Lokacija: Ljubljana / Ljubljanski grad / Slovenija
Datum: subota, 29.06.2019
Treći i posljednji dan prvog izdanja festivala Bluesland na Ljubljanskom gradu otvorili su Shuffle Truffle! Riječ je o austrijskom blues rock triju koji čine Jörg »Dr. J.« Horina (gitara, vokal), Michael Scarpatetti (bas gitara) i Helfried Grygar (bubnjevi). Iskusne mačke, koje su se u glazbeno tijelo trija povezale tek nedavno, ali u prstima imaju lijepu hrpu odvoženih kilometara jer su prije toga djelovale u raznim glazbenim formacijama. Bend je karijeru zapravo tek počeo kampanjom oko studijskog prvijenca, koji je izašao ove godine. Njeguje prilično predvidljiv stil i u oblikovanju skladbi drži se provjerenih bluesovskih šablona. Osjeti se da su dečki prije toga puno svirali tuđe skladbe, a osjeti se i utjecaj sastava white blues booma iz šezdesetih, no uz predvidljive forme pomalo je smetala velika scenska statičnost. Istina, Jörg se ne može previše odmaknuti od mikrofona, ali je barem tijekom solaža mogao zauzeti središnje mjesto i tako malo razgibati dinamiku koncerta. Dakle, solidno uvodno zagrijavanje u treći dan festivala, ali bez one prijeko potrebne prstohvata soli koji ekipa očito još traži.
Slijedio je nastup francuskog dua Rosedale, benda koji je po stažu relativno mlada tvorevina, a u džepu već ima dva albuma: prije dvije godine izašao je prvijenac »Long Way Home«, a prošle godine nasljednik »Wide Awake«. Amandyn Roses i Charlie Fabert, uz bogatu i široku pratnju s kojom su se predstavili na ovogodišnjem premijernom izdanju Blueslanda, ujedno su središnji fokus sažetog i dorađenog nastupa skupine. Već na početku osvojio je izuzetno lijep i izbrušen vokal Amandyn, koji je tijekom izvedbe privlačio hrpu pažnje. Iako bi se u općenitom smislu izričaj skupine mogao nazvati Rhythm And Bluesom, Amandyn je u samu izvedbu unijela lijepu dozu soul frizure, dok su Rosedale kroz nastup i izvedbu pojedinih točaka snažno nadišli okvir »bluesa«, koji zapravo niti nije osnovno polazište njihova stvaralaštva. Iako je gitarist Charlie još vrlo mlad i osjeti se da skuplja kilometražu, ipak je iznimno samouvjeren glazbenik, što je pokazao osobito u progresivnorockovski do psihodelično rockovski zavedenoj produženoj točki u drugoj polovici koncerta. Do Stevea Hacketta je dakle još vrlo dug put. Hammond zvuk dodavao je izričaju frizuru starosjedilačkih rock elemenata sastava s kraja šezdesetih, kao što su The Animals i/ili Procol Harum. Bend je za finale opalio i obradu skladbe Nutbush City Limits, koja u izvorniku pripada Tini Turner – ruku na srce, Alvin Lee je u tome bio zanimljiviji. Zapravo, u glazbenom smislu skupina koja daleko od toga da donosi glazbenu revoluciju, nego tek nekoliko nadahnuća, dakle likom i djelom rockerskog pionirstva white blues booma šezdesetih kao i spomenute psihodeličnosti sedamdesetih.
Kirk Fletcher je gitarski as. Ni manje, ni više. Crni gitarist odsvirao je na Ljubljanskom gradu sa svojom krem Telecasterom doista izniman šou. Na pozornici mu uopće ne treba basist, bas linije istodobno odrađuje klavijaturist/orguljaš na pedalama, dok bez bubnjara naravno ne ide. Fletcher je britanski bluesovski kantautor. Doduše, uz dug staž u džepu ima tek pet studijskih albuma, no iznimno je iskusan čovjek kojemu kilometraže provedene u glazbenom poslu nikako ne manjka. Prošle je godine izašao Fletcherov posljednji album, aktualni »Hold On«, koji je na koncertu u Ljubljani dobio nešto više pažnje. Raspoloženi i šaljivi glazbenik može se pohvaliti silno zaraznim osmijehom i nevjerojatnom simpatičnošću, no to nije ni bitno. Ono što se računa jest njegova profinjenost i nevjerojatna finomehanika s kojom pristupa baš svim elementima svoje svirke. Pedantan, a istodobno iznimno instinktivan i osjećajan glazbenik. Svaki ton dobiva prepoznatljivu notu senzitivno jecave čulnosti i karakternog sentimenta. Fletcher se pritom pokazuje i kao izuzetno solidan pjevač, koji svojim vokalnim izražavanjem dodaje onu točku na i koncertnom nastupu da dobije taj pedigre savršenstva. Nastup Kirka Fletchera bio je doista bluesovski koncert od glave do pete. Nekako je njegov nastup prizvao iz sjećanja nastup pokojnog Michaela Burkea na Postojna Blues festivalu 2006. U glazbi se naravno mogu izlučiti elementi soula i R&Ba, pa i jazza, no toliko pravovjerne škole bluesa u jednom komadu, kakvu u svom stilu na jednom mjestu isporučuje Kirk Fletcher, Bluesland do ovog trenutka nije doživio. Fletcher zna svirati iznimno napadno, zapravo bez kočnica, kad postane neiscrpan u vezenju naglih preskoka između mirnih, tankoćutnih solizama i iznenadnih erupcija nakostriješenog tresenja decibela i gitarski nazubljenog šepurenja, no jedno je jasno. Osjećaj. Nevjerojatan osjećaj koji ovaj savršeni gitarist posjeduje u dodiru jedinstven je i nadilazi mnoga imena koja su na sceni suvremenog bluesa mnogo, mnogo veća, iako bi Kirk zaslužio više pažnje u medijima te viši rang odnosno više komercijalnog uspjeha. Ne čudi da ga na pozornicu zove sam Joe Bonamassa, da je surađivao čak i s Erosom Ramazzottijem, da spomenemo samo ta dva kalibra. Fletcherov koncert bio je tako dinamičan i raznolik te nevjerojatno dobar da je sat druženja s ovim gitaristom proletio u tren oka. Apsolutno predaleko prebrzo.
Eric Gales preuzeo je ulogu glavne zvijezde trećeg dana festivala Bluesland. Posve opravdano. Njegov je nastup bio nedvojbeni vrhunac cjelokupnog festivalskog programa. Eric je nastupio u društvu iste pratnje kao i prije godinu dana u sklopu Pordenone Blues festivala. Ritam sekciju čine Orlando Thompson na bas gitari i Nick Hayes na bubnjevima, dok za dodatno programiranje, uzorkovanje, udaraljke i prateće vokale brine Ericova životna suputnica LaDonna Gales. Dakle postava s kojom je nastupio i u Jamskem dvorcu ispred Postojnske jame 2013. godine, postava koja je maksimalno uigrana i u kojoj nema nikakvih tajni. Eric s glavom i bradom te znatno drukčijom frizurom, što vrijedi i za njegovu životnu družicu. Ove je godine Eric Gales izdao novi album »The Bookends« i predstavio ga na Blueslandu. Ono što krasi ovog gitarista iznimna je razina nepredvidljivosti. Istina, čvrsta masa njegova izričaja oslanja se na polazišta bluesa, no Gales slovi kao višeslojno satkan umjetnik, odnosno majstor sviranja gitare koji u fuziji često uspijeva postići sintezu »na uho nespojivih« elemenata glazbe. Jazz! Bez jazza nikako ne ide! No istodobno i nevjerojatno prodoran osjećaj za plastiku melodije. Tehnika sviranja je jedinstvena i nitko mu ne dolazi ni blizu. Kao i Hendrix, Gales je okrenuo gitaru »naopako«, ali pritom nije prežicao žice, pa su mu hvatovi (akordi) i samo sviranje zapravo zrcalna slika konvencionalnog sviranja gitare (dakle sviranja dešnjaka). Pritom zabavlja činjenica da je i Gales zapravo dešnjak, ali ga je kao malog gitaru naučio svirati stariji brat, koji je svirao kao ljevak. Poznati gitaristi koji pristupaju sviranju na taj način su Albert King i Coco Montoya te naravno naš nevjerojatni Matej Magajne (Feedback, Bakalina Velika, Salamandra Salamandra, Poltrona Express). Gales može svirati sve i u tome je zapravo neuhvatljiv. Katkad, kad zabrazdi u eksperimentalno duhovitanje, ne možeš predvidjeti ni ton unaprijed kakav će potez povući u sljedećem trenutku. I zato je uživanje u njegovim koncertima tako privlačno. Jer te naprosto cijelo vrijeme iznenađuje dok te podžiže svojim zapanjujućim načinom sviranja gitare. U It Just Beez That Way ekipa si priušti zabavu, jer Hayes ustupa Galesu svoju bubnjarsku stolicu, a gitarist se na nekoliko minuta predano pretvori u razjarenu bubnjarsku zvijer. Za veliki finale Gales je na pozornicu pozvao i Kirka Fletchera, a dvojac je izveo fenomenalan završni jam koji je festival ponio do apsolutnog završnog vrhunca.
To još nije sve. Na glavnoj pozornici festival se doduše završio, no zbivanja su se potom preselila u unutrašnjost grada, kamo su sa svojim ekipama polako odlutali i Kirk Fletcher i Eric Gales. Tamo se rajanje u beskrajnom bluesovskom jamanju nastavilo prema ranim jutarnjim satima. Izniman završetak prvog izdanja festivala Bluesland dakle. Festival je slobodno možemo reći vrlo lijepo uspio. Sve je štimalo kako mora štimati, samo bismo poželjeli više publike. No organizator već najavljuje iduće godine novo izdanje festivala, koje će opet dovesti nekoliko vrlo odjekujućih imena iz svijeta blues glazbe. Odbrojavanje je dakle počelo.
tekst: Aleš Podbrežnik & Primož Novak
fotografije: Aleš Podbrežnik
