I evo posljednjeg dana, a za uspomenu bi organizatori mogli otisnuti majice »Preživjeli smo pakao Metaldays 2019«, jer je ovogodišnji festival vremenski bez ikakve sumnje bio jedan od najtoplijih. No skupili smo posljednje atome snage i vrućinu pobjeđivali gašenjem žeđi XXL koktelima.
Treći dan su na BB pozornici brojnu masu uvjerili Stoned Jesus. Ovaj put na rasporedu je bila još jedna poslastica za ljubitelje stoner i doom metala. Na pozornicu su naime stupili poljski Dopelord. No umor posjetitelja već se osjetio, pa je publike bilo manje. Osim toga, Dopelord zvuče prljavije. Sporom svirkom bend je podsjećao na legendarne Electric Wizard, Dopethrone, a na trenutke čak i na Sleep. Riječ je dakle o prilično specifičnoj stvari koja više odjeka dobiva na festivalima a la Roadburn. Svakako prikladno za ljubitelje spomenutih bendova, ali više od toga ovdje nije za očekivati.
Za predjelo posljednjeg dana na Lemmy pozornici priuštili smo si kao prvi bend njemačke death metalce Critical Mess, koje vodi Britta Görtz, vokalistica prošle godine raspadnutih Cripper, inače dobrih znanaca tolminskih pozornica. Critical Mess imaju iza sebe dva studijska albuma kojima su dokazali prilično veću kvalitetu od poprilično prosječnih death/thrashera Cripper s pet, a i na pozornici su Britta i dečki djelovali kao podmazani. Odlično uigrana postava svojim death metalom doduše ni približno ne otkriva toplu vodu, ali je njihov zvuk uživo dovoljno masan i razoran da je publiku unatoč poslijepodnevnoj žezi pokrenuo. Za to se pobrinula prije svega energična Britta, koja je uvjerila i zvjerskim vokalom.
Na BB pozornici zatim smo pozdravili francusku black/death metal instituciju Svart Crown. Četvorka iz Nice održala je lekciju hipnotičnog black metala punog monolitnih rifova i nešto sporije naravi, a glavninu setliste činile su skladbe s još aktualnog albuma Abreaction. Svart Crown su uživo djelovali vrlo dobro, no znatiželja je izjedala kako će na Lemmy pozornici zvučati švedska heavy metal/hard rock postava Bullet. Šveđani su u svoj set zagrizli kao pobješnjeli psi, pokrenuli publiku zaraznim zvukom AC/DC sretne Accept (s Udom) sretne Grave Digger (prije svega zbog Dagova vokala), ali nekog iskoraka nažalost nije bilo, jer je cjelina unatoč energičnom nastupu djelovala prilično mlako.
Zato su oduševili teksaški power metal veterani Helstar posvojenog Slovenca Jamesa Rivere (preimenovanog u Janez Rečnik). I zbog njega Helstar, ako se ne varam, ni s jednom europskom turnejom zadnjih nekoliko godina nisu zaobišli Sloveniju, no zadnjih sam ih par puta nažalost promašio, a zadnji put kad sam ih uhvatio, Riverina je forma bila prilično loša. James je ovaj put unatoč putovanju u komadu, zbog otkazanih letova duljem od jednog dana, vokalno uvjerio već s uvodnom klasikom Baptized in Blood. Bez problema je odradio i najviše krikove, opet se zaogrnuo vampirskim ogrtačem i uz vrhunsku instrumentalnu izvedbu oduševljavao sve do prebrzog kraja s epskom klasikom Run With the Pack, a tijekom Helstar doživjeli smo i prvo osvježenje tjedna u obliku kiše.
Nakon Helstar pozornica BB bila je rezervirana za nešto sasvim drugačije. Na pozornicu je stupila postava The Ruins of Beverast. Svu glazbu u studiju stvara mastermind Alexander von Meilenwald, a za nastupe uživo prati ga iskusna ekipa. Glazba The Ruins of Beverast opisuje se kao doom/black metal, što je već pomalo nekonvencionalna kombinacija. Isprva se činilo da će stvar biti prilično jednolična, ali sa svakom se skladbom pokazivala drugačija slika. S jedne strane bilo je obilje sporih trenutaka koji su uz uporabu klavijatura bili konkretno morbidni. S druge strane nije nedostajalo bržih black metal ubačaja. No prije svega su sporiji dijelovi postigli pravi učinak atmosfere. Svakako još jedno iznenađenje na ovom festivalu, koje pak od posjetitelja zahtijeva puno pažnje i strpljenja.
Program je tijekom cijelog festivala tekao točno kao švicarski sat; sve dok na red nije došla finska diva Tarja. Priuštila si je dobrih desetak minuta kašnjenja, a loš početak nažalost nije donio ni dobar kraj. Treba priznati da je njezin glas odveo Nightwish među velikane metal glazbe i neosporne favorite simfonijskog podžanra istoga. No njezina se priča s njima završila prije četrnaest godina i nakon inače solidnog prvog solo albuma, nekako nejasno traga u glazbi. Takav sam dojam dobio i na ovom nastupu. Nejasno kakav stil uopće želi svirati, s mješavinom normalnih i operskih vokala i, na iznenađenje, prilično slabom vokalnom formom, ovaj me put nije uvjerila. Je li tome kriva činjenica da je to bio pretposljednji nastup turneje koja je počela početkom svibnja, vjerojatno nikada nećemo saznati.
Kako je finski šumski klan Korpiklaani mogao dobiti tako visoku poziciju na velikoj pozornici, nije mi sasvim jasno, jer dosadniji i mučniji nastup nisam vidio već poprilično dugo. Ok, jasno je da je folk metal popularan među većinom njemačkim i austrijskim posjetiteljima festivala, ali s obzirom na viđeno, Korpiklaani, koji su nekoć zvali na pivska veselja skladbama poput Beer Beer, postali su onaj dosadni lokalni pijanac kojeg nitko ne shvaća ozbiljno. Ispad struje tako je bio prava mana za bubnjiće, no što kad su nakon uspostave struje Finci za kraj još umorili glupostima tipa Vodka.
No okus su na sreću popravili velikani simfonijskog black metala Dimmu Borgir, koji su se u Tolmin vratili nakon dugih deset godina. Ovaj put s relativno svježim albumom Eonian, koji je izašao prošlog svibnja i koji su Norvežani i najopsežnije predstavili. Dimmu Borgir priuštili su si golemu pozornicu, pirotehničke ubačaje i općenito vrlo prikladnu scenografiju te nastup za završnog headlinera festivala, a još važnije, predstavili su se u vrlo, vrlo dobrom svjetlu. Pritom su prednjačili prije svega Galderovi melodični ubačaji i klavijature, koje su Dimmu Borgir dale epski prizvuk, te superiorni Shagrath, koji je bez problema držao u šaci već pomalo umornu publiku, koja je unatoč tome ustrajala na kiši. Dimmu Borgir su za kraj sačuvali klasike Progenies of the Great Apocalypse i Mourning Palace i dokazali da su često nepravedno označeni kao komercijalnije prihvatljiviji black metal.
Čast da posve zaključe festival pripala je švedskim starinama Tiamat, koji su ovaj put veliki naglasak stavili na kultne ploče Clouds i Wildhoney, no nažalost je umor učinio svoje i više od toga da ih se samo načas zahvati nije bilo. No stvar je bez sumnje zvučala vrlo dobro.
Tako je završilo još jedno tjedno metaliziranje u Tolminu, koje nije obilježilo samo vražje vruće vrijeme, nego i nešto slabiji posjet, što bi se vjerojatno moglo pripisati, ruku na srce, ne baš najuzbudljivijem izboru nastupajućih. Svatko je doduše opet mogao pronaći nešto za sebe, doživjeli smo nekoliko superiornih nastupa, ali nedostajala je višnja na torti s zvučnijim imenom, kao prošle godine recimo Judas Priest. Svakako pak treba ponovno pohvaliti odličnu organizaciju te općenito vrhunsku uređenost i čistoću festivala. Na Metaldays 2020 već zovu thrash velikani Testament, doom/gothic veterani Paradise Lost, death metalci Malevolent Creation, grind pioniri Napalm Death i kanadski speed/thrash kult Razor. Hoće li to, zbog najavljene gradnje (nepotrebne) obilaznice, doista biti zadnji Metaldays na tolminskoj lokaciji, tek ćemo vidjeti, no svakako se iduće godine opet vidimo na mjestu zločina.
Fotografije Critical Mess, Svart Crown, Bullet, Helstar, The Ruins of Beverast, Impaled Nazarene: Nina Grad
Fotografije Dopelord, Tarja, Korpiklaani, Dimmu Borgir: Sebastijan Videc
Video: Sebastijan Videc
Tekst Tarja: Sebastijan Videc
Tekst Dopelord, The Ruins of Beverast : Primož Novak
Tekst Critical Mess, Svart Crown, Bullet, Helstar, Korpiklaani, Dimmu Borgir : Rok Klemše
