Lokacija: Trst / Castello di San Gusto / Italija
Datum: nedjelja, 04.08.2019
Steve Rothery, engleski gitarski virtuoz koji se sredinom osamdesetih probio ‘u prvi plan’ kao osnivač kultne progresivnorockerske grupe Marillion, nastupio je u čarobnoj atmosferi tršćanskog dvorca San Gusto zajedno sa svojom kćeri Jennifer, koja se posljednjih godina razvila u talentiranu pjevačicu, te talijanskom pratećom postavom pod vodstvom klavijaturista/pjevača Riccarda Romana (RanestRane, Steve Rothery Band, Riccardo Romano Land). Rotheryjev nastup u navezi s talijanskim kolegama bio je besplatan pa su domaći, ali i strani ljubitelji progresivnog rocka, prije svega Steveove Marillion ostavštine, popunili gotovo sve stolce ispod pozornice. Nakon duge suše za progresivni rock u Trstu opet smo dočekali iznimno privlačan koncertni događaj, koji nam je u tren oka probudio zanimanje jer smo Rotheryjeve gitarske umjetnine dosad više puta gledali u sklopu Marillion, ali nikad u ulozi solo glazbenika odnosno suradnika drugih, uglavnom talijanskih glazbenika.
Ovaj posebni koncertni događaj bio je podijeljen u tri cjeline. Za ‘zagrijavanje’ je Steve uz pomoć Riccarda Romana na klavijaturama i njegovog pratećeg benda izveo instrumentalnu skladbu »Morpheus« sa svog solo prvijenca »The Ghosts of Pripyat« (2015), posvećenog ukrajinskom gradu Pripjat, kojeg je prije više od tri desetljeća teško pogodila černobilska nuklearna nesreća. Iako su Rotherya godine dobrano ‘izmorile’ i otprilike od 1995. nadalje ‘raste’ samo još u širinu, gitarski virtuoz i dalje je u odličnoj formi, što je dokazivao u svakoj izvedbi, osim kad ga je nekoliko puta nestalo s pozornice. Njegove karakteristične gitarske solaže s izrazito melankoličnim pečatom uvijek su prava paša za uši, čak i kad ne svira Marillion klasike.
Njegova gitarska suptilnost i profinjenost došle su do izražaja i kad se na pozornici pojavila kći Jennifer, koja je otpjevala tri skladbe sa svog debitantskog EP-a »Opia« (2019) te jednu obradu. Spomenuti EP objavila je kao projekt Sylf. Među izvedbama našla se i skladba »Fade Into You«, obrada američkih alternativaca Mazzy Star, koja je zamijenila skladbu »Night After Night« s EP-a. Jennifer za sada očito ne želi objavljivati glazbu pod vlastitim imenom i prezimenom. Vjerojatno ne želi da joj itko prigovori kako iskorištava očevu slavu i prepoznatljivo prezime, kako se to rado događa u takvim slučajevima, iako je već sada odlična pjevačica. Ono što smo čuli bilo nam je prilično drago, posebno skladbe »Opia« i »Northern Star«, a povremeno nas je podsjećalo i na Rotheryjev nekadašnji projekt The Wishing Tree, koji je također sadržavao ženski vokal.
Potom je Romano, koji se s klavijatura ‘preselio’ za mikrofon, najavio izvedbu svog ambicioznog konceptualnog projekta, rock opere naslovljene »B612«, nadahnute književnom klasikom ‘Mali princ’ iz pera francuskog pisca Antoinea De Saint-Exuperyja. Na spomenutom albumu sudjeluju i Rothery i njegova kći, a također i aktualni Marillion pjevač Steve Hogarth. B612 je ime malog asteroida na kojem je živio Mali princ. Za tu priliku Romano se uz pomoć šala nekoliko puta našminkao u Malog princa, a jednom i u prije spomenutog pisca/pilota, no u toj nas je potonjoj ‘preobrazbi’ više podsjećao na Grunfa iz Alana Forda, pa je usred uglavnom ozbiljne i melankolične atmosfere bilo i nekoliko trenutaka za smijeh.
Što se tiče ovog dijela nastupa, u sjećanju nam je ponajviše ostala skladba »Invisible to the Eyes«, Romanov vokalni duet s Jennifer, u kojem su ‘glumili’ Malog princa i njegovu Ružu, te skladba »The King«, u kojoj se publici prvi put te večeri kao glavni pjevač predstavio izvanredni Martin Jakubski, koji se za tu priliku našminkao u krutog i usamljenog kralja iz prije spomenute književne klasike. Dobru atmosferu u pozadini pozornice dodatno su oživljavale kvalitetne animirane projekcije koje su dočaravale neke ključne događaje iz ‘Malog princa’. Rothery je, kako se i očekivalo, s gitarom bio prisutan samo na onim »B612« skladbama na kojima je sudjelovao u studiju.
Nakon uspješnog predstavljanja glazbeno prilično zanimljivog Romanovog artrockerskog konceptualnog projekta, koji povlači neke paralele s Marillionovim remek-djelom »Brave« (1994) i projektom »OVO« (2000) u domeni Petera Gabriela, došlo je vrijeme za dugo očekivano ‘druženje’ s Marillion ostavštinom. Treba priznati da je većina posjetitelja na ovaj koncert došla prije svega zato da čuje Rotheryjevu izvedbu nekih Marillion standarda, koje kultna grupa izvodi vrlo rijetko, a posebno onih iz razdoblja kad je glavni vokal pripadao Dereku Dicku, poznatijem kao Fish. Jakubski je fenomenalan pjevač koji ima sličnu boju glasa kao Fish i vrlo širok raspon glasnica pa nas je već od prve izvedbe uvjerio da je bio iznimno prikladan izbor za takav pothvat.
Još prije toga Romano se nakratko prebacio u pjevačke ‘cipele’ Stevea Hogartha te je zahvaljujući određenoj glasovnoj srodnosti prilično uvjerljivo otpjevao skladbu »King« iz »Afraid of Sunlight« (1995), koja je u instrumentalnom smislu odsvirana besprijekorno. Zatim su jedna za drugom slijedile klasike iz Fishove ere. Najprije očekivani hitovi »Kayleigh« i »Lavender« s konceptualnog remek-djela »Misplaced Childhood« (1985) te iznenađenja poput društveno kritične »Cinderella Search«, osvetničko-erotičnog »Incubus« i budničarske »Slainte Mhath«, koju je Jakubski otpjevao s takvom suverenošću da je zaslužio najdulji i najglasniji aplauz od svih glazbenika te večeri. Ujedno je bilo lijepo čuti i vidjeti Rotherya kako svira dvije klasike s često zanemarenog albuma »Fugazi« (1984). Nakon svih tih desetljeća vjerojatno ih je i sam počeo barem malo nedostajati u koncertnom repertoaru.
U prvom bisu Steve i njegovi talijanski drugari uz izvrsnu pjevačku podršku Jakubskog odsvirali su još dva »Clutching at Straws« (1987) neprolazna hita, »Sugar Mice« i »The Last Straw«. U drugom bisu na pozornici im se pridružila i Jennifer pa je na pozornici bila cijela ‘posada’ i opet je došlo do iznimno zanimljive i posrećene vokalne ‘izmjene’. Za oproštaj su Steve i drugovi izveli skladbu »Afraid of Sunlight« s istoimenog albuma te se uz gromoglasan pljesak oprostili s pozornice.
Rotheryjev nastup s ‘talijanskom navezom’, podijeljen u četiri cjeline, najviše je razveselio Marillion fanove, kako se i očekivalo, i to ponajviše u završnom dijelu, no i prve tri cjeline, s uvodnim solo instrumentalom, izvedbom Sylf EP-a te glazbenim oživljavanjem ‘Malog princa’, ispale su iznimno posrećeno. Unatoč relativno skromnim očekivanjima, bio je to koncert vrijedan gledanja u svakom pogledu. Ozvučenje je bilo vrlo solidno, a samo se jednom dogodio uočljiviji tehnički problem. Glazba koju svira Riccardov bend prilično je zanimljiv oblik art rocka pod zamjetnim utjecajem suvremenih Marillion pa njemu i njegovoj ekipi želimo još mnogo daljnjih uspjeha. Isto tako, svijetla budućnost čeka Jennifer odnosno Sylf, ako samo ostane vjerna svojoj dosadašnjoj glazbenoj viziji i nastavi ‘slušati’ svog inače izrazito mekanog oca. Potonji je tijekom nastupa u Trstu na svaki dodir žice vidljivo uživao, a možda ga to potakne na još više samostalnih podviga ‘uživo’ i u studiju, koji su, dakako, uvijek podređeni Steveovim budućim projektima s Marillion.
Autor: Peter Podbrežnik
Setlista:
Steve Rothery Band:
1. Morpheus
Sylf:
2. Fade Into You (Mazzy Star obrada)
3. Opia
4. Northern Star
5. In the Dark
Riccardo Romano Land:
6. Invisible to the Eyes
7. Compass Rose
8. Letter
9. The King
10. Echo of Solitude
11. Dragonfly
12. Laughing Star: Part Two
13. Sandcastles
Marillion:
14. King
15. Kayleigh
16. Lavender
17. Cinderella Search
18. Incubus
19. Slainte Mhath
—1. bis—
20. Sugar Mice
21. The Last Straw
—2. bis—
22. Afraid of Sunlight
