Lokacija: Zagreb / Arena Zagreb / Hrvatska
Datum: četvrtak, 23.05.2013
Depeche Mode danas se smatraju jednom od onih grupa koje su svojim adventivnim artizmom prelomno utjecale na suvremena dostignuća zabavne grane glazbene umjetnosti. Njihovo revolucionarno preobraćenje rock n’ rolla u strogo elektronski izražajni ritual u svoj svojoj genijalno izazovnoj slici zauvijek je promijenilo shvaćanje glazbe kao umjetnosti. Depeche Mode su osamdesetih glasnici novog doba. Oni su definicija tog vremena. Njegovo utjelovljenje.
S trinaestim albumom u džepu, Depeche Mode krenuli su na novu svjetsku turneju. Nakon posjeta Sjevernoj Americi u travnju ove godine, na red je tako došao novi posjet staroj europskoj celini. Album »Delta Machine« (RockLine recenziju TUKAJ) tako je skupinu po drugi put u karijeri doveo u hrvatsku prijestolnicu. Dečki su u Zagrebu prvi put nastupili u veljači 2010., kada su predstavljali album »Sounds Of The Univese« (2009). Tko se sjeća tih vremena, znat će reći da se dio te turneje pomaknuo gotovo za godinu dana. Među tim terminima našao se i zagrebački koncert, jer su Depeche Mode trebali nastupiti već u svibnju 2009., no nastupe su zbog teške bolesti pjevača Davea Gahana morali odgoditi za kasnozimsko razdoblje 2010. godine.
Ovaj put zagrebačka Arena nije pod svoj krov skupila 20.000 ljudi. Parter je doduše opet bio posve rasprodan, a tribine ozbiljno napunjene. Točno u devet navečer svjetla se gase, a postava kao što se i očekivalo počinje svojim glazbenim ritualom najavljivati lik i djelo aktualnog studijskog ostvarenja »Delta Machine«. Buđenje u svjetlosnim koprenama ljubičastih tonova, kroz uvodni Welcome To My World i nakon njega Angel, prvi je put konkretno prenulo auditorij izvedbom standarda Walking in My Shoes. Taj izvrsni artistički postanak izvornosti Depeche Modea u glazbenom spajanju elemenata elektronike i tehna s bluesom naslijedila je lakša Precious, koja je rasteretila mračnu svečanu uvertiru spektakla, a isto tako razotkrila i nekoliko manjih nespretnosti u stihovima prve strofe Davea Gahana, koji je »nehotice pobjegao« vokalom iz idealne melodijske linije. Oni, a bilo ih je dosta u publici, koji su tinejdžerske godine proživljavali u vrijeme uspona skupine, dakle osamdesetih, zasigurno su doživjeli pravo malo biblijsko otkrovenje kad se pred njima ocrtao prvi vrhunac koncertnog spektakla. Izvedba skladbe Black Celebration.
Scenska hiperprodukcija na koncertima Depeche Modea naravno je poglavlje za sebe. Zapravo je upravo ona važan element koji u kombinaciji sa scenskom igrom postave suoblikuje zarazno atmosfersko ozračje. Ono hipnotički opija sve pred sobom. Kombinacija filmskih projekcija na golemim platnima (u pozadini) te svjetlosnih efekata do savršenstva je promišljena i izrađena komponenta koncertnih spektakala Depeche Modea, koja je i ovaj put generirala besprijekornost.
Trio Dave Gahan (vokal), Martin Gore (vokal, gitara, klavijature, prateći vokal), Andy Fletcher (klavijature, prateći vokal) te pomoćnici na turneji Christian Eigner (bubnjevi) i Peter Gordeno (klavijature, prateći vokal) obavili su svoje zadatke u skladu s očekivanjima. Jedina figura na pozornici koja je iz sebe istiskivala konkretnu dozu kinetike, kombinacijom plesne vrtložnosti, mačo šoua ekshibicionizma, koji produbljuje muževan, dublje intoniran i karakterističan, prema ženskoj publici zasigurno fatalno postavljen vokal, bila je jedinstvena silueta preznojenog i (također) golog do pojasa Davea Gahana! Ultimativno!
Depeche Mode su izvedbu repertoara konkretno ukrasili. Na taj je način smisleno sažeto sazrijevanje skupine, koje se kroz godine prenosi na klasične standarde Depeche Modea. Oni kroz godine doživljavaju stalnu izvedbenu nadogradnju. Mega hit Enjoy The Silence uključivao je atraktivnu lekciju ulaznog i izlaznog udaraljkaškog umetka. U repertoaru su se našle lukavo prearanžirane A Pain That I’m Used To te u dodatku (još jedna) »Violator« klasika Halo (zapravo izuzetno iznenađenje na set listi). Obje su preuzele izvedbe prerađenih izvornika Depeche Modea u režiji Jacquesa Lu Conta i Goldfrapp (album »Remixes II.« iz 2011.). U tom kontekstu nisu bili preslušani ni »bluesovski« obojeni i usporeni uvodni dio skladbe Personal Jesus te u pokrivač akustike odjenuta Home (u obaveznom dodatku).
Depeche Mode sazrijevaju u aranžmanima. Koncertni zvuk je pun, ritmički su Depeche Mode definirani maksimalno. Učinak kompaktnih ritmova koji tjeraju na plesni korak razradili su do u tančine, a stisak nižih tonova u kombinaciji s programskim uzorkovanjem važan je generator koji izaziva naježenost na njihovim koncertima. Martin Gore iskoristio je i ovaj nastup za razmetanje svojom bogatom zbirkom poluakustičnih gitara. Očito je zaljubljen u modele s f-rupama. Pretežno pak u rukama drži modele Gretschevog Sokola, kao i Bo Diddleyjevu verziju gitare s kutijastim trupom. Gitara je za Depeche Mode zvučni začin i doista je zanimljivo promatrati sviranje Martina Gorea, koje po odabiru nekoliko tonskih jednoglasnih melodijskih motivskih “složenica” podsjeća na potpunog glazbenog početnika. No kod Depeche Modea je situacija s gitarskim aranžmanima, kakve bi inače očekivao svijet rock n’ rolla, okrenuta naglavce.
Set lista bila je jako opterećena novim skladbama. Unatoč činjenici obilne zastupljenosti albuma »Delta Machine«, kao i dviju uzastopnih točaka koje je kroz regularni dio u cijelosti otpjevao u svojoj režiji s gitarom u rukama Martin Gore (Higher Love, When The Body Speaks), postava je održavala izuzetnu atmosferu kroz puna dva sata i pet minuta koncerta. Ponajprije zahvaljujući izvedbi ultra zapaljivih standarda u nizu izvedbi “ponarodnjenih” zimzelena Barrel Of A Gun, Personal Jesus, Enjoy The Silence, Walking In My Shoes, Black Celebration te Queston Of Time. Na sličan način kao spomenute, »podigle« su sanjivi početni dio obaveznog dodatka I Feel You, »pretpovijesni« hit Just Can’t Get Enough i osobito kataklizmički vrhunac novog koncertnog iskustva s Depeche Modeom te jedna od najboljih kompozicija cijele njihove diskografije, Never Let Me Down Again. Potonja je na lepršanje natjerala baš sve ruke publike u Areni. Dakle, pomnoži broj od cca 15.000 glava s dva i dobit ćeš približan osjećaj koliko je “pipaka” bilo uzdignuto k visinama! Zato je koncert doživio pravi atmosferski krešendo upravo u završnom dijelu! Njega je teško opisati riječima. Jednostavno moraš biti dio toga. Jedini manje primjeren izbor skupine u aktualnom koncertnom repertoaru leži u odluci da regularni dio završi suzdržano. S novom Goodbye. Tu je trebao biti postavljen obavezni zimzelen kojih u diskografiji takve skupine zasigurno ne manjka.
Depeche Mode ostaju stroj! Nove skladbe odlično funkcioniraju uživo i u društvu standarda skupine, makar album »Delta Machine« nikada neće biti zapisan kao album »zlatne ere« skupine. Koncertna verzija nove skladbe Soothe My Soul toliko je izražajno snažna da je skupina mirne duše može zadržati i u repertoarima budućih koncertnih turneja. Bez obzira na to što se cijene ulaznica iz godine u godinu nemilosrdno povećavaju, spektakl s Depeche Modeom, dug dobra dva sata, vrijedan je baš svake kune koju ćete oduzeti iz inače (»recesijski umjetno nametnutim«) smršavjelih novčanika. Jednostavno. To su godine, znanje, iskustvo! To su Depeche Mode! Ništa manje, ništa više!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Nina Grad
Setlista:
1. Intro
2. Welcome to My World
3. Angel
4. Walking in My Shoes
5. Precious
6. Black Celebration
7. Policy of Truth
8. Should Be Higher
9. Barrel of a Gun
10. Higher Love
11. When the Body Speaks
12. Heaven
13. Soothe My Soul
14. A Pain That I’m Used To
15. A Question of Time
16. Secret to the End
17. Enjoy the Silence
18. Personal Jesus
19. Goodbye
—dodatak—
20. Home
21. Halo
22. Just Can’t Get Enough
23. I Feel You
24. Never Let Me Down Again
