Lijepo, sunčano subotnje prijepodne bilo je kao stvoreno za šetnju gradom Stykkishólmur s novinarom i sociologom Arnarjem Eggertom Thoroddsenom, koji je dijelio priče, anegdote i povijest islandskog metala. Da je i sam Stykkishólmur pravi mali metalski grad pokazuje i crkva Stykkishólmskirkja u obliku vikinškog drakkara, a ime zaljeva ispod crkve jednako je metalsko – Maðkavik, Zaljev crva. Da festival živi s gradom svjedoči i lijep potez organizatora, koji su inače zatvorenu tonsku probu Sólstafir otvorili isključivo za gradsku djecu i tako već marljivo brinu za festivalski podmladak.
Deathcoreovci Devine Defilement nedvojbeno su jedan od aktivnijih islandskih sastava, koji često nastupa i izvan islandskih granica, a iza sebe već imaju četiri studijska albuma, a zadnji, Ruthless, izašao je prošle godine. Iako nisam fan žanra koji izvode, Devine Defilement uživo su me uvjerili vražje energičnim nastupom, u kojem kraljuju čak dva dinamična vokalista (tako da ne manjka ni dubokog grlenog režanja i »bree-bree« trenutaka ni obveznih »pig squealova«), a i inače se izdaleka vidi da bend ima iza sebe konkretnu koncertnu kilometražu, jer su uigrani do savršenstva, a njihov je nastup dotjeran i kvalitetan.
Slično vrijedi i za heroje islandskog power metala Power Paladin, koje je već za prvijenac With the Magic of Windfyre Steel (2022) nanjušila izdavačka kuća Atomic Fire i lansirala među uzdanice žanra. Power Paladin sviraju klasičan (čitaj: DragonForce, Rhapsody of Fire, Gloryhammer i sl.) power metal pun priča o zmajevima, mačevima, čarobnim zemljama, vitezovima i dvorcima. No to rade na tako visokoj razini da ispadnu posve simpatični, a ono što mi se kod Power Paladin silno sviđa jest to što imaju zdravu dozu samoironije i mjestimično se znaju malo narugati gore nabrojenim power metal klišejima. Power Paladin su uz bučnu podršku domaće publike projurili kroz pjesme s oba albuma, među publiku bacali obvezne napuhane mačeve te svoj energičan nastup dodatno začinili gostima (pjevačicom, trolom i vokalistom grubog vokala). Plus za izgled pjevača Atlija, koji je izdaleka s frufru frizurom i tajicama zebrastog uzorka izgledao točno kao Bruce Dickinson iz osamdesetih.
Švedsku okupaciju zadnjeg dana festivala započeli su kultni crust/d-beat/punkeri Skitsystem, koje su 1994. osnovali Fredrik Wallenberg i Tomas »Tompa« Lindberg. Sustav sranja (što u prijevodu znači ime benda) na Islandu je nastupio prvi put i nedvojbeno će ostati u lijepom sjećanju, jer nisu priredili samo kaotičan, beskompromisan šus, nego i neumoljivu društvenu kritiku te vjerojatno najdirljiviji trenutak cijelog festivala, od kojeg su se orosile oči i najgorostasnijim islandskim vikinzima. Fredrik je pjesmu Evig Vinter naime posvetio sjećanju na dijete svog najboljeg prijatelja koje je počinilo samoubojstvo (pri čemu ga je upravo Fredrik skinuo s vješala) i pritom upozorio na muke djece i povećan broj samoubojstava u nordijskim zemljama. Uz to je pjesmu posvetio legendarnom Tompi i rekao da Skitsystem bez njega nikad ne bi postojali. Knedla u grlu. U dobrih sat vremena Skitsystem su priredili vjerojatno najgitarskiji, najšvedskiji, najsočniji i nadzvučno brz nastup na festivalu, okrunjen Fredrikovim sirovim vriskom. Bonus pohvala za Fredrika, koji je kasnije bio i jedan od najaktivnijih moshera tijekom nastupa The Haunted te je usput spontano i sa širokim osmijehom grlio ljude u publici. Legenda!
Za mene jedan od najiščekivanijih trenutaka festivala, ako ne i najiščekivaniji, bio je nastup velikana (islandskog) black metala Misthyrming, trenutno jednog od najboljih (ako ne i najboljeg – op. p.) black metal sastava. Dečke smo prvog dana već vidjeli u sklopu Sventevith, sljedećeg dana u death metal obliku Barnaveiki, a trećeg dana napokon je na red došla glavna glava troglave zvijeri! Misthyrming su na pozornicu stigli uz zvukove instrumentalne Haelid s albuma Algleymi, a zatim su publiku povukli u neumoljiv vrtlog sirove energije koji ju je usisao poput crne rupe. Misthyrming su uživo iskustvo koje je teško opisati riječima, jer svojim beskompromisnim pristupom stvaraju posebnu atmosferu kojoj nema premca. Zbog besprijekorne izvedbe benda poput vulkana eruptira agresivna, kaotična i sirova energija, koju presijecaju izvrsne solaže i nešto melodičniji i katarzičniji dijelovi, koji krase uglavnom pjesme s albuma Algleymi. Intenzivno iskustvo koje Misthyrming dočaraju uživo nadograđuje vokalni napad sva tri vokalista, u kojem kraljuje životinjska izvedba frontmena Dagurja, a Misthyrming su nedvojbeno bend koji na pozornici daje doista sve od sebe. Ništa drukčije nije bilo ni na Sátan 2026, a njihov je nastup pri samom vrhu koncerata koje sam ove godine vidio. Nemojte ih propustiti 20.10.2026., kad zajedno s Owls Woods Graves posjećuju Orto bar!
Gotovo jednako iščekivani bili su mi i strani headlineri zadnjeg dana festivala, švedski death/thrash veterani The Haunted, koji su se prošle godine nakon višegodišnje studijske šutnje vratili izvrsnom pločom Songs of Last Resort, koja nedvojbeno spada među njihova bolja izdanja. The Haunted su pozornicu zauzeli poput tornada i žestokim Warhead odmah osvojili publiku, koja je bendu uzvraćala neprestanim moshanjem. The Haunted su 2026. u izvanrednoj formi, što se pokazalo kroz izvrstan zvuk i nadogradilo prekrasnom upotrebom svjetala, a Šveđani se nisu zaustavljali i nizali su rušilac za rušiocem. Odlično je bio raspoložen ponajviše frontmen Marco Aro, koji je bio vidno zadovoljan publikom, a uzvratio joj je pouzdanim vokalnim nastupom te energičnim povezivanjem i plovidbom između novih pjesama i klasika. Tako energičan nastup bio je kao stvoren za »završetak« festivala (pravi je inače pripao znatno katarzičnijim i introspektivnijim Sólstafir), jer je odlično izveden death/thrash napad Šveđana bio pravi poticaj za žile. Iskustvo je malo pokvarila samo gorka spoznaja da su na pozornici i ispod nje zapravo cijeli At the Gates (braća Björler i bubnjar Adrian Erlandsson sviraju u The Haunted, a gitarist Martin Larsson u Skitsystem), samo Tompe nažalost više nema među nama
Čast zaključiti Sátan 2026 pripala je domaćim junacima i vjerojatno međunarodno najprepoznatljivijem islandskom »metal« bendu Sólstafir (koliko god metala u njima još ima). Zanimljiva je bila opaska jednog od domaćina da su Sólstafir u inozemstvu veći nego kod kuće, dok za folk metalce Skálmöld vrijedi upravo obrnuto.
Ako povučem crtu: Sátan nedvojbeno mogu označiti kao jedan od boljih i autentičnijih manjih festivala. Odvija se praktički usred zadivljujuće islandske prirode, što mu daje poseban čar, a istodobno je odličan prikaz snage i raznolikosti islandske metal scene (toliko »umlauta« i slova s kvačicama i crticama u reportaži još nisam upotrijebio, hehe), s pažljivo i brižno odabranim stranim predstavnicima. Festival ima bogat popratni program, a ono što bi se moglo označiti kao negativno objektivna je činjenica: do njega je ipak nešto teže doći i odvija se u jednoj od najskupljih zemalja na svijetu. No ako koga mami Sátan 2027, mogu nedvojbeno potvrditi da pozitivno više nego odvaguje »negativno«. Ako bi se tko htio pridružiti, neka se javi, a trenutno potvrđeni izvođači već izgledaju vrlo primamljivo: Old Man’s Child, Ham, Drỳsíll (prvi islandski heavy metal bend), The Halo Effect, Hellripper, Lik, Severed Crotch, Patronian, Atrum, Úlfúð i Helfró, a bit će najavljeno još 12 bendova.
