Kad se spomene švedski death metal, jednostavno se ne može mimo Entombed, koji su 1990. svojim moćnim prvijencem Left Hand Path objavili vjerojatno najvažniji švedski death metal album. Taj je švedskoj sceni konačno dao vlastiti identitet, jasno odvojen od američkog death metala, i definitivno ustoličio kultni »motorna pila« zvuk studija Sunlight. Entombed i Dismember su, kao i brojni švedski death metal bendovi, neraskidivo isprepleteni. Ne samo da je Nicke Andersson Dismember dao ime i logo, multitalentirana ikona švedske metal scene za prvijenac Dismember, Like An Everflowing Stream, doprinijela je praktički sve gitarske solaže.
Nije ni čudo da je groblje Skogskyrkogården, koje je na popisu UNESCO-ove svjetske baštine, a na njemu je pokopana i najslavnija švedska glumica Greta Garbo, postalo death metal Meka. Entombed su se naime za knjižicu Left Hand Path na tom groblju fotografirali ispred golemog čeličnog križa do kojeg danas hodočaste trupe death metalaca koji žele odati počast povijesti death metala, a jedna od najzabavnijih stvari koje fan ovog žanra može raditi u Stockholmu je promatranje metalaca koji se trude uprizoriti Entombed foto session. Naš (ne)uspjeli pokušaj dolje.
![]()
Entombed 
“Entombed 2019”
Malo dalje od Skogskyrkogårdena pokopano je još jedno veliko ime, koje je veći pečat ostavilo na sceni zapadne švedske susjede i u povijest se nažalost upisalo prije svega kao tragična figura. Govorim naravno o Per Yngve Ohlinu, bolje poznatom kao Dead, koji se 1988. pridružio Mayhem i svoj mladi život 1991. u samo 22. godini okončao samoubojstvom. Prije nego što je Dead prebjegao u Mayhem i s njima snimio kultni Live in Leipzig, svoj je pečat ostavio u Morbid s kultnim demom December Moon. U Morbid se još može naći dosta utjecaja thrash metala i demo danas zvuči, blago rečeno, smiješno, no Morbid unatoč tome vrijede za jedan od prvih švedskih death metal bendova koji su na tadašnjoj sceni imali priličan ugled. Na December Moon je Dead već pokazao širok vokalni talent, a Uffe Cederlund (pod imenom Napolen Pukes) nekoliko vrhunskih death metal rifova.
Za Dismember se nakon preuranjenog prestanka djelovanja 2011. ovaj put zatvorio krug, i to na kakav način! Scandinavian Death Fest se održao 13.10.2019. u dvorani Kraken, u neposrednoj blizini dvorane Ericsson Globe, najveće polukružne građevine na svijetu, koja u visinu mjeri čak 85 metara, a u nju se može nagurati čak 16000 gledatelja. U Kraken nas se nagurala nešto manje, no ipak se klub s kapacitetom negdje oko 1000 ljudi skoro napunio i nestrpljenje pred povratkom kraljeva švedskog death metala moglo se osjetiti u zraku. Festivalsko ozračje koncertu je davao zaseban prostor za neslužbeni »merchandise«, koji je svoje mjesto našao u susjednoj zgradi, nekadašnjoj klaonici. Tamo je enciklopediju švedskog death metala, Swedish Death Metal, prodavao kar njezin autor Daniel Ekeroth, inače nekadašnji basist kultnih Dellamorte, a danas svira bas u Usurpess i Martyrdöd.
Swedish Death Metal ![]()
Daniel Ekeroth (lijevo)
Kraken su u nedjeljnu večer prvi otvorili američki Impure, koji su nastupili i na pivskom release partyju. Američka trojka odsvirala je praktički identičan set, a među odama Paklu, Luciferu i svemu okultnom što ide uz to ponovno je prednjačio zvjerski Horned Father of Desecration. On je pokazao zapanjujuću formu, jer je i među brutalnim blast beatovima bez problema uvjerio i vokalno, no opet je nakon početnog oduševljenja to prema kraju donekle splasnulo zbog međusobno sličnih komada i na trenutke već gotovo previše jednostavnih rifova. Unatoč tome su Amerikanci pobrinuli da se Kraken polako i lijepo, ali uporno punio.
Nakon Amerikanaca pozornica je postala posve švedska, prvo zahvaljujući relativno nepoznatim death metalcima Vanhelgd iz Mjölbyja. Četvorka koja djeluje od 2007. ima iza sebe već pet studijskih albuma, a posljednji, Deimos Sanktuarium, izašao je prošle godine. Vanhelgd bi trebali biti glazbeno srodni bendovima poput Asphyx, Entombed i At the Gates, no ja pretjeranu sličnost s nabrojenima nisam primijetio. Šveđani inače često death metal rjovanje uspore gotovo doomerskim dijelovima, ali pritom nizozemskim death/doom majstorima ne dosežu ni do tenkovskih gusjenica koje gaze po bubnjarima. Vanhelgd su inače uvjerili suverenim i odlično izvedenim dvostrukim vokalnim napadom gitarista Mattiasa i Jimmyja, no njihova spora-brza, brza-spora svirka s repetitivnim rifovima i dugim komadima pokazala se prezahtjevnim zalogajem pred kraljevima švedskog death metala. Bilo je pak fino na njihovu domaćem terenu čuti death metal sa švedskim tekstovima, jer Vanhelgd uglavnom riču na materinjem jeziku.
Za prvo zaista dobro zagrijavanje pobrinuli su se Lik, koji su uvjerili i na release partyju, a u nedjelju su samo potvrdili da predstavljaju najbolje utjelovljenje klasičnog švedskog death metala. Lik su ponovno poslužili miks rušilaca s oba dosad objavljena studijska albuma i uz bolji zvuk nego u klubu Debaser na splavljenju Dismember piva, publiku su iskopali iz kože vrhunskom izvedbom. U bend se već posve ukorijenio novi stalni basist Joakim Antman, koji je zamijenio Johana Risberga, jer ga je pozornica sve vrijeme puna, a više nego odlično mu ide i animiranje publike. Za pravu baražu zarazných rifova pobrinuo se Niklas Sandin (Katatonia) i više nego novom čupom oduševio šetanjem po žicama, gdje pomaže vokalistu Tomasu. On je opet zaslužio veliki bu za povezivanje na švedskom, a inače je vokalno opet oduševio ponajviše aktualnim singlom Revel in Gore, u čijoj studijskoj verziji pomaže sam Matti Karki. Raznovrsnim i domišljatim bubnjanjem Chrisa Barkensjöja Lik su (pre)brzo dojurili do kraja seta, koji su zaključili epopejom pokolja Prvog svjetskog rata Le Morte Homme, koja maidenovskim melodičnim tercama svaki put ubije, te oproštajnom »gore« himnom o raspadanju vlastitog tijela Skin Necrosis. »Ugh!«
Lik setlista: To Kill, Rid You of Your Flesh, Ghoul, Left to Die, The Deranged, Death Cult, Serum 141, Revel in Gore, Le Morte Homme, Skin Necrosis
Pred vrhunac festivala na pozornicu su stupili još jedni staroste švedskog death metala, koji bez prestanka djeluju već od 1988., a i prije toga pod drugim imenima. Grave su se u anale death metala upisali kultnim pločama Into the Grave i You’ll Never See, a već prije njih demo snimkama Sick Disgust Eternal i Sexual Mutilation. Grave za razliku od Dismember, koji su u svoju glazbu uveli utjecaje Iron Maiden i melodične umetke, te Entombed, koji su death metal pomiješali s rock ‘n rollom, ostaju beskompromisno predani death metalu. Bend je pod vodstvom jedinog originalnog člana, neuništivog Ole Lindgrena, pripremio rušilački set obaveznih klasika poput Soulless, Into the Grave i You’ll Never See, a još više iznenadio bombončićima, jer su Kraken na samom početku pozdravili prastarim ubojicom Eroded s više demo snimki i singlova objavljenih prije prvijenca. I nastavak je bio posve starinski, jer smo čuli čak i Corpse »obradu« Black Dawn. U nastavku su Grave uz odličan zvuk predstavili presjek svoje opsežne diskografije, a Ola je oduševio vokalnom izvedbom koja je unatoč njegovih 51 godinu još uvijek sirova i brutalna.
Grave setlista: Eroded, Black Dawn, Day of Mourning, Winds of Chains, Morbid Ascent, Soulless, Into the Grave, You’ll Never See, Annihilated Gods.
Zatim pak dugoočekivani i apsolutni vrhunac festivala i posjeta Švedskoj. Povratak velikih Dismember! Dvorana je pucala od iščekivanja kad su na pozornici izvjesili »backdrop« i razvili zastave sa zvijerima s naslovnice Like An Everflowing Stream, a konačno eksplodirala kad su uz zvuke Ides of March na pozornicu umarširali Matti Kärki, David Blomqvist, Robert Sennebäck, Richard Cabeza i Fred Estby, originalna postava uz Entombed vjerojatno najvećeg švedskog death metal benda. Dismember su odmah na početku dokazali da se s povratkom nimalo ne šale i publiku, okupljenu sa cijelog svijeta, pozdravili čarobnim rifovima klasike Override of the Overture. Gitarski dvojac Blomqvist/Sennebäck dobro je podmazao svoje motorne pile, a pilanje i rezanje nije prestalo sve do kraja sat i pol dugog orgazmičnog seta, koji je bio ostvarenje snova svakog u stockholmskoj dvorani Kraken. Od Dismember se očekivalo stvarno puno, no na tako dobru formu kakvu je pokazala legendarna petorka ne bih se usudio ni pomisliti. Matti Kärki ni na trenutak nije izgubio na vokalnoj snazi i riknuo je od početka do kraja kao u najboljim danima, a i inače je energija na pozornici svih članova bila nevjerojatna i u tren oka zarazila i publiku. Nekih pretjerano velikih mosh pitova začudo nije bilo za vidjeti, što s obzirom na reakciju gestapovskih zaštitara, koji su iz dvorane bez milosti izbacivali čak i tek malo previše pripite posjetitelje, i nije čudno. No pozornost je cijelo vrijeme ionako bila usmjerena isključivo na pozornicu i bogove death metala, koji su nizali klasik za klasikom. Skin Her »fuckin’« Alive, božanski Live for the Fear (of Pain), Skin Father pa čak i naslovni komad kultnog EP-ja Pieces. I ne Pizzas, kako se našalio Matti. Iako gitarska trojka ovaj put nije koristila Boss HM-2 pedale, nego posebno za njih izrađene pedale koje je izradio Lone Wolf FX, zvuk je bio naprosto sjajan i uz epski zvuk gitara, koje više nego išta zvuče kao motorne pile kanadskih drvosječa, zaigralo je srce. Još više uz vrhunski izbor komada koji su dolazili isključivo s briljantnog prvijenca, njegova nasljednika Indecent & Obscene, Massive Killing Capacity i Death Metal. Of Fire je tako zapalio Kraken i pola Stockholma, Collection of Blood, koji je Matti iskreno posvetio svim posjetiteljima i široj death metal obitelji, podigao je kocke do kraja i zauvijek se upisao među epskija koncertna iskustva. Preko Misanthropic, Dismembered, On Frozen Fields i drugih nevjerojatno izvedenih rušilaca, zbog čije izvedbe nestaje riječi, Dismember su nakon više od sat i pol doveli do kraja trojcem besmrtnih In Death’s Sleep, Fleshless i Dreaming In Red. Dismember imaju za iduću godinu već najavljeno nekoliko festivalskih nastupa i ako imate imalo smisla za death metal, ulovite ih, jer su s obzirom na viđeno i čuto u životnoj formi. Dismember u svako (hrvatsko) selo!
Dismember setlista: The Ides of March (intro), Override of the Overture, Skin Her Alive, Live For the Fear (of Pain), Skinfather, Casket Garden, Pieces, Bleed For Me, Of Fire, I Saw Them Die, Reborn In Blasphemy, Collection By Blood, Soon to Be Dead, Misanthropic, Dismembered, On Frozen Fields, Bred For War, In Death’s Sleep, Fleshless, Dreaming in Red
P.s.: Švedski death metal naravno nisu samo Dismember i nekoliko drugih bendova koje sam spomenuo u člancima, nego i šačica drugih, izuzetno kvalitetnih bendova. Naravno, ne ide se mimo imena poput Carnage, Grotesque, Nirvana 2002, Bloodbath, Centinex, Edge of Sanity, General Surgery, Sarcasm, Vomitory, göteborških bendova s At the Gates na čelu (te ranih In Flames i Dark Tranquillity), novijih bendova poput Demonical i genijalnog, ali nažalost već raspadnutog Morbus Chron te brojnih drugih. Švedski death metal je bogata i snažna scena, a za još dublji povijesni pogled svakako preporučam Swedish Death Metal Daniela Ekerotha.
Fotografije: Nina Grad
