Duran Duran – vječni kraljevi novog romantizma na krilima velikih radijskih hitova vratili Prag u osamdesete (2026)
Duran Duran (predgrupa: Vesna)
srijeda, 24. 6. 2026, od 20.00 h do 22.50 h
Prag // O2 Arena // Češka Republika
I evo ga! Još jedna ‘turistička’ koncertna recenzija (tzv. recenzija koncerta ‘na kupljene ulaznice’, dakle prava fanovska, ‘starinska’).
Svakogodišnji posjeti zemlji piva, dakle Češkoj Republici, ne mogu biti dosadni. Upravo suprotno. Prag? Možeš ga istraživati i istraživati, a nikad mu nećeš doći do dna. Večeri odmora u Češkoj vrijedi začiniti i nekim zanimljivim koncertima, među koje definitivno spada i izlet na koncertić novovalnih i novoromantičarskih ikona osamdesetih Duran Duran, koji su u sklopu aktualne ljetne europske turneje potvrdili i koncert u Pragu.
U osam navečer na pozornicu su stupile češke cure pod nazivom Vesna. Tih pet cura publika dobro poznaje. Mi ostali, koji smo došli na Duran Duran, morali smo umirati još cijeli sat, sve do dolaska ikona. Glazba se pretežno temelji na elektroničkim pomagalima, semplovima, sintisajzerima, između je nešto prostora za bas gitaru, a i bubnjevi su usput malo ‘polizali’ opne. Pogledi su bili upereni uglavnom u gipku pjevačicu, koja je držala kontakt s publikom, a ova je nekoliko puta dala naslutiti da joj glazba koja crpi inspiraciju iz narodne tradicije (‘rusko zvučni’ motivi i ritmika) nipošto nije strana. Tekstovi u cijelosti na češkom jeziku. No u publici se moglo primijetiti priličan broj namrgođenih pogleda koji nisu skrivali da im duše strašno pate. Ipak, cure su bile posve korektne, zvuk posve okej. Iskoristile su danu priliku, koja im ubuduće donosi još više kredibiliteta.
U devet i deset pak zaista! Uvod sa snimljenim motivom novog singla Free To Love u simfonijskoj režiji i onda bum! U? Koncertni album “Arena”? Is There Something I Should Know?, koji su Duran Duran polako počeli vraćati u repertoar 2023., a autor ovih redaka ga uživo još nije čuo. Ahhh! Golema pozornica, goleme kulise. Što je pozornica veća, to sve bolje dolazi do izražaja kod Duran Duran. Što je pozornica veća, to je bolje vladaju njome. Sve skupa osam glazbenika. Nevjerojatno. Le Bon, u gotovo 68. godini koju će napuniti krajem listopada ove godine, u zrelim godinama pjeva bolje nego ikad prije. Bio je odličan! I u onim četirima ponavljanjima uvijek nezgodnog refrena u View To A Kill bio je snagom i vokalnim autoritetom uvijek na pravom mjestu. Ni jedne jedine slabosti nije se moglo primijetiti u Le Bonovu nastupu. Tome dodaš njegovu scensku agilnost, dobro poznato kretanje, gestikulacije, poglede kojima fiksira obožavatelje, inače komunikaciju s publikom te i to da je potpuno izgubio trbuh, koji mu je vidljivo pravio društvo još u Puli prije dvije godine, pa je doista nevjerojatno u kako se dobroj formi legendarni pjevač danas nalazi. U vokalnom i fizičkom smislu. I onaj famozni prijelaz u Hungry Like A Wolf, kad Roger Taylor izvede ‘strašan’ rolling (na kraju mid-eight dionice) – na ulazu u zadnje ponavljanje refrena, bio je posve usklađen (u Puli je Le Bon na tom mjestu malo zakasnio). Skratka. Uvodni rondo na krilima spomenute Is There Something I Should Know?, gdje je bend odmah prepustio refren dvorani (završetak skladbe lukavo uvježban – zrelo nadograđen u odnosu na ono što se nalazi na studijski doteranom albumu “Arena”), pa dalje u prvi vrhunac The Wild Boys, koji uvijek posve hipnotizira mnoštvo do transa (ludo pjevanje cijele dvorane), do podoživljavanja zlatnih vremena Rogera Moorea i Jamesa Bonda uz View To A Kill, pa u prvi pravi debatni kružok, kad je Le Bon upitao publiku zna li kako se oglašavaju vukovi (siti svi, samo gladni zavijanja i tuljenja) i bend jurnuo u Hungry Like a Wolf! Uvodni ‘boost’ bio je sam po sebi prvi atmosferični vrhunac koncertne predstave.
Slijedi dio koji smiruje uvodno podivljanje. Najprije singl INVISIBLE – jedna od boljih skladbi zadnjeg studijskog albuma “Future Past”, pa zaokret na “Dance Maccabre” eksperiment i opsesiju Duran Durana obradama, kad se bend laća klasika Electric Light Orchestra Evil Woman (Le Bon zadržava savršenu igru i komunikaciju) i dalje u klasik s albuma “Rio” Lonely In Your Nightmare, za koji bi čovjek poželio da ga bend izvede u cijelosti (u verziji s albuma “Rio”), a ne da ga ‘lomi’ u Super Freak.
Potom su tu stvari koje jednostavno moraju biti na koncertima Duran Duran (The Reflex, Ordinary World, Come Undone)! The Reflex mojim ušima uživo još nikad nije zvučao tako dobro – istina je da sam dosad pratio Duran Duran samo na otvorenim prostorima. Zvuk je bio vrhunski. Nas dvoje stajali smo slijeva gledano prema pozornici. Nick Rhodes bio je od nas dijagonalno desno (slijeva straga bio je smješten Roger Taylor – između su stepenice do gornjeg podesta). Od nas je dakle Rhodes bio najudaljeniji, a njegove klavijature bile su vrhunski čujne i u odličnoj ravnoteži s ostatkom zvučne slike (pogotovo s gitarom Doma Browna). Ali ima nešto. Bez funky drivea glavne sile Duran Duran, nevjerojatnog Johna Taylora, koji je četiri dana prije nastupa skupine u Pragu napunio 66 godina (točno 14 dana mlađi od Stevea Vaia, koji je s BEAT u Pragu nastupio šest dana prije – 18. 6. 2026) i nevjerojatno preciznog i najprizemljenijeg ‘Durana’ Rogera Taylora, cijela stvar uživo ne bi grabila ni upola! Tome dodaš obje prateće pjevačice, koje su odradile vrhunski, a često dobivale i središnje uloge (posebno Ana Ross u Come Undone, pa obje pjevačice u Notorious, Evil Woman, White Lines, pri čemu se Le Bon posve mirno mogao vokalno ‘zavaliti među njih’ već u predrefrenu uvodne Is There Something I Should Know?) i naravno saksofonista Simona Willescrofta, koji godinama brine za cjelovitu aranžersku nadogradnju većine klasika Duran Duran, a kad govorimo o njihovoj živoj izvedbi, cijela stvar dobiva superlativ koncertnog natprosjeka.
John Taylor je prvi put uzeo trzalicu u ruku u obradi White Lines i zadržao je i za najnoviji singl, nostalgični retro pop eighties funky disco pop štikl Free To Love, gdje je za aranžmane prste ponovno imao Nile Rodgers. Skladba savršeno funkcionira na koncertima Duran Duran uz ostale klasike. Negdje na pola klasika Planet Earth ipak se nekako riješio trzalice. Užitak je promatrati njegovu mekoću u sviranju bas gitare, s dozom slap ubačaja i lukavih muzikalnih linija. Malo je basista blizu njemu. Nakon Planet Earth, kad je polako postajalo jasno da se bliži finale, Le Bon je vrlo temeljito predstavio pojedine članove skupine, pri čemu nije zaboravio Nicku Rhodesu dodati ‘shoulder pads’ produžetak, te je nagovarao publiku da jednoglasno viče “Play the fuckin’ bass, John!”, kad je predstavio legendarnog basista.
Slavlje s probudnom “Astronaut” singlicom (Reach Up For The) Sunrise nastavlja se klasikom Girls On Film, koju bend neprestano preljeva u obradu Talking Headsa Psycho Killer, gdje je Le Bon još jednom izveo svoje lukavo vokalno kameleonstvo, savršeno se približivši zahtjevnoj imitaciji vokalnog posebnjaka Davida Byrnea. Bis je poslužio dva očekivana i nedostajuća hita s ploče “Rio”. Najprije Le Bon stupa u središte s akustičnom gitarom – bila je to fantastična balada Save A Prayer, kojom skupina uvijek uspije dozvati na pozornicu mistiku, a iza nje veliko finale u ultimativnom završnom funky detonatoru – nezaboravnom Rio, koji uvijek izaziva naježenost!
Nabijeno visokim energetskim voltažom. Od prve do zadnje sekunde. Savršen zvuk, savršena uigranost i uz sve to organska toplina kojom su glavninu koncerta pretežno opskrbljivala oba Taylora! Koncert koji je proletio u tren. Zapravo jedan od onih koncerata koji je korektno dug (sat i tri četvrt), a svejedno prekratak. Setlista ovaj put usredotočena doista na najveće hitove! Među njima nije izostao ni New Moon On Monday (u novijoj “Dance Macabre” verziji). ‘Die hard’ zaljubljenici vjerojatno bi željeli neko posebno iznenađenje u repertoaru, ali toga je bilo poprilično recimo prije dvije godine na koncertu u Puli, pa se na ovom mjestu neću cjepidlačiti.
Bend potvrđuje jesenske datume nove europske turneje, a još je na ljetnim koncertima aktualne europske. U blizinu Slovenije svraćaju 11. 7. 2026, kad nastupaju na golemom predvorju dožejeve palače Villa Manin u mjestu Codroipo (blizu Udina). Taj je koncert inače u potpunosti rasprodan, ali onome tko ima ulaznicu fascinacija likom i djelom bezvremenskih novovalnih i novoromantičarskih ikona popa osamdesetih neće uteći! Koncert u Pragu bio je naime ‘skromno’ rečeno ‘potpuno lud’!
Samo još jedan dodatak recenziji koncerta. Ova turneja mora postati novi “live” album Duran Duran!
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen
Duran Duran – setlist:
1. Free to Love (symphonic instrumental version) – taped intro
2. Is There Something I Should Know?
3. The Wild Boys
4. The James Bond Theme (orig. John Barry) – taped intro
5. A View to a Kill
6. Hungry Like the Wolf
7. INVISIBLE
8. Evil Woman (orig. Electric Light Orchestra)
9. Lonely in Your Nightmare / Super Freak (aka “Super Lonely Freak”)
10. The Reflex
11. Ordinary World
12. Come Undone
13. New Moon on Monday (“New Moon Dark Phase” verzija)
14. Notorious
15. White Lines (Don’t Don’t Do It) (orig. Grandmaster Melle Mel)
16. Free to Love
17. Planet Earth
18. (Reach Up for the) Sunrise
19. Girls on Film / Psycho Killer
—bis—
20. Save a Prayer
21. Rio
