumu, na kojem Marillion oduševljavaju bogatim harmonijama, neočekivanim vremenskim prijelazima i iznimnom vokalnom izvedbom gospodina H-a. Njegov tekst za promjenu nema naglašen društvenokritični sadržaj, nego se odnosi na bend, to jest na Marillion, i njihova koncertna putovanja po svijetu, što je tema koju su obrađivali već na prijašnjim albumima, primjerice u skladbi »Montreal«. Atmosfera je ovaj put nešto svjetlija, dok Rothery na svoj profinjeni način tke melankolične gitarske pasaže, a Kelly polaže iznimno raznolike klavijaturske teksture, koje do najljepšeg izražaja dolaze usred duljih instrumentalnih sekcija. Vokalne harmonije koje se prelijevaju preko melankoličnih gitarskih pasaža u završnom dijelu pobrinut će se za fenomenalnu, gotovo epsku atmosferu.
Izrazito melankolični »White Paper« drugo je od dva djela na »FEAR« bez političke poruke. Ovaj put riječ je o cinočnom pogledu na ‘pravu’ ljubav u suvremenom korporativnom svijetu i sve težem odumiranju tog ideala usred nesputane digitalizacije, kad međuljudski odnosi postaju izrazito površni i izvještačeni. Kelly se tu ponovno poigrava s nekim domišljatim zvučnim uzorcima, dok Hogarth opet blista nevjerojatno proživljenom pjevačkom izvedbom.
Treća suita na albumu, distopijski začinjena »The New Kings«, koja je podijeljena na četiri sekcije, oštro napada plutokraciju i oligarhiju suvremenog, (nadajmo se) posljednjeg stadija neoliberalnog kapitalizma, gdje postoje dva svijeta: jedan za bogate i privilegirane, koji posjeduju 99% svjetskog bogatstva, te drugi za sve one koji im pokorno služe i spremni su pojesti sav njihov ‘drek’, sa svim lažima koje preko svojih medija šire dalje i time omogućuju daljnji opstanak postojećeg društvenog poretka.
Orkestralno poduprt uvod povezuje H-jevu dramatičnu pjevačku izvedbu s ‘višom brzinom’ te suptilne gitarske pasaže od kojih se ledi krv u žilama. Ovakvih ambijentalnih trenutaka s obiljem ‘hrane za mozak’ u tekstovima na ovoj čudesnoj suiti ima prilično. Jedan od ambijentalnih klimaksa zasigurno predstavlja sekcija »Russia’s Locked Doors« s eteričnim vokalnim harmonijama, koja u tekstu upozorava na to kako suvremena plutokracija predvođena SAD-om po potrebi uprizori novi hladni rat, ako im to donosi određenu političku i ekonomsku korist. Unatoč tome što Marillion u tekstu kažu da su ti društveni paraziti jednostavno ‘preveliki da bi pali’, nada ipak umire posljednja. Na kraju slijedi još i najdramatičnija sekcija na cijelom albumu naslovljena »Why Is Nothing Ever True?« Manje od dvije minute duga kompozicija, »Tomorrow’s New Country«, koja se nalazi posve na kraju albuma, prvotno je zamišljena kao završna sekcija suite »The Leavers«, no zbog svoje ambijentalno svijetle naravi radije su je premjestili na posljednje mjesto, tako da koncept, nakon izrazito mračnog i distopijskog »The New Kings«, ipak završi na pozitivistički način, kad u mrak suvremenih prilika i mračnih vizija budućnosti ipak zasja tračak nade.
Distopijska narav »Fuck Everyone and Run (FEAR)« ostavlja dubok dojam već pri prvim slušanjima novog Marillion albuma, dok slušatelja potpuno preuzme tek kad si uzme vremena za dublja slušanja, kao što smo od ‘najbolje čuvane britanske glazbene tajne’ navikli već godinama. Marillion su s »FEAR« stvorili ravnopravan album izvanrednom prethodniku »Sounds That Can’t Be Made« (2012), što dakako nije bio lak zalogaj, jer je spomenuto remek-djelo bilo jedan od najboljih albuma u njihovoj karijeri. Istodobno je »FEAR«, koji je već sada jedan od glavnih kandidata za najbolji progrock album 2016., i slušateljski jedno od njihovih najzahtjevnijih ostvarenja, osobito za one koji se ne udubljuju u tekstove ili nemaju živaca za dulje, meditativno i istodobno složeno usmjerene ambijentalne sekcije. Vrlo je malo danas rock sastava, osobito s tako uglednim imenom, koji se usuđuju tako otvoreno i na tako inteligentan način napadati suvremeno društvo kao što to smije kvintet iz Aylesburyja. Društvena kritičnost je doduše nešto što je Marillion oduvijek odlikovalo i što ih i danas povezuje s neoprogrockovskim vršnjacima kao što su primjerice Arena, IQ, Pallas, Pendragon i Twelfth Night, dok u glazbenom pogledu već dugo nemaju puno zajedničkog s navedenim sastavima.
autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 9.0 / 10
Popis skladbi:
1. El Dorado (I) Long-Shadowed Sun
2. El Dorado (II) The Gold
3. El Dorado (III) Demolished Lives
4. El Dorado (IV) F E A R
5. El Dorado (V) The Grandchildren of Apes
6. Living in F E A R
7. The Leavers (I) Wake Up In Music
8. The Leavers (II) The Remainers
9. The Leavers (III) Vapour Trails in the Sky
10. The Leavers (IV) The Jumble of Days
11. The Leavers (V) One Tonight
12. White Paper
13. The New Kings (I) F*** Everyone and Run
14. The New Kings (II) Russia’s Locked Doors
15. The New Kings (III) A Scary Sky
16. The New Kings (IV) Why is Nothing Ever True?
17. The Leavers (VI) Tomorrow’s New Country
Postava:
Steve Hogarth – vokal, klavijature
Steve Rothery – gitara, prateći vokal
Pete Trewavas – bas gitara, gitara, prateći vokal
Mark Kelly – klavijature, prateći vokal
Ian Mosley – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
