Izdavač: Columbia Records
Datum izlaska: 09.03.2018
Produkcija: Andy Sneap
Trajanje albuma: 58:25
Žanr: Heavy Metal
Ova recenzija trebala je na RockLine doći prije jako puno vremena. Ponekad si čovjek uzme malo više vremena, taman toliko da početno oduševljenje splasne i da lakše odvagne stvarnu kvalitetu uratka, pogotovo ako ga treba usporediti s opsežnom diskografijom kao što je ona Judas Priest. Naravno, govorim o osobnom oduševljenju, jer su Judas Priest oduvijek metal favorit br. 1 autora ovog teksta. »Firepower« je službeno vani već mjesec i tri tjedna i tu nekako ipak izlazi na vidjelo nova RockLine ispovijest o birminghamskim pionirima nečega što je zauvijek promijenilo glazbeno lice svijeta.
Dakle, »Firepower«. Opet se tu ubaci ono zlokobno »zašto«, a za njim slijedi odgovor: »Zato što mogu«. Kod ovakvih glazbenih djedova kao što su Judas Priest, koji bi doma trebali čuvati unuke, uvijek isplivava ona grješna sumnja da se jednostavno “provoze” na staroj slavi. Judas Priest su u ovom slučaju samo sretan izuzetak, jer je »Firepower« zaista dobar, odnosno vrlo, vrlo kvalitetan novi studijski uradak ove dugovječne skupine.
Bolji je od »Redeemer of Souls« (2014), što znači da je od svih izdanih albuma u »post-Painkiller« eri, snimljenih naravno s Halfordom na vokalu, najbolji studijski domet sastava. Nadam se da ste do ove točke još sa mnom. Prethodna rečenica naime počiva na međusobnoj usporedbi svega četiri studijska albuma. Bit je u tome da se Judas Priest ne osvrću u prošlost i da isporučuju album koji je 100% Judas Priestovski i pritom neprestano zrači sve što Judas Priest jesu i u 2018. i oduvijek. To znači da je veza s energijom pre-Painkiller ere još uvijek tu. Samo se odražava drukčije. Posve nepretenciozno. Magija je sveprisutna, tako i na albumu »Firepower«. Judas Priest su to postigli samo autentičnim otiskom svoje glazbene karizme novih vremena, bez trunke koketiranja s prošlošću, što bi moglo djelovati patetično i čime bi Judas Priest mogli potkopati vlastiti kredibilitet. Tako su postigli upravo ono što njihovi ljubitelji od njih traže. Glazbenu bezvremenost, što je bit takve vrste umjetnosti. Isporučili su drukčiji album, koji je po principu aranžiranja i energiji najbliži prethodniku »Redeemer of Souls«, što je logično, a ujedno album koji nosi vlastiti glazbeni dosje i karakter. Najljepše za ljubitelja bilo koje glazbene skupine jest to da, kad novi album skupine prvi put stavi u player, on ga stalno na nešto podsjeća. Na nešto što je skupina već nekoć stvorila, ali pritom ne možeš izlučiti što bi to moglo biti. Što više tražiš, to se više gubiš. Takav je dakle i »Firepower«, koji prirodnim evolucijskim putem samo prenosi jedinstvenu glazbenu magiju. Onu koju nalaziš u svim erama djelovanja, samo kod Judas Priest, i koja se kroz izdane albume uselja, odražava nešto drukčije.
Halford je vješto odradio svoju vokalnu ulogu. Dobro su ga friziрali u studiju i na mjestima gdje je to bilo potrebno, dobro naglasili boju njegovim čuvenim »screamovima«. S visinama (“Halfordeskama”) ne pretjeruje, a na sreću čovjeku je u kolijevku darovana prirodna vokalna karizma, pa i uz normalnu intonaciju zrači poznatim i jedinstvenim vokalnim tenom, koji inače produbljuje »mračnjački okultizam« glazbenog izraza skupine. Strogo »Halfordovski«. Tu je glavni pogonski stroj i »krivac« što se Judas Priest na stare dane uopće još ne samo da da svirati po pozornicama, već i pisati novu glazbu. Nevjerojatni Richie Faulkner. Jedan od glavnih pisaca novog materijala, koji se postupno pretvorio i u glavnog solista skupine. S obzirom na to da je »uvrijeđeni« K.K. u mirovini, a Tipton boluje od Parkinsonove bolesti – dakle, da je jedan od najprepoznatljivijih tandema u gitarskim dvojcima metalskog univerzuma od 2011. nadalje pokopan – Faulknerov zamah, angažman, entuzijazam i žar zapravo su osnovno pogonsko gorivo koje drži na životu legendarne glazbene fosile pionirskih zasluga, koji su još 2011. najavljivali trajno umirovljenje.
Pjesama je na novom albumu Judas Priest »na oko« opet previše, a i trajanje se približava gotovo jednom satu. Pa ipak je iznenađujuće da je ovaj put iznimno teško bilo koju skladbu proglasiti »vremenskim smrdljivcem« ili »kradljivcem vremena«. »Redeemer of Souls« na to nije bio tako imun, niti je ponudio tako odličnu produkciju kao »Firepower«. Andy Sneap je Andy Sneap. Iz duha i tijela Judas Priest u 2018. iscijedio je dakle maksimum. Judas Priest su oduvijek njegovali izniman osjećaj i smisao za visok glazbeni učinak u svojim kompozicijama. Njihove se kompozicije obično sastoje ne samo od strofe i refrena, nego je gotovo pravilno dodan i pretrefren, koji dodatno pojačava dramu i teatralnost. Ujedno su Judas Priest oduvijek bili majstori melodijskih modulacija, što su postizali izvrsnim mid-eight dionicama. Uvijek su znali i začiniti skladbu slikovitim uvodima. Sve to posjeduje i »Firepower«.
Dramu nad dramama na album donosi izvrsna srednje brza mini epska suita Rising From the Ruins, koja kao kompozicija zaslužuje zapravo besprijekornu pohvalu. Možemo reći »Blood Red Skies« za 2018. godinu. Ono što nije uspjelo predugoj Lochness s albuma »Angel of Retribution« (2005.), uspijeva u punokrvnom zamahu završnoj, vatreno svečanoj polubaladnoj himni Sea of Red. Strofa vokalnog napjeva u Flame Thrower povlači na strofu vokalnog napjeva klasika Hot For Love (»Turbo«, 1986.). U općem zbroju »Firepower« doduše želi slijediti klasik »Painkiller«, no taj se osjećaj raspline već u prvoj polovici albuma. Uvodna Firepower uspostavlja taj osjećaj, sljedeća Lightning Strikes ga zbog ritmičkog valjanja u stilu Hell Patrol produbljuje, a potom u nastavku albuma taj osjećaj polagano splasne. Ni u drugoj polovici, kad se redaju Spectre, Traitor’s Gate, No Surrender, i/ili Lonewolf, Judas Priest ne zalaze u slijepu ulicu aranžiranja. Niz od dvanaest točaka nosi iznimnu raznolikost u vodećim motivima, a i gitarske su fraze ukrašene izrazito ekspresivnim karakterom.
Od glazbenih staraca, nakon gotovo 50 godina djelovanja, čovjek očekuje dobar album, pristojan album ili recimo solidan album. Skromno i s poštovanjem, dakle, ne traži nikakva čuda. A to da će takav album biti toliko vražje dobar kao »Firepower« donosi dozu slatke »šok terapije«. Beštija ostaje krvoločna i zvijer se budi. Pokidat će okove i podivljati ovog ljeta, kad se legende zaustave na festivalu Metaldays u Tolminu. Možda je »Firepower« posljednji album Judas Priest. Posve moguće. S lakoćom možemo na to cilјati, no Judas Priest za njega zaslužuju veliko poštovanje. Nisu iznevjerili ni sebe ni svoje obožavatelje i tako su dokazali da nisu podlegli ležernoj udobnosti uživanja u autorskim pravima na opkopima stare slave. To je ona ružna podmukla viroza koja je zahvatila društvo njihovih vršnjaka (zar ne, David Gilmour i Roger Waters?), ali i sastave mlađe dvadeset i više godina (zar ne, Guns N’ Roses?). Legende dakle zaslužuju veliki naklon, a »Firepower« dokazuje da je zubna caklina još uvijek opasno naoštrena, zubna formula posve kompletna i da nema ni ispucalosti ni rupa te da je sasvim moguće da će Judas Priwst na krilima potentnog Faulknera produljiti svoje djelovanje za još nekoliko proljeća.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 9.0 / 10
Popis skladbi:
01. Firepower
02. Lightning Strike
03. Evil Never Dies
04. Never The Heroes
05. Necromancer
06. Children of the Sun
07. Guardians
08. Rising From Ruins
09. Flame Thrower
10. Spectre
11. Traitors Gate
12. No Surrender
13. Lone Wolf
14. Sea Of Red
Sastav:
Rob Halford – vokal
Glenn Tipton – gitara
Richie Faulkner – gitara
Ian Hill – bas-gitara
Scott Travis – bubnjevi
