Po levoj stazi švedskog death metala i velika vrnuća Dismember – prvi dio

»Nešto je trulo u državi Danskoj« poznati je Hamletov citat koji je postao sinonim za pokvareno, korumpirano društvo. Ako ga parafraziram, prije dobrih trideset godina nešto se trulo rodilo i u sjevernoj susjedi Danske, Švedskoj. U ožujku 1988. izišao je naime kultni Nihilistov demo Premature Autopsy, koji se općenito smatra prvim izdanjem švedskog death metala, potpuno oslobođenim elemenata thrash metala. Ako je Premature Autopsy bio prvi pravi švedski death metal demo, koji se oslobodio okova primitivizma Bathory i prevelikih utjecaja Sodom ili Destruction, onda je sljedeći demo, koji su Nihilist snimili u prosincu iste godine, donio i punk zvuk švedskog death metala.

Nihilist su naime, nezadovoljni zvukom prvog demoa, otputovali stotinjak kilometara sjeverno od Stockholma u gradić Grädöö, gdje su s legendarnim producentom Tomasom Skoksbergom u Studiju Sunlight ispisali povijest. Na demu Only Shreds Remain za gitaru je naime prihvatio Leif »Leffe« Cuzner (R.I.P. 2006) i smislio kultni zvuk gitare propuštene kroz do kraja navijen pedal Boss HM-2, koji je brutalnim rifovima dao zvuk motorne pile i od tada postao zaštitni znak švedskog death metala. No Nihilist su bili tek prvi od mnogih bendova koje je rodila švedska underground scena, jer su im vrlo brzo slijedili Grave, na pepelu Nihilist izgrađeni Entombed, koji s kultnim prvijencem Left Hand Path slove vjerojatno kao najveći švedski death metal bend, Unleashed, Treblinka/Tiamat i Dismember (te brojni drugi).

Upravo ovi posljednji povod su za prilog koji (nadam se) čitaš i koji će ukratko opisati švedski death metal, a još više bit će moj osobni poklon meni najdražem žanru, u prvom redu povratku velikih Dismember, pa mi dopusti da mjestimice budem i nešto subjektivniji. Za početak već to da je album Death Metal bio jedan od prvih death metal radova koji je pomilovao moje bubnjiće i ostavio na njima neizbrisiv pečat. Dismember, jedni od velike četvorke švedskog death metala, na veliku žalost mnogih objavili su u listopadu 2011. svoj prilično neočekivani raspad. Nagovaranje fanova urodilo je plodom i legendarni bend, koji je Nicke Andersson (osnivač Nihilist i Entombed i vjerojatno središnja figura švedske death metal scene) isprva nazvao Dismemberizer, no ime je bilo predugo za naslovnicu dema pa je skraćeno, ovog je siječnja najavio svoj povratak. I to u originalnoj postavi Matti Kärki, David Blomqvist, Robert Sennebäck, Richard Cabeza i Fred Estby, koja je snimila jedan od najboljih death metal albuma svih vremena, prvijenac Like An Everflowing Stream!

Dismember su za svoj povratak izabrali svoj rodni grad Stockholm i to na Scandinavian Death Fest (podružnici legendarnog američkog Maryland Death Festa), koji se održao od 11. do 13. 10. 2019. Ulaznice za isprva dvodnevni festival rasprodane su u jednom danu, pa su organizatori dodali i treći dan, a nosioci programa bili su, kao i drugog dana, Dismember. Vidjeti švedski death metal na domaćem terenu, a pogotovo Dismember, »bucket list« je materijal i to je bio glavni povod za posjet glavnom gradu Švedske prije mjesec dana.

Pri dolasku u Stockholm nekog posebnog duha glazbene povijesti ne osjeti se (možda su i moja očekivanja u tom smjeru bila pogrešna), riječ je naime o modernoj, uz Baltik smještenoj, dvomilijunskoj europskoj prijestolnici, s posebno šarmantnim starim dijelom, tzv. Gamla Stan. No ako znaš kamo pogledati, mnogdje se kriju komadići brutalne povijesti koja se prije trideset godina počela pisati u Stockholmu, a prosječnom turistu znače manje od ništa, dok fenu death metala uz tihe vjesnike glasne povijesti zaigra srce. Tako već pri dolasku na glavni željeznički kolodvor naletiš na prozor u podu najvišeg kata. Ok, rupa u podu načelno ne znači baš mnogo, no uz tzv. Bögringen, krajem osamdesetih petkom i subotom okupljala se tzv. Bajsligan, u grubom prijevodu Brigada govana. Sastavljali su je tada još balavi Nicke Andersson, Fred Estby, Uffe Cederlund, Johnny Hedlund, Anders Shultz, Johan Edlund, Dan Swanö i brojni drugi predstavnici švedskog death metala. Oni su kod Bögringena započinjali svoje pijanke, po kojima je bio posebno poznat Tomas »Tompa« Lindberg, koji se često napio do besvijesti i večer završio pražnjenjem želuca u bolnici.

Drugo važno okupljalište bila je kultna trgovina Heavy Sound Rock Shop (danas nažalost više ne postoji, ali u starom gradskom jezgru ima njezinog odličnog nasljednika Sound Pollution s izborom zbog kojeg je novčanik bolje zaboraviti doma), koja je bila više od same trgovine, jer su tamo bendovi ostavljali svoje demo snimke, a i inače je oko trgovine živjela cijela rana švedska death metal scena. U Heavy Soundu je u svibnju 1987. čak održan »signing session« Quorthona (Bathory) povodom izdavanja kultnog Under the Sign of the Black Mark. Tomas Börje »Quorthon« Forsberg i Bathory bez iznimke su za baš svakog pojedinca švedskog death metala posebno cijenjeni, jer mnogi naglas priznaju da bez utjecaja Bathory ne bi postojao mnogi drugi bend. Quorthon sa svojim prvim albumima nije bio samo najveći utjecaj na norveški black metal, nego je mladeži koja je kasnije stvorila švedski death metal dokazao što se može postići predanošću i teškim radom. Zbog vječnog utjecaja i besmrtne glazbe koju je Quorthon ostavio za sobom nakon svoje preranr smrti (umro je 3. lipnja 2004. star tek 28 godina) bilo je primjereno da se velikanu pokloni posjetom njegovu grobu na groblju Sandsborgs.

Već prva večer u Stockholmu bila je posvećena death metalu, jer su Dismember još prije svog službenog koncertnog povratka, 10. 10. 2019., porinuli svoje pivo »death lager« Like An Everflowing Stream, koje je skuhala pivovara Macken Bryggeri. Ona je u prošlosti već skuhala pivo za Entombed, a umjetnički izrađene naljepnice za boce stvara multitalentirani Jonathan Hulten, inače gitarist Tribulation. Dismember su za goste »release partyja« svog piva izabrali stanovske kolege Lik, a društvo im je pravio američki black/death metal dvojac (uživo trojac) Impure. Potonji su u klubu Debaser, koji se prilično lijepo napunio, u dobrih pola sata odsvirali većinu blasfemičnog, ove godine izdanog prvijenca Satan’s Eclipse i predstavili se u dobrom svjetlu. Impure sviraju primitivnu mješavinu iskonskog death/black metala, koja je glazbeno bliska prije svega finskim Archgoat, što znači jednostavne rifove, s rijetkim (ali pozitivno izdvajajućim) solažama, koje iz dubina pakla priziva Satyrannical Lord of Assault, te kaotične bubnjeve za kojima sjedi Horned Father of Desecration. Taj uz huronsko premlaćivanje brine i za ultra duboki growl i to bez ikakvog hvatanja zraka, što uživo ispada doista zapanjujuće i hvalevrijedno. Impure su pred kraj zbog relativne jednostavnosti svoje svirke nešto splasnuli, no zadatak zagrijavanja publike obavili su više nego odlično. Još s većom odličnošću svoj su posao obavili zastavonoše mlađe generacije švedskog death metala Lik, koji su uživo sve prije nego truplo, što u prijevodu sa švedskog znači njihovo ime. Lik imaju za sobom dva vrhunska albuma, koji zvukom uglavnom duguju Dismember kasnije škole (Autopsy death metal susreće Iron Maiden melodiku, dakle), no četvorka unatoč tome zvuči nevjerojatno svježe i naprosto ubojito. Odsvirali su dobar dio prvijenca Mass Funeral Evocation i nasljednika Carnage te novi singl, ubilački dobar Revel In Gore, za koji je na EP-u Sthlm Death Metal vokal posudio Matti Kärki, pa su unatoč nešto lošijem zvuku i obraćanju isključivo na švedskom (bu!) dokazali zašto su ih tako brzo pod svoje okrilje uzeli sami Dismember. Lik su tri dana poslije nastupili i trećeg dana Scandinavian Death Festa, a ipak se jedva čekalo da Lik opet pozdrave među ratne rovove, kanibalska truplal i skinu kožu sa živog tijela.

• 

Sljedeći put: još više death metala!

Fotografije: Nina Grad
Literatura: EKEROTH, Daniel, Swedish Death Metal. New York, Bazillion Points Books, 2015.