Lokacija: Slovenj Gradec / Atrij graščine Rotentum / Slovenija
Datum: četvrtak, 16.07.2009
Tradicionalni slovenjgradečki ljetni glazbeni festival ove je godine poslužio pravu senzaciju za sve glazbene sladokusce, jer se ne događa baš često da se u našim krajevima u prigušenoj ulozi posebnog gosta i bez ikakvog medijskog pompa pojavi gitarska legenda takvog kova kao što je veliki Steve Hackett, bivši član pionirskog progresivno rockerskog kolektiva Genesis i glazbenik koji je svojom glazbom i gitarskom tehnikom utjecao na čitave generacije više ili manje poznatih gitarista. Steve se u Slovenj Gradcu (i to prvi put u Sloveniji) pojavio kao poseban gost izvrsne, ali razmjerno malo poznate mađarske jazz fusion postave Djabe s kojom povremeno surađuje još od 2004. S njima je snimio i album “Sheafs Are Dancing”.
U posljednje dvije godine legendarni gitarist osim nastupa s vlastitom grupom kao veliki Djabe fan sudjeluje i na koncertnim turnejama te istočnoeuropske grupe, koje nisu ni izbliza ograničene samo na europski kontinent. Na svojim koncertnim putovanjima Djabe su, među ostalim, svratili i u Maleziju, Mongoliju, Kanadu i SAD. To je naravno značilo da se Hackett te večeri kao gost na pozornici pojavio samo u nekim skladbama, a ne kroz cijeli nastup, no Djabe su i u trenucima bez njegove nazočnosti u svakom pogledu ispunili, ako ne i nadmašili očekivanja i priredili pravu koncertnu poslasticu za sve ljubitelje kvalitetnog progresivnog rocka i jazz rock fusiona. Svi oni koji su se nadali nekim bombončićima iz Steveove solo karijere i Genesis ostavštine također nisu ostali posve gladni.
Nastup se odvijao u takoreći idealnom okruženju lokalnog dvorišta dvorca. Nekoliko sati prije početka činilo se da će slovenska publika u širokom opsegu propustiti taj jedinstveni glazbeni događaj, no kad je došlo vrijeme za dolazak kultnih mađarskih jazz fusionista, sjedala u dvorištu ipak su bila lijepo popunjena. Djabe su već od prve sekunde, još prije dolaska njihove gitarske eminencije, iznenadili energičnom kombinacijom vrhunskog jazz fusiona u koji su upletali raznovrsne elemente world glazbe, etna iz njihove domovine, ali i neke klasicističke finese. To stapanje različitih glazbenih stilova, koje se odražavalo u dah oduzimajućoj ambijentalnoj raznolikosti, začinili su virtuoznim vještinama pojedinih članova te upotrebom nekih egzotičnih instrumenata.
Djabe, sastavljeni od Ferenca Kovacsa na trubi i violini, Attile Egerhazija na gitari, Tamasa Barabasa na basu, Zoltana Kovacsa na klaviru i Szilarda Banaija na bubnjevima, pokazali su se kao fascinantni i virtuozni glazbenici koji su u trenu osvojili naklonost publike. U trenutku kad je na pozornicu nakon kratke, ali dramatične najave stigao majstor Hackett i prihvatio se znamenitog solaža iz Genesis klasika “Firth Of Fifth” (izvorno s legendarnog albuma “Selling England By The Pound”, 1973), njihov je odaziv prerastao u otvoreno oduševljenje. Tradicionalno skromni i nevjerojatno staloženi Steve bio je u svojoj tipičnoj pozornicnoj manirki većinu vremena u strogo savijenoj pozi, a kod nekih skladbi po jazzerski se smjestio na stolčić te tkao gitarske “čarolije” na svojem omiljenom modelu gitare Gibson Les Paul. Majstor Hackett pak nije bio jedini gost koji je te večeri nastupao s Djabe, jer je Ferenca Kovacsa na trubi povremeno mijenjao mladi sunarodnjak Aron Koos-Hutas, koji je s vremenom ipak uspio svladati početnu pozornicnu zadršku.
Potonji je na pozornicu stupio kad su se zajedno prihvatili Hackettove solo klasike “The Steppes” (izvorno s albuma “Defector”, 1980), koju su fusionistički začinili brojnim jazzerskim i orijentalnim etno umetcima. Nipošto nije iznenađujuće da su iz Steveova veličanstvenog solo opusa za izvedbu izabrali upravo tu skladbu, jer im orijentalni ambijent, koji prevladava i na izvornoj verziji te skladbe, izuzetno leži. Nakon jednog od vrhunaca večeri Steve se nakratko oprostio s pozornice, a članovi Djabe i Aron iznenadili su odličnim “Afro Dance”, gdje su dali oduška raznolikim afričkim ritmičkim finesama i improvizacijama. Usput su podijelili solističke umetke na klavijaturama, trubi, violini i gitari. Djabe ritam sekcija doista je fenomenalna i svaki bi je suvremeni jazz fusion bend zasigurno poželio.
Steve se vratio na “Blues in E”, gdje je zajedno s mađarskim kamaradima oduševio i nekim kraćim bluesovskim umetcima. Najduhovitiji, ako ne i najzanimljiviji trenutak koncerta nastupio je kad su svi nastupajući međusobno podijelili tradicionalni indonezijski instrument angklung, sastavljen od bambusovih štapova, te izveli etno točku koja je dvorišnu pozornicu nakratko zavila u autentičnu pacifičku atmosferu. Pri izvedbi skladbe “Distant Dance” svi su glazbenici doprinijeli pojedinačnom solo točkom. Pritom su osobito isticali bubnjar Banai, dobitnik mađarske nagrade za najboljeg bubnjara godine, basist Barabas te naravno majstor Hackett, koji je izveo svoj karakterističan pristup u kojem su se miješale izvanredna brzina i profinjenost pri udaranju po žicama.
Za veličanstveni završetak redovnog dijela nastupa pobrinuli su se još jednim Genesis klasikom “In That Quitet Earth”, izvorno s Hackettova posljednjeg Genesis albuma “Wind & Wuthering” (1977). Svi oni koji tu legendarnu skladbu dugo nedostaje na koncertnim Genesis set listama bili su naravno u sedmom nebu. Na kraju su Steve i Djabe gitarist Egerhazi, koji je ujedno i menadžer grupe, primili simbolične darove od dviju djevojaka. Burnim ovacijama uslijedio je brz povratak na pozornicu i izvedba izvrsne “Behind The Veil”, posljednje skladbe tog nezaboravnog večeri, gdje su Steve i drugovi ponovno zaprepastili izgradnjom izuzetnog ambijenta te briljantnim solo umetcima.
U dobra dva sata mogli smo se nauživati prvoklasnog jazz fusiona s brojnim raznolikim elementima world glazbe, mađarskog etna i klasike, koji je bio oplemenjen povremenom, ali širokogrudnom zvučnom nazočnošću jednog od najvećih gitarskih velikana svih vremena. Steveova skromnost i domaćinska bliskost s kojima smo se mogli dobro upoznati već prije početka nastupa naprosto je zapanjujuća i može biti svijetao primjer raznim gitarskim “ljudomrscima” tipa Steve Howe ili Robert Fripp, koji se ne žele rukovati sa svojim pristašama te pred njima bježe u blindirane kombije.
Naravno, svaki bi od Steveovih tradicionalno “nevidljivih” slovenskih fanova doživio najveće otkrovenje da se na našem tlu pojavio s vlastitom postavom i odsvirao opsežan izbor solo i Genesis klasika, no zato smo ga mogli doživjeti (prvi put nakon raspada supergrupe GTR) u rijetko viđenoj ulozi timskog igrača, kad su njegov izniman instrumentalni talent i dar za stvaranje izuzetnog ambijenta zaživjeli unutar iznimno zanimljivog istočnoeuropskog fusionističkog izričaja. Djabe su posve opravdali Steveovu fascinaciju njihovom glazbom i izazvali barem djelomično razumijevanje za njegovu nedvojbeno zbunjujuću izjavu da su najbolji bend s kojim je ikad svirao. S obzirom na to da je prošlo već više od trideset godina otkako je zadnji put svirao s Genesis, nikako mu se ne može zamjeriti ushićenost. Druženje sa Steveom i Djabe bilo je jedno od onih čarobnih koncertnih večeri koje svi sudionici, osobito mi koji smo imali priliku za kraći razgovor s legendom, tek tako neće zaboraviti. Silno se nadam da će kakav srčan i sposoban domaći organizator u bliskoj budućnosti uspjeti ponovno namamiti majstora Hacketta. Ovaj put naravno s njegovom vlastitom postavom.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Ivana Kisegi, Rok Podgrajšek & Jernej Vene
Setlista:
1. Sheafs Are Dancing
2. Erdo, Erdo
3. Firth of Fifth
4. Reflections of Thierache
5. Underwater Sunlight
6. The Steppes
7. Afro Dance
8. Clouds Dance
9. Winter Forest
10. Blues in E
11. Angklung
12. Distant Dance
13. In That Quiet Earth
—dodatak—
14. Behind The Veil
