Lokacija: Ljubljana / Hala Tivoli / Slovenija
Datum: 12.06.2016
Ljubljansku Halu Tivoli posjetio je na dan kad je svijetom odjeknuo najgori pucnjava-masakr u povijesti SAD-a starina shock rocka Alice Cooper i time prekinuo dugotrajnu sušu kad su u pitanju vrijedni spomena rockerski događaji u spomenutoj koncertnoj dvorani. Legendarni majstor šoka i jeze okupio je oko sebe impresivan prateći band u kojem je najburniji aplauz posjetitelja tivolskog koncerta dobila izvrsna gitaristica Nita Strauss, koja je svojom zgodnom pojavom ujedno privukla i brojne poglede muškog dijela publike. Strastvena plavuša, koja većinu svoje glazbene karijere nastupa sa ženskim bandom The Iron Maidens i s njim izvodi obrade sastava Iron Maiden, nedvojbeno je jedna od najboljih gitaristica koje trenutno hodaju licem našeg planeta, a dobro se snalazi i u pjevanju vokalnih harmonija. Inače, Nita ima i sjajne glazbene korijene, jer je daleka potomkinja slavnog austrijskog skladatelja Johanna Straussa mlađeg.
U Aliceovu bandu valja izdvojiti i sjajnog bubnjara Glena Sobela, koji se dobro iskazao i tijekom solo točke, te basista i pratećeg pjevača Chucka Garricka. Preostala dva gitarista, Ryana Roxieja i Tommyja Henriksena, koji su doduše pristojno obavljali svoje instrumentalne zadaće i cijenjeni su povremeni glazbenici, Straussova je svojim virtuoznim sviranjem nekoliko puta pošteno zasjenila. Izbor izvedbi bio je, očekivano, sastavljen od Aliceovih omiljenih klasika, ponajprije onih iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegov solo prvijenac »Welcome to My Nightmare« (1975) bio je više nego dostojno zastupljen, jer je s njega potjecao već uvodni »The Black Widow«, u kojem je Alice na pozornicu umarširao zavijen u crni ogrtač. Njega je ubrzo odbacio i pojavio se u odijelu s cilindrom, u kojem je podsjećao na neku vrstu križanca između ravnatelja cirkusa i pogrebnika. Kicoška štapina je, očekivano, ubrzo završila među publikom. Među (sporednim) pozornicima likovima ove večeri uočili smo i patuljka te nakaze u plinskim maskama.
Scenografija je bila, kako i dolikuje inovatoru i ikoni na tom području, cijelo vrijeme na izvanrednoj razini. Tako je Alice, koji je prilično često mijenjao odjeću, tijekom izvedbe zlatnog standarda »Billion Dollar Babies«, koji pripada ranom razdoblju njegove karijere, kad je još bio dio banda imenom Alice Cooper, na sablji nosio (lažne) dolarske novčanice i otresao ih među publiku. Od ranih klasika nisu izostali ni »No More Mr. Nice Guy«, »Cold Ethyl«, »Ballad of Dwight Fry« te Aliceova najljepša balada »Only Women Bleed«. Prvi vrhunac večeri bila je izvedba mega hita »Poison«, u kojem se opet nisu mogle prehvaliti izvrsne prateće vokalne harmonije. Njima je Alice Cooper, odnosno Vincent Furnier, kako glasi njegovo pravo ime, koje ne zvuči ni približno tako mistično, prilično dobro pokrio svoj već pomalo posrnuli vokal, kojeg ipak još uvijek obilježava specifičan pristup.
Nakon »Poison« uslijedilo je možda čak i najveće iznenađenje večeri, avangardnorockerska skladba »Halo of Flies« s albuma »Killer« (1971), s kojeg su kasnije odsvirali i naslovnu skladbu. Ona je jedan od rijetkih uradaka Aliceove karijere koji bi se uvjetno mogao označiti progresivnim rockom. Drugi veliki vrhunac, pogotovo kad je riječ o scenografiji i sveopćoj zabavi, bila je sjajna izvedba horor vječnice »Feed My Frankenstein«, tijekom koje su Alicea svezali na električnu platformu. Nakon što su naokolo prštale iskre i zadimio se golem oblak dima, na pozornicu je odjednom prilomatalo orijaško, čudovišno biće u obliku grotesknog uvećanog i unakaženog Alicea Coopera te do kraja ‘odkrulilo’ prije spomenutu klasiku. Eddie od Iron Maiden u usporedbi s gigantskim Aliceom je običan klinac. Neki koji su već bili na Aliceovim koncertima, doduše su se žalili da je sličnih horor umetaka obično više nego što ih je ove večeri pokazao u Tivoliju.
Ipak, scenska maškarada dosegnula je vrhunac skladbom »Guilty«, u kojoj je Alice u luđačkoj košulji podlegao injekcijama sadističke medicinske sestre, koja je izgledom pomalo podsjećala na gotičku verziju Jokerove lude klaunice Harley Quinn iz Batmana. Za »Guilty« finale maskirani su čudaci na pozornicu donijeli giljotinu i Aliceu odrubili glavu, dok je jedan od likova njegovu glavu podigao visoko u zrak. Naravno, radilo se samo o vještoj iluziji, jer je s pravim Aliceom sve bilo u najboljem redu. Na razočaranje nekih, ovaj se put nije razgovarao sa svojom odsječenom glavom. U završnom dijelu nastupa Alice nas je iznenadio s četiri obrade u čast preminulih rockerskih legendi. Najprije se sjetio nezaboravnog bubnjara Keitha Moona, kojem je bila posvećena iznimno posrećena verzija klasika sastava The Who »Pinball Wizzard«. Zatim je, pomalo očekivano, počastio spomen na Jimija Hendrixa obradom omiljenog klasika »Fire« i mnogi su pomislili da će potom doći na red još Jim Morrison i Janis Joplin, što bi bilo vrlo predvidljivo i klišejski. No Alice je srećom imao drugačije planove.
Prilično neočekivano naklonio se naime i dvama kultnim glazbenicima koji su se oprostili ne tako davno. Od svih mogućih, omiljenih skladbi Davida Bowieja Alice i drugovi izveli su ne baš tako razvikanu »Suffragette City«, koja je ispala vrlo dobro, dok su se Lemmyja sjetili s očekivanim Motorhead ultimativnim standardom »Ace of Spades«. Njega je pohvalno otpjevao basist Garrick, koji je, ne samo bojom glasa, nego i zaliscima i odjećom, izdaleka pomalo podsjećao na Lemmyja u mladim danima. Neki su zbog činjenice da je Alice u samo sat i pol dugom nastupu izveo čak četiri obrade vjerojatno pomalo gunđali, ali su sve četiri obrade ispale iznimno dopadljivo. Nastup Alicea Coopera ne bi bio potpun da na kraju s družinom nije izveo još i svoj najprepoznatljiviji i najomiljeniji buntovnički klasik, to jest »School’s Out«. Tivolska je dvorana tada podigla najveću buku, dok je Alice počeo u njezinu smjeru bacati goleme balone raznih boja, koje je svako malo, kad su se previše približili pozornici, probušio pa su se iz njih rasuli šareni konfeti. Unutar »School’s Out« Alice je vješto uključio i središnji motiv Pink Floyd vječnice »Another Brick in The Wall – Part 2« te tako još više razgorio buntovničku atmosferu koja je tada zavladala u dvorani.
Na bis je Alice s družinom izveo omiljeni »Billion Dollar Babies« klasik »Elected«, tijekom kojeg se, preobučen u ujaka Sama s kicoškom štapinom, na zabavan način rugao aktualnim američkim predsjedničkim izborima, jer su se na pozornici pojavila našminkana glumca koja su predstavljala najpoznatijeg slovenskog zeta i rasističkog huškača Donalda Trumpa te trenutno najantipatičniju ‘ženu’ na svijetu i ratnu zločinku Hilary Clinton. Obje groteskne pojave, koje su izgledom još uvijek djelovale ljepše od originala, počele su se međusobno fizički obračunavati pa ih je Alice morao prilično brzo otjerati s pozornice. Gospodin Cooper doduše jest ‘ponovno rođeni kršćanin’, ali njegovo srce ostaje na pravom mjestu što se tiče političke (ne)korektnosti. Na kraju koncerta Aliceova nas je ekipa oduševila i kratkim vatrometom.
Koncert shockrockerskog veterana u Hali Tivoli bio je iznimno zabavno iskustvo koje je razveselilo brojne stare i mlade slovenske ljubitelje klasičnog rocka. Stari rockerski mačak uz pomoć pratećeg sastava priredio je nezaboravnu rock feštu i mnoge podsjetio na stara dobra vremena, kad je rock još bio zabavno slušateljsko opuštanje, a ne mučno iskustvo, što se danas događa prečesto. Posjetitelja je u dvorani nažalost bilo premalo da bi se moglo tvrditi da je koncert uspio i s financijske strane. Ipak, sva čast požrtvovnim organizatorima što je do nastupa Alicea Coopera uopće došlo u vrijeme kad (koncertna) rock scena na našim prostorima umire u agoniji, dok su koncerti Jasmina Stavrosa i Jelene Rozge rekordno posjećeni. Vrlo je tužno kad legenda kova Alicea Coopera napuni tek pola Hale Tivoli, dok turbo folk ‘zvijezde’ bez problema rasprodaju naše najveće dvorane, ali na to smo već navikli. Aliceu, koji će za dvije godine slaviti sedamdeset godina i koji je od svojih skromnih početaka, kad ga je krajem šezdesetih zajedno s bandom otkrio nezaboravni Frank Zappa, preturio preko glave brojne uspone i padove, sva čast što na pozornici još uvijek prekipijeva od mladenačke energije, oduševljava zabavnom scenografijom i, što je najvažnije, još uvijek izvodi kvalitetnu rock glazbu. I zato ćemo mu s lakoćom oprostiti što je njegov nastup u Hali Tivoli trajao samo sat i pol, umjesto očekivana dva sata, što je ujedno i jedina zamjerka ovom u svim drugim pogledima iznimno zabavnom i doživljenom koncertnom događaju.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Sebastijan Videc
Setlista:
1. Black Widow
2. No More Mr. Nice Guy
3. Under My Wheels
4. Public Animal #9
5. Billion Dollar Babies
6. Long Way To Go
7. Woman of Mass Distraction
8. Posion
9. Halo of Flies
10. Feed My Frankenstein
11. Cold Ethyl
12. Only Women Bleed
13. Guilty
14. Ballad of Dwight Fry
15. Killer / Love Dead
16. Pinball Wizzard (The Who)
17. Fire (Jimi Hendrix)
18. Suffragette City (David Bowie)
19. Ace of Spades (Mötorhead)
20. 18
21. School’s Out
—dodatak—
22. Elected
