Firepower

0 8

Autor: Aleš Podbrežnik

Izvođač: Judas Priest
Izdavač: Epic Records
Izdanje: 2018
Trajanje: 58:25
Ocjena: 4.5/5

Ova recenzija trebala je izaći na portalu RockLine davno prije. Ponekad si čovjek uzme malo više vremena, taman toliko da početno oduševljenje splasne i da lakše odvagne stvarnu kvalitetu uratka, pogotovo ako ga treba usporediti s opsežnom diskografijom kakvu imaju Judas Priest. Naravno, govorim o osobnom oduševljenju, jer su Judas Priest oduvijek metal favorit br. 1 autora ovog teksta. »Firepower« je službeno vani već mjesec i tri tjedna, pa eto, napokon izlazi na vidjelo i nova RockLine ispovijest o birminghamskim pionirima nečega što je zauvijek promijenilo glazbeno lice svijeta.

»Firepower«, dakle. Opet se tu pojavi ono dosadno »zašto«, a za njim odgovor: »Zato što mogu«. Kod takvih glazbenih djedova kao što su Judas Priest, koji bi trebali kod kuće čuvati unuke, uvijek se javlja ona grešna sumnja da se jednostavno “vozaju” na staroj slavi. Judas Priest su u ovom slučaju samo sretan izuzetak, jer je »Firepower« zaista dobar, odnosno vrlo, vrlo kvalitetan novi studijski uradak ove dugovječne skupine.

Bolji je od »Redeemer of Souls« (2014), što znači da je od svih albuma izdanih u »post-Painkiller« eri, snimljenih naravno s  Halfordom na vokalu, najbolje studijsko postignuće sastava. Nadam se da ste još uvijek sa mnom. Prethodna rečenica naime počiva na međusobnoj usporedbi svega četiriju studijskih albuma. Bit je da se Judas Priest ne osvrću u prošlost i da isporučuju album koji je 100% judaspriestovski i pritom neprestano zrači svime što Judas Priest jesu, kako 2018. tako i oduvijek. To znači da je veza s energijom pre-Painkiller ere još uvijek tu. Samo se drukčije odražava. Posve nepretenciozno. Magija je sveprisutna, pa tako i na albumu »Firepower«. Judas Priest su to postigli samo iskrenim otiskom svoje glazbene karizme novih vremena, bez trunke koketiranja s prošlošću, što bi moglo djelovati patetično i čime bi si Judas Priest mogli potkopati kredibilitet. Tako su postigli upravo ono što njihovi obožavatelji od njih traže. Glazbenu bezvremenost, što je bit ovakvog umjetničkog izričaja. Isporučili su drukčiji album, koji je po načelu aranžiranja i energiji još najbliži prethodniku »Redeemer of Souls«, što je logično, a ujedno album koji nosi vlastiti glazbeni dosje i karakter. Najljepše je za ljubitelja bilo koje skupine to što, kad prvi put stavi novi album u player, on neprestano na nešto podsjeća. Na nešto što je skupina već nekad stvorila, ali ne možeš odgonetnuti što bi to moglo biti. Što više tražiš, to se više gubiš. Takav je i »Firepower«, koji prirodnim evolucijskim putem samo prenosi jedinstvenu glazbenu magiju. Onu koju nalaziš u svim erama djelovanja, samo kod Judas Priest, i koja se kroz izdane albume uselila te se odražava nešto drukčije.

Halford je spretno odradio svoju vokalnu ulogu. Dobro su ga uštimali u studiju i na mjestima gdje je to bilo potrebno, dobro naglasili boju njegovim čuvenim »screamovima«. S visinama (“halfordeskama”) ne pretjeruje, a na sreću čovjeku je u kolijevku darovana prirodna vokalna karizma, pa i uz normalnu intonaciju zrači poznatim i jedinstvenim vokalnim tenom, koji inače produbljuje »mračnjački okultizam« glazbenog izraza skupine. Strogo »halfordovski«. Tu je glavni pogonski stroj i »krivac« što se Judas Priest na stare dane uopće još da ne samo svirati po pozornicama, nego i pisati novu glazbu. Nevjerojatni Richie Faulkner. Jedan od glavnih autora novog materijala, koji se postupno pretvorio i u glavnog solista skupine. S obzirom na to da je »uvrijeđeni« K.K. u mirovini, a Tipton boluje od Parkinsona –  što znači da je jedan od najprepoznatljivijih tandema u gitarskim dvojcima metalskog svemira od 2011. nadalje pokopan, Faulknerov zamah, angažiranost, entuzijazam i gorljivost zapravo su osnovno pogonsko gorivo koje drži na životu legendarne glazbene fosile pionirskih zasluga, koji su još 2011. najavljivali trajno umirovljenje.

Skladbi je na novom albumu Judas Priest »na oko« opet previše, kao i vremena sviranja, koje se primiče gotovo punom satu. Pa ipak je iznenađujuće da je ovaj put iznimno teško bilo koju skladbu proglasiti »smrdljivcem« ili »kradljivcem vremena«. »Redeemer of Souls« nije bio tako imun na to, niti je ponudio tako izvrsnu produkciju kao »Firepower«. Andy Sneap je Andy Sneap. Iz duha i tijela Judas Priest u 2018. iscijedio je dakle maksimum.  Judas Priest su oduvijek njegovali izniman osjećaj i smisao za visok glazbeni učinak u svojim kompozicijama.  Njihove se kompozicije obično sastoje ne samo od strofe i refrena, nego je gotovo pravilom dodan i pretrefren koji dodatno stupnjuje dramu. Istodobno su Judas Priest oduvijek bili majstori melodijskih modulacija, što su postizali izvrsnim mid-eight dionicama. Uvijek su znali i začiniti skladbu slikovitim uvodima. Sve to posjeduje i »Firepower«.

Dramu nad dramama donosi na album  izvrsna srednje brza mini epska suita Rising From the Ruins, koja kao kompozicija zapravo zaslužuje besprijekornu pohvalu.  Možemo reći »Blood Red Skies« za 2018. Ono što nije uspjelo predugačkoj Lochness s albuma »Angel of Retribution« (2005), uspijeva punokrvnim zamahom završna, vatrena svečana polu-baladna himna Sea of Red. Strofa vokalnog napjeva u Flame Thrower povlači na strofu vokalnog napjeva klasika Hot For Love (»Turbo«, 1986). U sveukupnom zbroju »Firepower« želi slijediti klasik »Painkiller«, no taj se osjećaj razblaži već u prvoj polovici albuma. Uvodna Firepower uspostavlja taj osjećaj, sljedeća Lightning Strikes ga zbog ritmičkog kotrljanja u stilu Hell Patrol produbljuje, a potom u nastavku albuma taj osjećaj polako splasne. I u drugoj polovici, kad slijede Spectre, Traitor’s Gate, No Surrender i/ili Lonewolf, Judas Priest ne zalaze u slijepu ulicu aranžiranja. Niz od dvanaest točaka nosi izuzetnu raznolikost vodećih motiva, a i gitarske su fraze urešene izuzetnim izražajnim karakterom.  

Čovjek od glazbenih staraca nakon gotovo 50 godina djelovanja očekuje dobar album, pristojan album ili recimo solidan album. Skromno i s poštovanjem, dakle, ne traži nikakva čuda. Ali da će takav album biti toliko vraški dobar kao »Firepower«, donosi dozu slatke »šok terapije«. Beštija ostaje krvožedna i zvijer se budi. Potrgat će okove i podivljati ovog ljeta, kad se legende zaustave na tolminskom festivalu Metaldays. Može biti da je »Firepower« posljednji album Judas Priest. Posve moguće. S lakoćom možemo na to ciljati, no Judas Priest za njega zaslužuju veliko poštovanje. Nisu iznevjerili ni sebe ni svoje obožavatelje i tako dokazali da nisu podlegli ležernoj udobnosti uživanja autorskih prava na opkopima stare slave. To je ona ružna podmukla viroza koja je zahvatila društvo njihovih vršnjaka (zar ne, David Gilmour i Roger Waters?), pa i dvadeset i više godina mlađe sastave (zar ne, Guns N’ Roses?). Legende dakle zaslužuju velik naklon, a »Firepower« dokazuje da je zubna caklina još uvijek opasno naoštrena, zubna formula posve kompletna, da nema ni ogrebotina ni rupa i da je sasvim moguće da će Judas Priwst na krilima potentnog Faulknera produljiti svoje djelovanje još nekoliko proljeća.

Postava

Rob Halford – vokal 
Glenn Tipton – gitara 
Richie Faulkner – gitara 
Ian Hill – bas-gitara
Scott Travis – bubnjevi

Produkcija

Andy Sneap

Popis skladbi

01. Firepower
02. Lightning Strike
03. Evil Never Dies
04. Never The Heroes
05. Necromancer
06. Children of the Sun
07. Guardians
08. Rising From Ruins
09. Flame Thrower
10. Spectre
11. Traitors Gate
12. No Surrender
13. Lone Wolf
14. Sea Of Red

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići