Lokacija: Beč (Wien) / Gasometer / Austrija
Datum: ponedjeljak, 20.03.2006
E, napokon taj datum. Već sam umirao za koncertima ove godine! Bivša plinara zvana Gasometer, koja je danas umjetnički preuređena u “shopping and entertainment” centar (s hrpom kafića, restorana, trgovina s raznoraznom krama i kinodvorana), ima simpatičnu dvoranu (Ba-Ca Halle) koja u sebe primi oko 5.000 ljudi. Na dan koncerta The Darkness skupilo ih se cca 3000. Za promjenu od svih ovogodišnjih dana, baš taj je napokon bio sunčan!
Oko 20:00 na pozornicu se dokobeljala predgrupa Doomfoxx. Ovi su dečki nešto kao da su Rolling Stonese pustili jako glasno, na 11! Pogotovo po vokalu i linijama. Kao da si križao Jaggera s Cockerom. Derao se kao “rasparan doktor”, što znači da je vokal bio stvarno snažan. Riječ “doom” u imenu skupine nije posve iz zraka, jer uz sklonost “rockerskom” razvratu nose i pravi pravcati “feel” skorašnjeg kataklizmičnog sloma. Naravno, odmah se u “beatu” osjetilo da su Britanci, jer napali su čvrstim ritmom preko kojeg je položen namjerno prljav “riffing” gitara, onaj pravi rockerski! Uz to bi i sam Keith Richards ostao zapanjen da netko na pozornici može imati još “razštimaniju” gitaru od njegove. Dečki naravno nisu The Darkness, ali je i njih očito zahvatila “glam rock” groznica pa su na pozornici bili prikladno nakićeni. Pjevač je podsjećao na basista Metallice Trujilla (dakle imao je indijanski “look”), a odjeven je bio kao jazz trubač koji je upravo pobjegao iz crnačkog Harlema. Ukratko, bez ikakvih očekivanja pristupilo se Doomfoxxima. I nevjerojatno je da se publika tako raspalila i burno reagirala te pritom pokazala lijepu mjeru oduševljenja njihovim nastupom. Odlična žurka i prava odabir za zagrijavanje. Iz podivljalih redova doletio je crveni grudnjak, koji je pjevač objesio na mikrofon. Je li riječ o uigranom triku iz njihova nastupa ili se nekoj tinejdžerici stvarno “skinuo”, ne znam, ali događaj je lijepo začinio njihov nastup. Nakon 40 minuta ostavili su nas opet da samujemo u dvorani.
Euforija je rasla iz minute u minutu i nešto iza devet začula se poznata melodija. Dolaze Gorštaci sa sjevera. Arrival, koju je za ABBA-u priredio sam Mike Oldfield nekoć davno, nadglasala je pojedinačne uzvike mase. No narod je uz taj odličan intro doslovno u cijelosti oživio i… prvi član The Darkness već je bio na pozornici. Bubnjar Ed Graham počeo je diktirati ritam pjesme Knockers. Ubrzo za njim na pozornicu je uskočio basist Richie Edwards, ljudi su obojicu huronski pozdravili. Auditorij se, očekivano, sastojao od mladeži između 16 i 25 godina. Pa onda gore skoči i gitarist Dan Hawkins, a za njim napokon i glavna figura i lokomotiva skupine, Danov brat Justin. Već s prvim udarcem zvuk je bio fenomenalan. Taj malo iskrivljeni “glam hard rock”, znaš već. Davno zaboravljeni trikovi, nekako ponovno oživljeni. Malo “diletantskiji” i još nestašnije (namjerno) razglašeni Def Leppard bili su večeras vrlo vrući na pozornici. Za dobru nijansu više narod je naravno poskočio kad se začuo uvodni “riff” One Way Ticket To Hell… And Back. Očito su The Darkness brzo osjetili predanost publike i na pozornici su doista djelovali bez ikakvih kočnica.
Tako se već dugo nisam nasmijao na nekom koncertu. Naravno da je Justin palio! Neprestano se igrao trzalicama, žvakao ih u ustima, pljuvao u zrak, hvatao ustima natrag, a onda ih u stilu nogometnog golmana “ispucao” volejem natrag među ljude. Ubrzo su The Darkness preplavili ljude trzalicama i gotovo uprizorili pravi pljusak trzalica u stilu nekog Malmsteena.
The Darkness su onaj kontradiktoran bend kojeg mnogi ne razumiju najbolje. Mnogi ih brzo proglase običnim blefersko-šminkerskim tipovima koji u svojim autorskim djelima ne nude ništa osim malo Queena, malo Def Leppard, malo Status Quo, a povrh svega se još i rugaju njihovoj glazbi. Uz to je kontradiktorno već i samo njihovo ime. Čovjek bi na pozornici očekivao neke morbidne gotičare ili doom metalce. Klinac! The Darkness su veseli dečki, totalni žurerji i naravno, uz to što su rođeni scenski glumci, odlični su glazbenici. Ta činjenica opravdava njihov namjerno otkačen stav, s primjesom hedonizma i mačizma, kao posve legitiman. Došli su servirati rock’n’roll šus i to im je išlo od ruke k’o od šale. Ljudi su se ljuljali u kompaktnim ritmovima, zabavljali se uz Justinovo mrgođenje na pozornici i nasparidno opušteni prepuštali potpunoj zabavi. Sam “feeling” u dvorani bio je fantastičan, pozitivan. Svi prisutni divljali su u dvorani, a ruke su od prvog do zadnjeg reda (izlazna vrata) u dvorani cijelo vrijeme bile u zraku. Uostalom, obrada Highway To Hell potvrdila je činjenicu da je, gdje god stajao u dvorani kad odjekuje uživo komad takve branše, posve svejedno. Porcija prolivenog piva ti pritom definitivno ne promakne. I tako su mi se opet lijepile kose, iako sam bio daleko, daleko od prvog reda. Prema pričanju osoba koje su pratile događanje iz četvrtog reda, oni su skoro postali palačinke kad su The Darkness počeli svirati AC/DC klasik.
Justin je uvjerljivo pjevao i vukao melodiju kroz nenormalno visoke linije, za koje pomisliš da su moguće samo kad te netko dobro stisne za jaja. Istina, Freddie Mercury se u međuvremenu vjerojatno divlje okretao u grobu, no Justin je na pozornici uvjerljivo pokazao da je doista posve profesionalno u poslu. Dec ima karizmu i nabijen je energijom. Pozornica ga je posvuda bila puna. “Riffao” je, odsolirao većinu solaža, svirao klavijature i pjevao punim zaletom. Svemu tome dodao je ukusnu mjeru “štosanja”, uz koje se prisutni doista nisu mogli suzdržati da ih slučajno ne preplave salve smijeha. The Darkness, čija prva dva albuma slove po tome da oba skupa traju jedva dobar sat, skladbe su prefinjeno razvukli uključivanjem skečeva. Tako su u srednje instrumentalne dijelove uključili prave dodatne scenske točke. Npr. Justin je u instrumentalni dio, usred komada koji je obilježio pravi rockerski drvež, ubacio glavnu melodiju “Odiseje 2001: Odiseja u svemiru”, s odabranim zvukom klavijatura koji bi pripadao ravno u neki “Looney Tunes” crtić, a istu foru priuštio si je i uz ubacivanje glavnog motiva Toccate & Fuge J.S. Bacha. Uz to ni ostali nisu puno zaostajali za njim po pitanju sličnih podsmjehivanja pa je Dan npr. usred Highway to Hell počeo svirati Wine And Flowers. Koncert je prebrzo protekao. Dan i Justin izmijenili su hrpu Gibson i Fender gitara na pozornici, a među svim gitarama u Justinovim rukama našla se i Ibanez modela Steve Vai, odvratno gadne kombinacije boja, koja je naprosto pasala uz “šminkerski imidž”. Bljak, još mi ne izlaze iz glave njezini nagravžni magneti vrištećih, fluorescentno narančastih boja.
Skupina je negdje oko 22:40 izašla odsvirati bis i zapalila posebno završnom pjesmom Bald. Posebno za tu pjesmu Justin se pojavio na pozornici i pokazao prisutnima da je marljivo narastio kroz tešku zimu nekoliko lijepih naslaga suvišnog sala. Gore bez, dakle! I usred komada tako je odjednom nestao s pozornice. Nekoliko trenutaka kasnije snop svjetla iz reflektora osvijetlio je sam sredinu mase i među narodom se pojavio Justin na ramenima dvojice zaštitara, koji su ga nosili s desne prema lijevoj strani dvorane (gledano u smjeru pozornice). U međuvremenu je lik odsolirao solažu u pjesmi. Naravno uz punu mjeru krohota prisutnih u dvorani. Posebno se čulo kad su ga spustili natrag na noge. Tada se, primjerice, čuo samo riffing Danove gitare na pozornici. Pri povratku na pozornicu Justin je naravno nastavio soliranje i usput, posrćući po stepenicama, ispustio hrpu tonova. “Crknuo” sam od smijeha. Koncert je dosegao standardne kriterije što se tiče duljine. Odmjerio sam mu nekih dobrih 100 minuta. Naravno, s bisom.
The Darkness su nevjerojatno “raspaljen” i energičan mladi bend kojem je naprosto uspjelo. Odlikuje ih nevjerojatna dostupnost publici, bez ikakvog traga uzvišenosti, što bi se možda moglo očekivati od skupine čije spotove vrte na MTV-ju. Opušteno i s gasom punih jaja ponudili su publici, uz inače profesionalan pristup, doista pravu pravcatu nezaboravnu rock’n’roll žurku.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1.Knockers
2.One Way Ticket
3.Is It Just Me?
4.Growing On Me
5.Dinner Lady Arms
6.Givin’ Up
7.Black Shuck
8.Love On The Rocks
9.Love Is Only A Feeling
10.Seemed Like A Good Idea At The Time
11.Blind Man
12.Hazel Eyes
13.Get Your Hands
14.Friday Night
15.Girlfriend
16.Highway To Hell
—bis—
17.I Believe In A Thing Called Love
18.English Country Garden
19.Bald
