Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Alan Parsons Project, The
Izdavač: Sony BMG
Izdanje: 1978
Trajanje: 37:46
Ocjena: 4/5
U vrijeme kad su kultni progresivni rokeri The Alan Parsons Project izdali “Pyramid”, prog rock bio je u velikom komercijalnom zatišju, pa ne čudi da su bili jedan od rijetkih eksperimentalno nastrojenih sastava koji se i dalje kleo u konceptualne albume (tu su tradiciju zadržali sve do raspada). Mnogi su prog bendovi tada odbacili duge, obično više od 20-minutne epove i ambiciozne koncepte te prešli na radijski prihvatljivije zvukove.
I TAPP su u toj fazi karijere u svojoj glazbi počeli davati sve više prostora pop rock motivima, dok su njihovi simfonijski aranžmani oduvijek bili sama definicija visoke melodičnosti kojom su uspjeli osvojiti i srca manje zahtjevnih slušatelja. Svoje petljanje s popom od početaka nisu ni pokušavali skrivati, što je donijelo brojne pozitivne rezultate, ali i poneki ne baš razveseljujući. Na “Pyramid” tako imamo posla sa solidnom i brzo pristupačnom mješavinom progresivnog pop rocka koja ne sadrži neka posebna iznenađenja, jer samo nastavlja uspješni stilski recept prva dva albuma.
Izvorni koncept “Pyramid” trebao se doticati čarobnjaštva i ezoterije, no oba voditelja projekta, to jest Alan Parsons i Eric Woolfson, u zadnji su se čas predomislila i prilagodila ga tako da se većina tekstova dotiče značenja i zlouporabe moći te posebne simbolike koju predstavljaju piramide kao energetski i mistični simboli (primjerice kao zlokobni simbol udruženja Iluminata na poleđini dolarske novčanice). U to su doba piramide zahvaljujući novinskim člancima i raznim teorijama o njihovoj tajanstvenoj i mističnoj moći opet bile iznimno popularne, što su željeli što bolje iskoristiti.
Za Alana to dakako nije bio prvi susret s piramidama, jer se s njima susreo već kad je kao mladi zvučni inženjer surađivao na Pink Floyd klasiku “Dark Side Of The Moon”. Ironično je da je većina zainteresiranih njegovo ime pri kupnji albuma još uvijek povezivala s tim slavnim iskustvom, iako takvu asocijaciju nipošto nije (više) želio. Brojni Woolfsonovi tekstovi, predvođeni uvodnim “What Goes Up” i “Pyramania”, odnose se na tajanstvenu moć piramida.
Veliki poglavice su i ovaj put usko surađivali s vodećim članovima kultne melodične rock skupine Pilot, basistom i pjevačem Davidom Patonom (kasnije Camel) te gitaristom Ianom Bairnsonom. Među nove suradnike upisao se bivši bubnjar Cockney Rebela Stuart Elliott (kasnije Kate Bush i Paul McCartney), dok je za klavijature uz Woolfsona i ovaj put pobrinuo Duncan Mackay (kasnije Camel i Budgie).
Zvučna slika “Pyramid” u mnogočemu nastavlja provjereni The Alan Parsons Project recept s jakim naglaskom na profinjenoj simfonici, ponajprije uz povremenu suradnju orkestra, izmjenjivanje različitih pjevača, ezoteričnu atmosferu i kraće skladbe s pop rock nabojem. Većina prog rock eksperimentiranja ograničena je na za ono vrijeme inovativnu i raznoliku upotrebu sintesajzerskih tekstura kojima stvaraju pompozne simfonijske aranžmane i elektroničke zvučne uzorke te na oduševljavajuću ponudu Bairnsonovih moćnih gitarskih solaža. Brojne skladbe, usprkos bogatstvu pojedinih simfonijskih aranžmana, vrlo brzo uđu u uho, što zorno govori o tome da su TAPP tada bili udaljeni samo dvije godine od razdoblja velikih radijskih hitova.
Otvarajući “Voyager” nastavlja tradiciju pompoznih otvaračkih instrumentala, ili bolje rečeno dramatičnih himni, jer slušatelja u tren oka usisa u srž albuma svojim temperamentnim gitarskim rifom. Taj uz postupno prepletanje suptilnog sintesajzerskog motiva, podržanog funkovskom ritam sekcijom, odmah izazove mističnu i tajanstvenu atmosferu. S nevjerojatnom lakoćom slijedi dinamičan prijelaz u prekrasan klasik “What Goes Up”, u kojem briljira izvrstan vokalni nastup kultnog basista Davida Patona te profinjena izmjena bogatih sintesajzerskih tekstura. Pompozni aranžman izgrađen je na burnim gitarskim pasažama i moćnim orkestralnim zavjesama koje još više ističu melodične aspekte hipnotičkog refrena.
Orkestralno začinjena power balada “The Eagle Will Rise Again” plod je uspješne suradnje s legendarnim pjevačem Colinom Blunstoneom, najpoznatijim kao član kultne britanske pop/psihodelične skupine The Zombies. Izniman Blunstoneov vokalni karizma i emocionalna srdačnost koju unosi u ovu odličnu skladbu stvaraju gotovo uzdižuću atmosferu. Svoje toj atmosferi pridonosi i prekrasna melodija na akustičnoj gitari te bogatstvo pratećih vokalnih harmonija. I “One More River”, na kojem na svoje dolaze i ljubitelji nešto tvrđeg materijala, sadrži sve sastojke potencijalnog pop hita. Tu vokalnu misiju obavlja uvijek odlični Lenny Zakatek, koji plemeniti pompozni središnji motiv. Uz moćan gitarski rif i prodornu bas liniju atmosferu dodatno podgrijavaju odlične saksofonske solaže Phila Kenzia.
“Can’t Take It With You”, prototip AOR klasika osamdesetih, sadrži zanimljiv poskakujući ritam i zanimljiv preokret atmosfere uvođenjem eteričnih sintesajzerskih linija. Instrumental “In The Lap Of The Gods” (osim naslova nema nikakve veze s dva istoimena Queen klasika) sadrži središnji motiv “Voyagera”, koji je preko orijentalne flaute prerađen do neprepoznatljivosti. Uz pomoć cimbala i eteričnih vokalnih harmonija raste pravo bliskoistočno ozračje, koje se savršeno uklapa uz faraone i piramide, dok je Indiana Jones bio još neka daleka budućnost. Unošenje orkestralnih aranžmana dodatno pojačava mističnu svečanost uz koju se mogu iscrtati vizije staroegipatskog obreda.
“Pyramania” je sa svojim “tin-tin-tin” ritmom, honky-tonk klavirskom solažom, otkačenim tekstom, grimasastim vokalnim harmonijama i “patuljastim” pjevanjem Jacka Harrisa, zbog kojeg se svatko odmah sjeti Yesova pjevača Jona Andersona, zacijelo daleko najluđa skladba na albumu. Za najarhaičnije zvučeću se pak lako može proglasiti “Hyper-Gamma-Spaces”, za što je zaslužna upotreba danas poprilično robotski obojenih sintesajzerskih tekstura na Wurlitzeru i Projectronu. Takva Alanova eksperimentiranja bila su tada svakako inovativna, ali su test vremena preživjela prilično loše. Završni biser je power balada “Shadow Of A Lonely Man”, koja počinje kao tipična, gotovo slatkasta ljubavna balada s “plačnim”, ali ipak odličnim vokalom Johna Milesa, nakon čega uz veličanstvene orkestralne aranžmane slijedi iznenađujući preokret atmosfere u dramatične, eteričnije pastoralne vode.
“Pyramid” u svakom pogledu uspješno nastavlja klasični TAPP recept kombiniranja pop rock pristupačnosti i prog rock eksperimentalnih finesa kojim su stvorili priču o uspjehu. Zašto bi onda uopće mijenjali nešto radikalno ili upuštali se u neke neobične, možda složenije zvučne pustolovine? Što se tiče melodične profinjenosti, sluha za gradnju veličanstvenih orkestralnih aranžmana i vrhunskog ambijenta te produkcijske dovršenosti, Alanu, Ericu i njihovim pomoćnicima nikad se nije moglo zamjeriti baš ništa, iako nikad nisu doista ispunili svoj progresivno rock potencijal u smislu otkrivanja novih zvučnih obzora. Najviše pionirskog duha predstavljala je inovativna upotreba sintesajzerske tehnologije, koja danas na mnogim mjestima zvuči prilično arhaično. Na “Pyramid” su se TAPP stilski nekako ustalili, jer si većih zvučnih odmaka, osim sve većeg naglaska na pop rock aspektima, ubuduće više neće priuštiti.
Postava
Alan Parsons – klavijature, akustična gitara
Eric Woolfson – klavijature
David Paton – bas gitara, vokal
Stuart Elliott – bubnjevi, udaraljke
Ian Bairnson – električna i akustična gitara
Duncan Mackay – klavijature
Dean Ford – vokal
Colin Blunstone – vokal
Lenny Zakatek – vokal
John Miles – vokal
Jack Harris – vokal
Phil Kenzie saksofon na In The Lap Of The Gods
Produkcija
Alan Parsons
Popis skladbi
1. Voyager
2. What Goes Up
3. The Eagle Will Rise Again
4. One More River
5. Can’t Take It With You
6. In The Lap Of The Gods (instrumental)
7. Pyramania
8. Hyper-Gamma-Spaces (instrumental)
9. Shadow Of A Lonely Man
