Lokacija: Zagreb / Dom sportova / Hrvatska
Datum: subota, 27.02.2010
U plejadi ponovnih okupljanja koja “more” rockersku sadašnjicu, s namjerom buđenja nostalgije za vremenima divljih dana kad je mladenačka neiskusnost letjela na oblacima slave, dočekali smo kraj “faze otrežnjenja i prizemljenja” i kod možda najtipičnijih predstavnika vala nove romantike osamdesetih godina. Spandau Ballet. I oni su svoj glazbeni talent plasirali uz pomoć “boyband” ljepote. Njezinu besprijekornost lukavim su koracima pojačavali kroz obaveznu “glam-šminka” maškaradu, koja ipak nikad nije prekrila osjećaj visoko ugođene elegancije i gospodskog šarma ove skupine – tipične predstavnice ere novog vala osamdesetih.
Potražnja za koncertima ponovno okupljenog sastava u originalnoj postavi, koji je prvi put nakon raspada prije 19 godina ponovno stupio na koncertne pozornice Velike Britanije u jesen 2009., dokazivala je da ljudi još nisu zaboravili “baletni rock”. Primjerice, dvoranu O2 u Londonu skupina je rasprodala u svega 20 minuta. Dvoranu koja je ipak veća od prosječne slovenske koncertne štale i prima 23.000 ljudi.
No, stari europski kontinent ipak nije Velika Britanija. Spandau Ballet odlučili su se na “The Reformation” turneju otići i u ostale europske države pa smo ih dočekali, ne u Ljubljani, nego u Zagrebu. Nakon 21 godine otkad su treći i posljednji put nastupili u Ljubljani. A pogled? Oko osam navečer tribine su bile lijepo popunjene. Do 70% raspoloživih sjedala. Više sjedala ionako nisu otvorili. Dakle, sjedala su zapravo bila posve puna. Razlog navali na tribine bio je u razlici u cijenama ulaznica. Ulaznica za parter koštala je 50,00€, za tribinu tek 7,00€ manje. No unatoč tome i parter se iz minute u minutu sve više punio, tako da je velika dvorana Doma sportova do pola devet, kad su na scenu izletjeli Spandau Ballet, bila pravo zabavište koje je grozničavo dočekalo svoje trubadure.
Publika je ostarjela zajedno sa Spandau Ballet. Godišta rođenja negdje između 1960. i 1980. i zlatnog srednjeg reza oko 1970. dovela su glavninu ljubitelja skupine još iz tinejdžerskih dana. Zastor po visini i duljini scenske konstrukcije, na koji je bio projiciran kratki biografski film o skupini, u uvodnih je nekoliko minuta zaklanjao pogled na pozornicu. Sve su oči bile uprte u taj zastor i pratile kadrove arhivskih snimaka Spandau Ballet. Sukladno očekivanjima, odmah se začulo nekoliko dubokih uzdaha s ženskog dijela publike. Zastor je odjednom nestao i pred posjetiteljima se ukazao pogled na znameniti kvintet, smješten posve u prvom planu pozornice, uz škrto osvjetljenje nekoliko pomoćnih “lampica”! Publika je u šoku! U dvorani odjekne gromoglasan odjek!
Početak nije mogao biti bolje smišljen. Spandau Ballet odveli su nas ravno na početak svoje karijere hitovima To Cut A Long Story Short i Freeze. Mješavina rocka, punka, s primjesom zvukova primitivnih sintisajzera i plesnom “Gary Glitter kuc-kuc” ritmičkom podlogom. Osnova synth popa ili nove romantike. Likovi glavnog tekstopisca i gitarista skupine Garyja Kempa za klavijaturama, kao i udarača i saksofonista Stevea Normana na gitari, privlačili su najviše pozornosti jer ih ne vidiš svaki dan kako sviraju klavijature (Kemp) ili gitaru (Norman). Zapravo su Spandau Ballet na taj način u Zagrebu dočarali svoje prve korake glazbene karijere. Sukladno tome, takvo početno raspoloženje podgrijavalo je i namjerno slabo i minimalno osvjetljenje pozornice.
Našminkani i doterani dečki, koje je uvijek pratio šarm velike elegancije i smisao za estetsko kombiniranje scenske igre, šou spektakla, s trendom modne konfekcije skupe odjeće (dobro jutro Bryan Ferry!), zauzeli su svoje standardne pozicije na pozornici tek uz treću skladbu Hghly Strung. Skladba s istaknutim gitarskim uzorkom u strofi i skladba koja je potvrdila (među mnogima drugima) pomicanje skupine prema pop rock vodama, uz sve češće dodavanje blage soul frizure, zahvaljujući ponajprije boji i stilu pjevanja Tonyja Hadleyja. Tu je pozornicu preplavilo puno osvjetljenje s prelijevanjima i nestašnom igrom snopova reflektora većinom plavih, zelenih i bijelih nijansi svjetla.
Skupina je prekaljena. Začara te suverenošću i samouvjerenošću. Dečki su jedinstveni u spajanju scenske igre i briljantnosti same izvedbe materijala. Tony Hadley, koji nije krio da je u godinama odsutnosti iz matičnog sastava zaradio poveći podbradak, i dalje je odličan vokalist, ali i šarmer koji zna damama vrlo učinkovito zapuhati u dušu. Kontaktom s publikom, provjerenim pogledima u oči i zaraznim osmijehom, lako je rušio barijeru prema publici i pokucao na razmažena i zahtjevna srca svih djevojaka, družica ili životnih suputnica. Uživanje u plovidbi kroz torbu emocija često sanjive romantične atmosfere, koju je dodatno poduprio erotični saksofon Stevea Normana, povezivalo se sa zajedničkim pjevanjem refrena klasika Only When You Leave, I’ll Fly For You, Round And Round, Through The Barricades, Lifeline, Chant No 1, True, a osobito u bisu s Fight For Ourselves te skladbom koju poznaju i oni koji još uvijek ne znaju da je izvode Spandau Ballet, toliko je neuništiva. Gold!
Braća Martin i Gary Kemp bez srama su pokazivali nekoliko centimetara višu liniju čela, koju su stekli u razmaku od posljednjih 20 godina. Obojica Campova i danas su agilni scenski glumci, no Gary je ipak preuzimao pozornost pred bratom kad bi se nekoliko puta, osobito u završnim dijelovima, u društvu saksofona Stevea Normana, upustio u solističke izlete. Ne pretjerane, ali s pravilno odmjerenom namjerom da se začini scensko ozračje! Jedan od takvih bio je razvučeni završni dio skladbe I’ll Fly For You, koji upozorava da Spandau Ballet nisu samo kvintet poznat po komercijalnom uspjehu, nego su u glazbenom smislu prije svega odlični instrumentalisti.
Miris sentimenta zlatnih osamdesetih i zbog toga pregršt nostalgije izazvala je ponajviše klasika Round And Round. Prije svega zahvaljujući projekciji filma na golemom ekranu u pozadini, koji je tijekom izvedbe skladbe nizao slike skupine na vrhuncu karijere u osamdesetima.
Spandau Ballet su prošlog listopada potkrijepili svoj povratak na scenu novim albumom “Once More” (2009). Na njemu su u pomalo restrukturiranim aranžmanima ponudili klasične hitove, kao i ostale “manje poznate” redovne studijske skladbe s albuma objavljenih tijekom osamdesetih. Na to posebno izdanje, koje već imaju kod kuće ponajviše svi pravi obožavatelji skupine, uvrstili su i dvije posve nove skladbe. Jednu od njih, onu naslovnu Once More, odsvirali su i u Zagrebu. Bez obzira na to što je nastala dvadeset godina kasnije, nije se bilo moguće othrvati dojmu da Spandau Ballet i u novom vremenu i dalje punim plućima dišu osamdesete. Suptilnije verzije originala doživjele su i skladbe “opuštenih” aranžmana Love Like Diamond, a potom ponajviše “Parade” dvojac Always In The Back Of My Mind i With The Pride. Tijekom izvedbe potonje na pozornici su ostali samo Gary i Tony. Akustična gitara u Garyjevim rukama davala je naslutiti da iza ugla vreba superhit Through The Barricades. I doista. U prvom dijelu izvedbe tog hita pjevač i gitarist bili su još sami na pozornici, a onda su se polako uključivali i ostali članovi skupine. Pravi atmosferski skok ponudio je preklop vodećeg motiva na stihu “Oh, turn around and I’ll be there…”, gdje je kabaretsku modrinu zamijenio pravi svjetlosni bljesak u dvorani, poduprt jedinstvenim udarcem kvinteta koji nas je odveo prema novom ugođaju i u dinamično razigran nastavak pjesme. To su oni trenuci koji dokazuju da su Spandau Ballet vješti majstori koji znaju iskoristiti svaku ponuđenu priliku i okrenuti je u korist produbljivanja scenskog teatra i zabave.
Hadley se u jednoj od stanki razgovorio i ispričao publici koja je morala čekati više od 20 godina da se Spandau Ballet ponovno vrate na ove koncertne pozornice! Tony je pjevao fenomenalno. U trenucima kad skupina pokazuje svoju snagu nizanja kompaktnih i melodijski dovršenih, naravno zvučnih zvučnih figura, njegov je vokal u osjećajnosti posebno zavodljiv i intenzivan. Svoj talent i karakter scenske figure okrunio je u svakom trenutku promišljenim kretanjem po pozornici, uživljenim pjevanjem u kojem nije zaobišao sebi svojstven pečat gravure soul artikulacija. Upravo to posebno definira njegov jedinstven vokalni pristup. Nešto mu je problema stvarala vrućina koja se oslobađala pod reflektorima. Znoj mu je u potocima curio niz lice i čovjek je morao nekoliko puta pošteno obrisati oči u koje se nemilosrdno zagrizala pekuća sol. Pred kraj koncerta dobio je od publike zavežljaj džepnih maramica i teatralno ih iskoristio, što je izazvalo salve smijeha u dvorani.
Spandau Ballet su osobito u drugom dijelu stupnjevali svoj nastup nizanjem hita na hit. Kad su se vratili na pozornicu i podigli publiku uz Fight For Ourselves, bilo je jasno zašto John Keeble iza leđa ima divovski gong. Divljak je u završnom dijelu skladbe gotovo srušio gong sa stalka, toliko se uživio u udaranje po njemu. Tony Hadley predstavio je razigranog Keebleu kao “Mr. Yankeeman”, vjerojatno zato što jedini u kvintetu na pozornici nosi “jeans” hlače. Keeble je teatar nastavio tako da je nakon završetka Fight For Ourselves legao na stepenice koje vode do podija njegovih bubnjeva i ondje mirovao u uvodnom, mirnom dijelu skladbe Gold, sve dok ga nije priupitao Gary Kemp: “John? Jesi li još živ?”. Izvedba Golda naravno je dočarala poglavlje za sebe. U nju se gromoglasno uključila još posljednji put na koncertu cijela dvorana. Dodatne efekte na udaraljkama, za koje bi Normanu trebao barem još jedan par ruku, izvlačio je na klavijaturama dodatni klavijaturist.
Skupina je ponudila vrhunski zvuk i vrhunsku scensku predstavu te na taj način potvrdila da ni u čemu nije iznevjerila izvor svojih glazbenih korijena, kako ga oslikava opus osamdesetih. Bez greške. I pozornica je nostalgično preuzimala elemente scenskih konstrukcija kojima su se služili u osamdesetima. Dodatni podesti, stepenice, ograde. Sat i tri četvrt punog druženja s najvećim hitovima Spandau Ballet postigli su svoju svrhu. Potvrdili su da su Spandau Ballet poput dobrog vina koje s godinama sazrijeva i postaje sve bolje i bolje.
Više od osamdesetih jednostavno ne ide. Prikazanim su nam dočarali tračak skrivene čežnje za kojom nas još živo vežu uspomene od prije dvadeset godina. Iluzija je na tren postala stvarna! Spandau Ballet su još jednom izronili poput ptice Feniks iz pepela na zgarištu naslijeđa osamdesetih. Vrijeme se za Spandau Ballet dakle zaustavilo. Savršeni baletni okreti upleteni u svilenu pređu reformacije jedne ere davnih dana. Ere koja oživi samo u trenucima kad s njom oživi i scenska magija Spandau Ballet. Nadajmo se što češće.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Bojan Horvat
Setlista:
1.To Cut a Long Story Short
2. The Freeze
3. Highly Strung
4. Only When You Leave
5. I’ll Fly For You
6. How Many Lies
7. Virgin
8. Love Like Diamond
9. Once More
10. Round and Round
11. Always in the Back of my Mind
12. With the Pride
13. Through The Barricades
14. Instinction
15. Communication
16. Lifeline
17. Chant No. 1/Paint Me Down
18. True
—dodatak—
19. Fight For Ourselves
20. Gold
