Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: 1978
Ocjena: 4/5
Doista, ostala su samo još trojica…Nakon odlaska genijalnog gitarskog virtuoza Stevea Hacketta, Genesis nisu tražili novog gitarista, nego su odlučili da će dužnosti studijskog gitarista preuzeti kar basist Mike Rutherford. On je svoj posao na ovom albumu odradio iznenađujuće dobro, pa odlazak majstora Hacketta nije toliko primjetan koliko su se mnogi pri izlasku ovog albuma vjerojatno bojali. Nestalo je doduše dosta njegove romantike, jer je Hackettova gitara uz klavijature Tonyja Banksa, to jest interakcija između ta dva instrumenta, bila onaj glavni zaštitni znak grupe koji je krasio većinu njihovih najboljih ploča. Rutherford, inače odličan basist, nikad nije bio vrhunski gitarist, ali dovoljno solidan za tadašnje potrebe grupe, a njegovo korištenje gitare na ovom albumu je po mom mišljenju njegovo najbolje. I podjela “poslova” među pojedinim glazbenicima postala je definiranija, to jest Collins-vokal i bubnjevi, Rutherford-gitara i bas te Banks-klavijature.
Genesis su na ovom albumu počeli pisati nešto kraće skladbe i nestali su oni veličanstveni epovi i višeslojne kompozicije s hrpom vremenskih prijelaza te višedijelnim harmonijama, koje su krasile grupu u njezinim zlatnim danima. Aranžmani su postali manje klasični i standardniji, u stilu strofa/refren/prijelaz/refren. Unatoč tome, onaj zaštitni zvuk grupe u svoj svojoj melankoliji i romantičnosti još je uvijek prisutan na većini ploče, a i poneki avangardni elementi još su tu, iako je Banks odustao od melotrona i uglavnom se preusmjerio na sintesajzere. I tip tekstova počeo se postupno mijenjati pa su romantični, fantazijski, misteriozni i nadrealistički tekstovi počeli ustupati mjesto ljubavnima, prije svega zahvaljujući Philu Collinsu, koji je tada upravo imao puno osobnih problema sa svojim brakom i jedva je čekao da se “ispovjedi”. Mnogi danas krive upravo Collinsa što se grupa nakon Hackettova odlaska iskomercijalizirala, no u mnogočemu je to nepravedno jer je Collins kao pisac tekstova i glazbe postao dominantan tek početkom 80-ih, to jest kad je započeo svoju solo karijeru, a ovdje je njegov glazbeni doprinos još uvijek bio manji od ostala dva člana. Međutim, kao što sam već spomenuo, na ovoj je ploči još posljednji put bio prisutan njihov prepoznatljiv zvuk, zahvaljujući prije svega klavijaturama Tonyja Banksa, koji je nakon Hackettova odlaska nekako ostao onaj posljednji “progresivni” element grupe. Ploča je po duhu dakle srodna svojoj prethodnici “Wind & Wuthering” (1977), još uvijek je mistična, večernje magična, osjeti se neka nostalgija, ukratko, originalni duh grupe još je uvijek tu, a mnogi koji se podsmjehuju ovom albumu, tobože ovdje grupa već nije ona “prava”, krepko se varaju. “And Then There Were Three” je pretežno još uvijek progresivna ploča, iako sadrži puno balada (“Undertow”, “Snowbound”, “Many Too Many) te čak i jedan pop hit (“Follow You Follow Me”). Upravo zbog potonjeg ovo je za grupu vrlo važan album jer je ta balada značila ključni preokret u glazbenoj filozofiji te postupni kraj Genesisa kao progresivnog rock benda i rođenje Genesisa kao pop atrakcije s milijunima prodanih ploča i hit singlovima.
Na “And Then There Were Three” ima poprilično odličnih skladbi, kao što je već uvodna, dramatična “Down And Out” sa svojim namjerno neujednačenim prijelazima na gitari i ritmu, koja je lijep dokaz da Rutherford nije baš bio gitarski analfabet. Istovremeno je opet nešto posebno, nešto novo. Predivna balada “Undertow” jedna je od najboljih romantičnih balada grupe s Collinsom kao pjevačem i bez trunke zaslađenosti kojom su obilovale njihove kasnije balade. “Ballad Of Big” izgrađena je na višedijelnim vremenskim harmonijama i svidjet će se većini fanova klasičnih Genesisa. Jedini ep u pravom smislu riječi na ovom albumu je “Burning Rope”, koja je sa sedam minuta ujedno i najduža skladba na njemu, a zvuči čak kao da je s prethodna dva albuma. Nedvojbeno je jedna od najboljih skladbi na albumu, osobito je sjajan njezin završni dio u kojem Rutherford sjajnim solom, dostojnim samog Hacketta, pokazuje nešto svojih najboljih aduta na gitari i u kojem je Banks na klavijaturama ponovno fantastičan. “Deep In the Motherlode” je progresivna kompozicija kakva će se svidjeti svim fanovima klasičnih Genesisa, s neobičnim, enigmatičnim tekstom, a mogla bi isto tako biti na prethodnom albumu. “Many Too Many” je još jedna dobra balada, u kojoj možemo čuti i sjajnu Rutherfordovu tercnu harmoniju na gitari, klasične Banksove klavijature i izvrsnu Collinsovu vokalnu izvedbu. “Scenes From a Night’s Dream” je napola hard rock/AOR skladba, inspirirana stripom Little Nemo, koja ima sjajan ritam i još je jedna solidna i inovativna skladba, koja nagovještava kamo je grupu počelo sve više vući. “Say It’s Alright Joe” je još jedna odlična progresivna balada, građena na jazz ritmu, u kojoj valja istaknuti sjajnog Rutherforda na gitari i basu te Collinsove višeslojne prijelaze na bubnjevima. “The Lady Lies” je sjajna romantična skladba koja iznenađuje Rutherfordovim metalskim rifovima na gitari i fenomenalnim jazz ritmom na basu i bubnjevima u refrenu, a i zanimljivim, fantazijskim tekstom koji govori o junaku punom vrlina, koji pobjeđuje sve prepreke, ne dopušta da ga zavedu iskušenja, ali na kraju ipak podlegne tajanstvenoj ženi u šumi. Nedvojbeno jedna od najboljih skladbi na albumu, ako ne i najbolja. Posljednja pjesma s albuma, balada “Follow You, Follow Me”, građena na ultramelodičnom refrenu, jednostavnom Rutherfordovu rifu, višedijelnim vokalnim harmonijama i uživljenom Collinsovu vokalu, bila je prvi veliki pop hit grupe, koji im je donio prvi hit u SAD-u i grupu naposljetku približio i mainstream publici. Na njihove su koncerte tada u trumama počele dolaziti i curice koje su se prije klonile grupe, koja je prema njihovim pojmovima važila za “preneobičnu i preintelektualnu”. Kao što je Collins izjavio u jednom intervjuu; grupa se ovom skladbom prvi put usudila reći “volim te”. Ta vrlo uspješna, ali i kontroverzna balada najavila je postupni oproštaj grupe od kompleksnih progresivnih skladbi i postupan zaokret grupe prema AOR-u odnosno popu. Iako je većina fanova progresiva ne voli, prije svega zbog njezine simbolike, meni je osobno jedna od njihovih boljih pop tvorevina i najljepših balada.
Većina skladbi na albumu svjedoči da je grupa u “oslabljenoj” postavi, unatoč napuštanju nekih progresivnih elemenata i usmjerenju prema kompaktnijim kompozicijama, zadržala svoj prepoznatljiv zvuk, glazbenu kvalitetu i tehničku dovršenost. Zato mogu reći da su se preostala tri člana nakon Hackettova naglog odlaska i za progresivni rock nepovoljne godine prilično uspješno pribrala i napravila vrlo dobar album, koji doduše ne spada među remek-djela progresivnog rocka niti među njihova najbolja ostvarenja, kakva je grupa radila s Hackettom, ali je ipak zasigurno najbolji album u režiji trojca, koji je postao i najdugovječnija i komercijalno najuspješnija postava u povijesti grupe, a i najkontroverznija, osobito za većinu fanova progresivnog rocka. Hit “Follow You Follow Me” nedvojbeno je ona ključna skladba koja je zauvijek promijenila glazbeni lik grupe, koja je tada dobila ogromno novih fanova, ali s vremenom izgubila i dosta starih. Istina, neke teksture na klavijaturama nisu baš na razini Banksovih mogućnosti i Rutherford naravno nije Hackett, ali vremena za progresivni rock tada su bila teška, punk je bio na vrhuncu svoje uspješnosti i mogu reći da su se Genesis za ono vrijeme s ovom pločom vrlo dobro snašli. “And Then There Were Three” je dakle vrlo dobar album, koji bi se trebao svidjeti i fanovima klasičnih i “komercijalnih” Genesisa jer je album neka vrsta mosta između dviju era, kad je grupa već počela “mijenjati kožu”. Još su uvijek bili progresivni, ali istovremeno već jednom nogom u popu.
Postava
Phil Collins – vokal, bubnjevi, udaraljke
Mike Rutherford – gitara, bas gitara, prateći vokal
Tony Banks – klavijature, prateći vokal
Produkcija
David Hentschel i Genesis
Popis skladbi
1. Down And Out (5:24)
2. Undertow (4:45)
3. Ballad Of Big (4:48)
4. Snowbound (4:28)
5. Burning Rope (7:09)
6. Deep In The Motherlode (5:12)
7. Many Too Many (3:30)
8. Scenes From A Nights Dream (3:29)
9. Say It’s Alright Joe (4:19)
10. The Lady Lies (6:04)
11. Follow You, Follow Me (3:59)
Trajanje albuma: 53:07
