Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Rage
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: 2017
Trajanje: 52; 12
Ocjena: 4/5
Trideset i tri godine djelovanja kultnih hamburških metalaca Rage nije mala stvar. Skupina je u karijeri prošla kroz više uspona i padova. Kad se već činilo da je priča nakon razlaza Petera Wagnera s genijalnim Victorom Smolskim zatvorena, Peavy je obnovio skupinu i u nju integrirao dva posve nova, znatno mlađa glazbenika koja doslovno pršte od želje za dokazivanjem.
Tako je prošle godine izašao »povratnički« studijski album s dojmljivim naslovom »The Devil Strikes Again«, koji je nakon svega godinu i pol dana naslijedio novi uradak, ukupno već 23. studijski album sastava.
Rage su i novi album snimili u nepromijenjenoj postavi. Po uzoru na power trio, a stilski se opet nabacuju obdoblju djelovanja s kraja osamdesetih i prijelaza u devedesete, kad su izašli kultni albumi »The Perfect Man«, »Missing Link« i »Trapped«. Dakle? Ništa novo. Ali samo na prvi pogled. Tome pridodaj znatno bolju tehniku sviranja, zalet i svježinu koju je obnovljeni trio zadržao i prenio s vrlo solidnog prethodnika na novi album, i naravno produkcijske porive modernih vremena, kako ih uvjetuje razvoj snimateljskih tehnika u studiju. Dakle, nekakva mješavina starog i novog. Unatoč tome, i ova nova inkarnacija skupine postigla je ono što je bio njezin osnovni cilj. Rage ostaju Rage. O tome nema sumnje, a istodobno je prozračivanje skupine donijelo dovoljno izražajnih promjena, kako u aranžiranju tako i u izvedbi, da tu inkarnaciju skupine obilježi niz prepoznatljivosti i jedinstvenosti kad ih usporediš sa svim postavama skupine u njezinoj bogatoj povijesti djelovanja.
Peavy bi teško osigurao vjerodostojnost postojanja novih Rage da Marcos Rodriguez nije sretna mješavina upravo onoga što novi Rage jesu. Kombinacija starog i novog. Rodriguez je prije toga svirao u »tribute to« Rage sastavu zvanom Soundchaser i može imitirati i Victora (neke prijelazne ukrasne harmonije na gitari u pasažama), a njegov bubnjarski kolega u Rage Vassilios “Lucky” Maniatopoulos prije toga je bio bubnjarski tehničar bivšeg Rage bubnjara Chrisa Efthimiadisa, što znači da posjeduje upravo one vrline koje Peavy treba da bi vjerodostojno i suvereno mogao nastaviti priču o Rage. Peavy jednostavno ostaje Peavy. Njegov stil sviranja basa i vokalne karakteristike esencije su bez kojih Rage ne mogu postojati. Vokal mu se s godinama snizio i zadebljao, to je činjenica, no jedke otrovnosti u svom vrištanju čovjek još dugo nije izgubio. Bend je na novom albumu poslužio masniji zvuk koji je ujedno silno nabrijan, a Peavyju vokal uza sve to još uvijek više nego odlično služi.
Uopće je snažan sam početak novog albuma, kad iznenadi idejna svježina oblikovanja rifova, izvedbe i aranžiranja kako u uvodnoj (naslovnoj) skladbi albuma, tako odmah iza nje u Serpents in Disguise. Rage već na početku predstave svu svoju prkosnu zagriženost, strogu usredotočenost i album se doista otvara punom parom, kad poslužuje razornu i rušilačku agresiju. Zloslutno, mračno, okultno i? Teatralno. Treća skladba Blackened Karma izašla je i kao singl i tako je također zamišljena. Na album se njome vraća nešto one opće poznate Rage himničnosti za što je »kriv« naravno visoko pjevni refren. Skladba koju ćemo na novim koncertnim nastupima sastava definitivno slušati. Udarnost i melodičnost ruku pod ruku. Album i dalje, sve do svog završetka, zadržava visoku kvalitetnu konzistenciju komponiranja. Okej, ima nekoliko fraza koje podsjećaju da ih je skupina nekoć prije dva desetljeća već koristila, no djeluju posve neometano. Bend se vrti od brzog kotrljajućeg ritmičkog jurcanja iz kojeg odiše staroškolski šarm ranog dijela teutonskog speed i thrash metala, pri čemu su rifovi mjestimice opet umjetnički »potrashirani«, a refreni isporučuju onu himničnost i epičnost koja je oduvijek prisutna kod skupine. Što se epičnosti tiče, prvo mjesto odnosi upravo završna Farewell, najdulja skladba albuma, prava mala epska suita, koja se stilom donekle odvaja od ostatka albuma, zato ju je skupina smisleno postavila na sam rep albuma. Solaže Rodrigueza prava su poslastica. Možda bi se album mogao malo skratiti. S manje repeticija refrenskih napjeva, što vrijedi osobito za izlazne dijelove skladbi. Repeticije refrenskih napjeva djeluju pomalo naporno npr. u inače vrlo dobroj Justify, kojoj doista ne treba preko šest minuta trajanja. Skladba poput Time Will Tell dokazuje da su Rage u prosincu 2015. na koncertima opet velikopotezno svirali album »Black In Mind«. Fraze podsjećaju na klasiku Sent By the Devil. Skladba bi se bez većih problema mogla uvrstiti na albume »Black in Mind« i/ili »End of All Days«.
Da ne budem predug. Na »Seasons of the Black« nova je inkarnacija kultnih Rage pronašla pravu kreativnu platformu, podigla razinu energetskog i atmosferskog učinka prethodnog albuma na još višu razinu, isporučila album još veće opuštenosti, kakvu već diktira stvaralačko-skladateljski domet novih vremena trija. Zato album djeluje još malo više nabrijano i prije svega definirano. Posebno kad otkrivaš detalje kompozicija. Album dakle koji će biti skrojen za sve Rage fanove. Stare i one koji su obožavali i razdoblje sa Smolskim u postavi. Rage dakle divlje i neukrotivo jure dalje. Bez ikakvih kočnica.
Rage – Black Karma (službeni video):
Postava
Peter “Peavy” Wagner – vokal, bas gitara
Marcos Rodriguez – gitara
Vassilios “Lucky” Maniatopoulos – bubnjevi
Produkcija
Peter “Peavy” Wagner
Popis skladbi
1. Season of the Black
2. Serpents in Disguise
3. Blackened Karma
4. Time Will Tell
5. Septic Bite
6. Walk Among the Dead
7. All We Know is Not
8. Gaia
9. Justify
10. Bloodshed in Paradise
11. Farewell
