99 revolucija nostalgije i scenskog savršenstva (2013)

0 8

Autor: Sandi Sadar Šoba

Mjesto: Trst (Trieste) / Piazza Unita d'Italia / Italija
Datum koncerta: 25.05.2013
Broj posjetitelja: 5.000 – 6.000

Postoji li uop&can;će nešto poput vječnosti i trajnog opstanka na samom vrhu paklenog trojca seksa, droga i rock’n’rolla? Previše je bilo priča o sagorijevanju, propasti i konačnom raspadu, pa i ono malo inspiracije zbog koje je netko mogao biti određen, izabran od bogova ili demona, da uspije jednom skladbom ili albumom, rijetki zadrže i odupiru se zubu vremena. Dobro, ne namjeravam posezati za legendama kova Lemmyja ili za Ramonesima i sličnima; za primjer izdržljivosti i tvrdoglavosti, a prije svega napornog rada i zrnca sretnih slučajnosti, možemo uzeti i East Bayevce, kalifornijski trio Green Day. Užareni super rock zvijezde koje neki nazivaju i »najvažnijim činom punk rocka na svijetu« nakon četiri godine otkako su zadnji put osvajali Apeninski poluotok, a glavni »krivci« za preporod punk rocka su nakon povratka i otrježnjenja prvog grla sastava, Billyja Joea Armstronga, krenuli u ostvarivanje megalomanskog osvajanja svijeta nečim novim i još nečuvenim.

 Zapravo me pri spomenu ovog sastava uvijek preplavljuju pomiješani osjećaji, u istom loncu mešaju se nostalgija i sjećanje na ranu mladost, u kojoj je nakon fenomenalne plošče Dookie slijedio niz manjih promašenih koraka, nakon kojih sam prestao pomnije pratiti sastav, te velika doza nepoznatog, a opet tako prokleto sličnog i dobro kozmetički obrađenog materijala, koji zadržava crtu naivnosti kako bi se još bolje prodavao. Majstori prodaje su i Green Day, jer su nakon osam dobro prihvaćenih albuma uspješno krenuli i u osvajanje Broadwaya preradom plošče American Idiot, a kao kruna je prošle godine uslijedilo izdanje ne dvostrukog, nego kar trostrukog albuma, odvojene trilogije İUno! İDos! İTre! Pozamašna hrpica skladbi, a tek rijetke su me privukle slušanju, pomislim, a s najavom osvajanja Europe turnejom 99 Revolutions radoznalost i neodgovoreno pitanje: »Imaju li dečki još snage i znaju li još i mogu li?« diktirali su i obaveznu prisutnost na koncertu u tršćanskom zaleđu.

Put do tamo vodio nas je uskim ulicama predgrađa nekoć slovenskog grada, a dah oduzimajući gotovo-sudari s vehementno raspoloženim talijanskim majstorima cestovnog slaloma sretno su završili time što je Rockline konjica parkirala svoju čeličnu kočiju neposredno uz more te se nakon plaćanja poprilično slane parkirnine uputila prema vratima da provjeri prvu klimu među nestrpljivim posjetiteljima događaja na središnjem tršćanskom trgu Piazza Unita d’Italia. Olovno teški i sivi oblaci nad starom gradskom jezgrom nisu navješćivali ništa dobro, ali svejedno se pred glavnim ulazom na glavni trg već vrvjelo od mnoštva koje je željelo spektakl američkih legendi pogledati iz prvih borbenih linija. Nisu ih otjerale ni guste kišne kapi, koje su u hladno svibanjsko poslijepodne klizile niz tijela i natopile i one posljednje komade obavezne koncertne garderobe, ukrašene imenima obožavanog trija. Nakon šest sati vrata su se otvorila, a višetisućglava gomila dobro raspoložene djece, mladeži i ostarjelih starih dečki počela je pritiskati dobro organizirano i začudo vrlo mirno i ljubazno osiguranje. Nakon relativno kratke borbe za opstanak i što skoriji ulazak na posvećeno koncertno tlo, na glavni trg smo stupili i mi. Impozantna secesijska arhitektura i moćne zgrade ograničavale su obilno odmjeren prostor na kojem bi se lako stislo deset tisuća ljudi. U pozadini je o obalu udaralo Jadransko more, a iz teških oblaka pršio je hladni pršić. Pogled na moćnu čeličnu konstrukciju središnje pozornice dao je do znanja da koncerta unatoč lošem vremenu ipak će biti, jer bi inače promrzla masa imala sve argumente za revolt i destrukciju starog tršćanskog jezgra.

 Neka ostane nastup predgrupe, koju nisu konkretno ni najavili, a katastrofalan zvuk nije obećavao ništa dobro, samo uz spomen. Mešavina starinskog daha glazbe koju bismo pripisali nekakvim Buldogima ili Pankrtima bila je hladno predjelo za gladne spektakla, a malo prije devet krenulo je! Najprije scenskom akrobacijom osvjetljivača koji se po čeličnoj ljestvi popeo pod strop pozornice da popravi posljednjih nekoliko reflektora, a zatim složnim pridruživanjem vječnozelenom zvuku Queena i njihove genijalne stvaritve Bohemian Rapsody, a onda žurka može početi – dolaskom golemog ružičastog zeca na pozornicu mnogoštvo se konačno probudi i manje-više skladno pjeva Ramones standard Blitzkrieg Bop. »Hey Ho! Let’s go!« grmi iz grla pettisućglave gomile impozantno, a veliki zec želi mnoštvo natjerati u potpunu ekstazu još i golemim topom za čudne projektile, koji u pravom trenutku zakaže. Nakon uvoda svjetla se zatamne, a pažnju svih ukrade dolazak scenske soldateske Green Dayeva. Za bubnjeve sjeda eksplozivni mini destruktor Tre Cool, na lijevu stranu staje inače na koncertima provjerena, ali ovaj put i službeno nova skupna krv sastava – gitarist Jason White, kojeg uz bučan pljesak mnoštva prati basom naoružani Guliver u zemlji Liliputanaca, impozantni Mike Dirnt. Iz zvučnika već bučе ritam i akordi skladbe 99 Revolutions, a kao posljednji, prije početka prve strofe, na pozornicu dojuri glavna primadona večeri – izvanredni show man Billie Joe Armstrong. U zrak podignut srednjak svim korporativnim svinjama i krmačama koje su uništile financijski sektor ovaj je put maskiran u poskočni pop punk standard. »There’s a trouble in the air / A rumble in the streets / A going out of business sale / And a race to bankruptcy / It’s not one to 99, it’s 99 to one / A common cause and a call to arms / For the health of our daughters and our sons / It’s 99 revolutions tonight / 99 revolutions tonight / 99 revolutions tonight / 99 revolutions tonight!« pjeva gospodin Armstrong, a sa sve većim osvajanjem srca mnoštva odjednom počinje i pomno planirana igra nadglasavanja zvukova grada. Isprva pomalo suzdržana publika jedva izdavi svoj »Hey Ho!« Billyjevu diktatu, ali ni od smrznute i nestrpljive mase ljudi ne bi bilo fer očekivati više. Green Day zato sve prebace u višu brzinu. Vrijeme je za upoznavanje neprijatelja – Know Your Enemy. Skladba s izvrsnog pretposljednjeg albuma 21st Century Breakdown očito ima dovoljno podrške da koncertni ples može početi punom parom. Scenska kemija novih i starih članova je savršena! Tre Cool dominira na platou iza svojih bubnjeva, a dobro raspoloženi Mike koketira s mnoštvom sebi svojstvenom oštrinom. Središnji magnet mnoštva ipak je jedva nešto više od metar i pol visoki Billy, kojeg je auditorij tršćanskog starog centra odmah prihvatio kao svog, a orator izravne kritike društvenih nepravdi i revolta energično se predaje ritmu skladbe, a za mikrofonom pokušava potpuno opčarati sve prisutne. Instant kritika, instant doza slatkoće i buke, instant uspjeh? Skoro, ali za to će trebati nešto više od novotarija s inače hrabrog, ali nipošto najčvršćeg dijela diskografije, kakve su posljednje tri plošče. Tko zna, možda uspije i ovaj put rasprodaja, kad uz skladbu Stay The Night poslušno zavalovi lavovski dio multinacionalnog auditorija, gdje se uz zvukove singalonga na istoj strani fronte nađu i mliječnozubi mališani i dobro pripiti i prekaljeni koncertni veterani i starije gospoda. Taktički umetak novodobnog imperativa skladbom Stop When The Red Lights Flash pokazuje se smislenim, a četveroglavi koncertni stroj spektakla i usklaďenosti uvjerljivo pjeva: »I’ll make you surender!« kao da u uspjeh nema sumnje. Osobno me novi kupčić ritmova i lirike ne uvjerava najbolje, pomislim, ali Green Day unatoč mogućim zadrškama ljubitelja starijeg šmekа nastavljaju put svojim vlastitim putem. To je put zabave i neopterećenosti. To je put na izgled naivnog, ali ipak prodornog blenda popa, rocka i punka.

 Prvi ozbiljniji korak u smjeru hitoidnosti bio je ekskurz na dijamantima ukrašenu plošču American Idiot, koju mnogi cijene još više od pretpovijesnog Dookiea. Billy skida jaknu ukrašenu mrtvačkom glavom i samo u prugastoj mornarskoj majici prkosi hladnoći. Znoj para, a Green Day serviraju još jedan šamar skepticima i kritičarima koji bi se usudili nazvati ih glazbenim poglavljem kratkog daha i energije! Jedino što bi čovjeku uz to more podignutih fotoaparata i telefona uistinu trebalo je screen wall, jer se u gužvi iz zadnjih redova, vjerujem, nije vidjelo apsolutno ništa konkretno. Tempo pak sastav ne ispušta. Uvodni taktovi skladbe Oh Love s lanjske plošče Uno! pokazuju se pravim potezom. Publika poludi, nešto usporen štikl s višeslojnim ravnima melodične pompoznosti i suspenzivnih gitara kruni prva konkretnija solaža, Billy pak svoj sa šljokicama okićeni Les Paul dobro iscijedi, a još bolje zagrmi zato Holiday. Glasan otpor protiv besmislenih ratova u ime kapitala i prosperiteta samo šaćice samozvanih despota svijeta smislen je od početka do kraja. »Zieg Heil to the president Gasman / Bombs away is your punishment / Pulverize the Eiffel towers / Who criticize your government / Bang, bang goes the broken glass and / Kill all the fags that don’t agree / Trials by fire, setting fire / It’s not a way that’s meant for me / Just cause, just cause, because we’re outlaws, yeah / I beg to dream and differ from the hollow lies / This is the dawning of the rest of our lives / I beg to dream and differ from the hollow lies / This is the dawning of the rest of our lives / This is our lives on holiday!« splet je riječi koje Green Day serviraju slatko i još uvijek aktualno. Zaustavljene gitare ogole samo bubnjeve i bas, a iz mnoštva na pozornicu izlazi prvi nesuđeni letač, koji s Billyjem otpjeva par stihova, a zatim brutalno samouvjereno odgrmi s pozornice u prve borbene linije. Prvo slijetanje je iza nas, dakle hoće li koncert, unatoč poprilično velikoj udaljenosti pozornice od prvih redova obožavatelja, poslužiti čak i samouništavajućim stage diving akrobacijama?

Malo hladnog tuša, kao da kišne kapi ne dostaju, nudi zanimljiv staromodni popoidni projektil skladbe Stray Heart, koji u maniri križanca između Lust For Life sa slađim prelijevom i MTV generacije servira malo previše šećera u stilu: »Everything that I want, I want from you / But I just can’t have you / Everything that I need, I need from you / But I just can’t have you …«, a Billy i iz preslatkih trulih naranača cijedi sok šmeka i tjera sve zle misli svojom razigranošću, prividnom neopterećenošću i udarnom izravnošću. Ostatak scenskog kvarteta ne zaostaje ni za pedalj, a peti član sastava postaje i ovaj put potpuno kupljeno mnoštvo, koje skladbama samouvjereno pritegne svojim prehlađenim glasnicama. Katarzično, pomislim, ali ipak nešto nedostaje … Ni to ne tjera izuzetno dovršeni Boulevard Of Broken Dreams, koji ima sve aduta kvalitetnog rock sentiša, a nakon uspješne dominacije radiovalovima posijao je potentno sjeme i na talijanskoj i na slovenskoj strani granice, ni o alijenaciji svih starih vrijednosti ispovijedajući Nuclear Family. Srce poskoči tek kad Billy skine bljeщavi Les Paul i prebaci preko ramena dobru staru Stratocaster gitaru te upita ima li među nama ljubitelja starih plošča koje su obilježile devedesete? Hell yeah! Došlo je vrijeme za ubrzan srčani ritam i nešto za što se može zagrijati i stari prdonja mojeg kova! Prvi projektil dobrog starog šusa bio je u znaku prvog pravog uspjeha s ploščom Dookie. Burnout se useljava u ovu hladnu večer kao nešto prijeko potrebno – kao doza adrenalina u srcu zbog koje je otpuštanje amfetamina sreće punije. Izuzetan spoj čvrstih gitara, basa i bubnjeva te eksplozivan scenski nastup sigurno voze vlak užitka dalje. Nimrodovski hitić Hitchin’ A Ride kaže da su Green Day i u doba sivila i privremene krize imali dovoljno šmeka za osvajanje i prodor u srca i misli voljne publike, a Kerplunk ne bi bio tako lijepo sjećanje na ranu mladost da nije u cijelosti čuti skladbu o neuslišanoj ljubavi 2000 Light Years Away. Pomislim na nešto još udarnije i u cjelinu se prišulja prvi razigrani umetak koji Green Day posuđuju od kraljeva boogie rocka – od AC/DC. Highway To Hell ne zvuči ni malo usiljeno ili otrcano, a odmah zatim slijedi vrijeme za dozu pregorenih mozgova i nesanice. Brain Stew! Super suspenzu gitara i basa slijedi postupno uključivanje svih ventila, a Green Day rutinirano vode cijelu setlistu u smjeru koji sami žele. A u tom spletu ima mjesta i za male kiksove, ponajprije za obilne doze singalonga, »Ole! Ole! Ole!« pjevanja, među ostalim nađe se čak i vremena za igru sa scenskim rekvizitima kojima glavni akteri daju oduška. Među ostalim u mnoštvo ispaljuju nekoliko rola wc-papira, prve linije poškropljuju i mlazovima vode i obdaruju scenskim darovima, a pažnje su s projektilima troslojnog papira čak i stanovnici kuća uz glavni trg! Sve je dopušteno! Zabrane ne postoje!

 Nakon St. Jimmyja slijedi vrijeme za postupno stupnjevanje i istinske vrhunce večeri! Longview privuče na vidjelo drugog letača, koji dotrči na pozornicu, poljubi Billyja u usta i samouvjereno otpjeva par stihova, a zatim se nakon malo oklijevanja baci među ljude. Green Day znaju odvesti ako ne do raja, a ono barem do predvorja koncertnog ushićenja, a Basket Case dokazuje da svatko od prisutnih ima ne samo vremena, nego i golemu želju za nostalgičnim izljevima svjetske boli i humorne cinike. Što još sve to može okruniti i upotpuniti?

 Možda prastara She? Upravo se ona prišulja kao duh prošlosti i daje cjelini još višu vrijednost, a Green Day posežu za novom mjerom kostimografije kad na pozornicu dođe i sa saksofonom opasani Jason Freese te uskršnji zec s uvodnog dijela koncerta, a publika dobiva ska skladbu s albuma Nimrod. King For A Day izuzetno je zabavan trenutak oproštaja doveo do faze u kojoj je u rukavima bilo malo skrivenih aduta, nakon nove doze obrada i hommage trenutaka velikanima prošlosti, Rolling Stonesima i Beatlesima skladbama (I Can’t Get No) Satisfaction i Hey Jude, pokazuje se da Green Day nakon više od dva sata mogu iz sebe istisnuti još više soka i plodnosti. Noviji X Kid posvećen je svim tvrdokornim vječnim tinejdžerima, sa stihovima »Hey, little kid / did you wake up late one day? / You’re not so young, but you’re still dumb / and you’re numb to your old glory, / but now it’s gone. / I fell in love, / but it didn’t catch your fall. / Then I crashed to a wall / and I fell to pieces on the floor. / Now you’re sick to death. / Bombs away! / Here goes nothing, the shining’s over. / Hey X-Kid, bombs away! / Here goes nothing, the shining’s over and out, / over and out again!« može se poistovjetiti mnogo četrdesetogodišnjaka sa srcem dvadesetogodišnjaka. Ako itko to zna najbolje, onda su to upravo Billy i njegova soldateska scenskih boraca! Nakon Minority nastupa vrijeme za oproštaj, ali unatoč kiši i hladnoći mnoštvo traži još slatki dodatak, kojem se uz pjevanje i »Ole! Ole! Ole!« povike pridružuju i dobro raspoloženi dečki iz sastava koji je preporodio Trst i ujedinio mladiće i djevojke te one mlade po srcu u jednu zajedničku cjelinu. American Idiot dobiva nadogradnju skladbom Jesus Of Suburbia, koja ne bi smjela nedostajati na setlisti, a nakon krhke i oprostaju namijenjene skladbice Brutal Love oproštaj od miljenika publike ovaj je put konačan.

 Teško vjerujem da se kraj svibnja unatoč kalvarijskom vremenu mogao pretvoriti u nešto čarobno i jedinstveno. Promrzlih kostiju, ali oduševljena srca lakše sam sjeo u auto i odlučio se na postupan povratak uskim ulicama, kojima su dominirali policajci i koncertne karavane sretnih posjetitelja ovog posebnog koncerta, na slovensku stranu granice. Razočaranja nije bilo. Green Day su pokazali svoj primat dobro uhodanog koncertnog stroja, koji uspijeva osvajati i na ploščama i na malim ekranima, ali što znaju najbolje, je scensko garanje, a u ovom glazbenom višeboju svakako oduševljavaju uvijek iznova! Od ljubljanskog koncerta prošlo je već više od 18 godina, pomislim. U to vrijeme sam ostario i počeo sijediti, no ipak sam sačuvao dio srca rezerviran za nešto dobro, slatko i naivno. Dio srca ostao je svim brigama usprkos mlad, a nakon posjeta tršćanskom zaleđu krv je postala toplija, misli lakše, a srce mlađe za barem desetljeće ako ne i više. Ovaj put sva zahvala ide sastavu koji uz raznobojne frizure i stereotipnu garderobu uspijeva svijetu predstaviti još nešto što ne zna svatko – genijalnost onih triju akorda taman pravo postavljenih te sočne tekstove koji uz slatkoću i prividnu lakoću kriju nešto više, a po tu dodatnu vrijednost se, dragi moji, unatoč godinama vrijedi vraćati!

foto: Nina Ferkolj

Setlista

  1. Intro (Blitzkrieb Bop – Ramones)
  2. 99 Revolutions
  3. Know Your Enemy
  4. Stay The Night
  5. Stop When The Red Lights Flash
  6. Letterbomb
  7. Oh Love
  8. Holiday
  9. Stray Heart
  10. Boulevard Of Broken Dreams
  11. Nuclear Family
  12. Burnout
  13. Hitchin’ a Ride
  14. 2000 Light Years Away
  15. Brain Stew
  16. St. Jimmy
  17. Longview
  18. Basket Case
  19. She
  20. King For A Day
  21. (I Can’t Get No) Satisfaction / Hey Jude *
  22. X-Kid
  23. Minority
    —dodatak—
  24. American Idiot
  25. Jesus Of Suburbia
  26. Brutal Love

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići