The Darkness – neukrotivi tornado vrhunske rock ‘n’ rock parodije zavrtio Furlaniju (2019)
Lokacija: Majano (Udine) / Area Concerti Festival / Italija
Datum: nedjelja, 21.07.2019
Gotovo se nikad ne dogodi, ili je to izuzetno rijetko, da The Darkness dođu tako blizu slovenske granice. No dobro. Već prošle godine su zvijezde bile naklonjene pa smo bend gledali potpuno besplatno na Harley Davidson Biker’s Weekendu kod Baškog jezera u Austriji (koncertnu recenziju pogledaj TUKAJ), gdje je cijelo vrijeme lagano rominjala kiša… No, ovog ljeta se bend, u sklopu festivalskih nastupa, zaustavio i na dva uzastopna samostalna talijanska nastupa, od kojih je jedan bio u Majanu, simpatičnom gradiću udaljenom dobar streljaj od Vidma.
The Darkness su si slavu razvikanih rock’n’roll šaljivdžija i neispravljivo gizdavih mangupa s obiljem preljeva prvorazredne parodije te prstohvatom glama stekli odmah po izlasku prvijenca »Permission to Land« 2003. godine, što je dvije godine kasnije okrunio njegov nimalo slabiji nasljednik »One Way Ticket To Hell… And Back«, a onda je bend zbog opće sagorjelosti i istrošenosti pogonskog motora, a to je čudesni Justin Hawkins, nestao na pet godina, da bi 2012. izbacio povratnički album »Hot Cakes«. Bend je povratkom i dvama odličnim albumima i u nastavku, to jest »Last Of Our Kind« (2015) i aktualnim »Pinewood Smile« (2017) – čovjek bi ovu šaljivu skovanicu preveo kao »borovodrveni osmijeh« – potvrdio da The Darkness nisu muha jednodnevka, već izrazito talentiran bend, koji ne posjeduje samo golemi scenski karizmu i izvedbenu uvjerljivost kad se otrgnu s lanaca i stvore dinamično kazalište puno prvorazrednih podvala, nego su i izvrsni skladatelji, koji na sjajan način spajaju riffovsku domišljatost, žur teatar neprestane zafrkancije te, kao što je spomenuto, šaljivo opskrbljuju predstave elementom parodije kroz cijelo vrijeme. Za ovu jesen već je najavljen izlazak novog albuma »The Easter Is Cancelled«, a najavljena je i nova europska turneja za iduću godinu, na kojoj će se The Darkness 10.02.2020. zaustaviti i u bečkom Simm Cityju.
Vratimo se u ljeto 2019., u vrelo Majano, gdje je već mnogo, mnogo prije koncerta konkretno vrijeda. Golema zelena površina, na kojoj svake godine stoji pozornica i razveseljuje nas koncertima od Alicea Coopera, Deep Purple, Toto do Anthrax itd…, nadopunjena je parkovnim uređenjem koje je u vrijeme festivala Majano doslovno posuto štandovima s brzom hranom i pićem (možeš naručiti i svijetli pšenični Wiehenstephanner, koji ti natoče u originalnu staklenu čašu – naravno, od pola litre, vrijednu grijeha). Talijani su uživatelji i učine sve za dobar žur, a često pri tome dobiješ dojam da cijela stvar funkcionira tako da je koncert na kraju zapravo samo točka na »i« čitave ceremonije, oko koje se uvijek jako savjesno potrude.
Večer su u devet sati otvorili Rock Hysteria, koje vodi priznata i cijenjena talijanska pjevačica Cindy Cattaruzza. Riječ je o novom projektu iskusne i vrlo dobro poznate pjevačice i publika je tijekom koncertnog showa, koji je trajao četrdeset minuta, stvarala konkretan kraval, jer Cindy i njezinu družinu iznimno dobro poznaje. Iskusnu ekipu uz Cindy čine još bubnjar Carlo Bonazza, koji je svirao s Erosom Ramazzottijem i Peterom Maffayem, pomagao je i legendama Le Orme, zatim basist Mauro Tolot, kojeg smo gledali u Bluesani s Ianom SIegalom, a pratio je i Mikea Sponzu, te gitaristi Fabrizio De Ros i Mattia Toso. Anything You Want, Cut That Crap i ostale autorske stvari koje su odjeknule u izvedbi grupe ove večeri, doduše, ne donose ništa još neviđeno, ali su odsvirane izrazito impulzivno i sigurno, što samo svjedoči o iskustvu glazbenika, naravno uz karakternu i zarazničnu Cindy, koja je svojim teatrom, naravno, privlačila svu pozornost. Odličan vokal i publika je svojoj domaćoj skupini doslovno jela iz ruke. Bend je nakon energičnog i izvrsnog nastupa došao do ograde, slikao se i čavrljao s obožavateljima, dijelio autograme te im prodao i poneku majicu. Službenog štanda sa suvenirima ovaj put nije bilo, tako da se majice The Darkness nisu mogle kupiti (ostao nam je, dakle, lov na trzalice).
Točno u deset navečer sve je bilo spremno za glavne zvijezde večeri. The Darkness! Nakon nasnimljenog uvoda, za koji bolji izbor od instrumentala Arrival (orig. Abba) gotovo da nije mogao postojati, kvartet je ušao na pozornicu, a glavni reflektori svom su intenzitetu lovili, naravno, najvećeg vragolana večeri, koji se razmahao amo-tamo po pozornici – Justina Hawkinsa, dakako.
Nevjerojatan odaziv i reakcija publike podžegli su ekipu i ove večeri bend je doista isporučio izniman koncertni nastup. Justin se konkretno naskakao i čak je i u stankama održao nekoliko lekcija pjevanja (nevjerojatno kako publika brzo postane vodljiva), čime je prividno kupovao inače dragocjene minute koncertnog nastupa, a s druge strane je takvom vrstom samoironičnog pohuđivanja držao zabavu cijelo vrijeme na apsolutnom vrhuncu. Kroz dobra sat i tri četvrt. »Tablete nisu popuštale!« Justin Hawkins se iz minute u minutu rješavao odjeće. Na pozornicu je dojurio u bijelom odijelu, a onda su krpice postupno letjele s njega. Zadnju trećinu koncerta odradio je u zebrastim gaćicama, a već ustaljenim običajem si je tijekom Stuck In A Rut priuštio manevar u kojem ga »gorile« iz ekipe zaštitara nasade na ramena i nose kroz publiku, dok razvratnik bez milosti solira na gitari. U posljednjoj skladbi regularnog dijela I Believe In A Thing Called Love odradio je i teatralni stoj na glavi (uz Taylorove bubnjeve – na dodatnom scenskom podestu), a posebno zabavan trenutak koncerta doživjeli smo kad je nekoliko vrućih glava u prvim redovima pred njega pomolilo fotografiju s Davidom Hasselhoffom, za kojeg je Justin rekao da mu je prvi idol, vrsta velike inspiracije i čovjek koji je…. »The Man who definitely made America great again!« (ove rečenice se ne isplati prevoditi, jer pale s upola manjim intenzitetom). To još nije sve. Justin si je zatim zatrpao jedan list papira formata A4 s Hasselhoffovom slikom u gaćice, a potom prešao na ideju da s publike pokupi što više Hasselhoffovih slika, koje je lijepio na tijelo, govoreći da se jednostavno prime na preznojenu kožu. The Darkness nisu zaboravili ni u završnom dijelu među publiku ubaciti malu hrpu balona, koje su razbacali među ludim glavama.
Ukratko, opisivanje koncerta The Darkenss doista djeluje kao opisivanje stand up komedije, ali na način na koji se toga laća rock’n’roll skupina (slično bi se razvijao izvještaj s koncerta nekakvih Steel Panther ili novosadskih Perro Deformero). Inače su izvedbeno The Darkness neukrotivi, što opravdava element parodije. Justin je odličan pjevač. Ostao je i zapravo postaje sve bolji. I dalje vokalom udari petu oktavu s perjanom lakoćom i u tome je toliko prodoran da ti se ježe dlake. Taj talent sasvim promišljeno koristi da podžiže samo kazalište i izvedbi skladbi dodaje još više elementa parodičnosti. Istodobno je Justin i odličan gitarski solist, a njegov brat Dan na pozornici češće djeluje samo u ulozi ritam gitarista. Rufus Tiger Taylor je pravi naslov za mjesto stalnog bubnjara u ekipi i s njim su The Darkness pronašli upravo ono što su tražili. Divlji je, precizan, bez problema brine i za prateće harmonije na vokalima (The Darkness su, među ostalim, i majstori harmoniziranja vokalnih linija uz dodatno pjevanje) i znate što? Jabuka ne pada daleko od stabla, i po tom pitanju, jer je po fizionomiji lica sličan svom slavnom ocu Rogeru (onome iz sastava Queen, ne Duran Duran J). Tu je i grmljavinski Frankie Poullain na bas gitari svoje omiljene marke Gibson Thunderbird, koji nakon svih godina još uvijek ne zna bacati trzalice među publiku i koji je naravno po izričitoj narudžbi šefa Justina otvorio uvod skladbe One Way Ticket čuvenim kravljim zvonom!
Bend je odsvirao nešto kraći set nego prošle godine na Faaker Seeju u Austriji, izbacio recimo iz set liste novu Solid Gold, što je donekle iznenadilo, a vratio u nju The Roaring Waters s albuma »Last Of Our Kind« (s tog albuma The Barabarian i dalje genijalno otrovno žari), dok je glavnina set liste bila usredotočena na izvedbu prvijenca »Permission To Land«, s kojeg su The Darkness ponovno izveli ukupno čak devet skladbi. Parodiju ne možeš preslišati, ni u Friday Night (refren namjerno pjevan po boji približen Robertu Smithu – The Cure), ni u čuvenom uvodnom »The Cult She Sells Sanctuary triku« u Open Fire i svemu ostalom taktiziranju s prvorazrednim draženjem i iskričavim podžiganjem, čega inače vrvi tijekom koncerta.
The Darkness ostaju vrhunska scenska atrakcija, ako ne i koncertna senzacija. Justin ovaj put nije toliko obilno prodavao svoj smisao za prvorazredni britanski crni humor kao prošle godine u Austriji među Harley Davidson komunom, ali se konkretno naskakao tijekom koncerta i maksimalno razvikao. Na sve strane. To je bend koji te jednostavno odmah pridobije na svoju stranu. Jer zna i razumije prvo i zlatno pravilo rock’n’rolla. To je činjenica da ga moraš dozirati prvorazrednom dozom zafrkantskog obješenjaštva, koje mora razonoditi publiku. I tako je bilo ove večeri u Majanu. Događaj, dakle, na kojem nije nedostajalo široke vedrine, obilja pozitivnih vibracija, kipuće raspuštenosti i radoznalosti, uz koji je kroz genijalnu kemijsku interakciju između brojne publike i do srži raspaljenog kvarteta i ovo druženje s The Darkness, prebrzo prošlo.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Black Shuck
2. Growing on Me
3. Open Fire
4. Love Is Only a Feeling
5. One Way Ticket
6. Barbarian
7. Southern Trains
8. Friday Night
9. Roaring Waters
10. Givin’ Up
11. Japanese Prisoner of Love
12. Stuck in a Rut
13. I Believe in a Thing Called Love
—dodatak—
14. Get Your Hands Off My Woman
15. Love on the Rocks With No Ice
