Lokacija: Ljubljana / Gala hala (AKC Metelkova mesto) / Slovenija
Datum: 10.11.2010
Kvaliteta metalskog podzemlja s godinama samo dobiva na šarolikosti, još tvrđem zvuku i eksplicitnim lirskim temama. Imena zastavnika ekstremnih zvukova ima mnogo, a u posljednje vrijeme zapravo možemo reći da smo Slovenci postali manje deprivilegirani nego što smo bili u prošlosti. I to zahvaljujući činjenici da sve više zvijezda metalske subverzije u naše loge uspješno namami ekipa Dirty Skunksa, puna elana i ideja. Studenjska žetva bila je izvanredna, a od viđenog su srce i misli najviše potresli obećanje visokokalorijskog udarca u gonade u obliku ekstremne veze grinda, death metala i varijacija u obilju tehnike – i sve to u jednom jedinom paketu. Imena koja su prikovala poglede na plakatima bila su Misery Index, Grave, Arsis, manje poznati kanadski The Last Felony te starešine gore grinda – bivši Gorerotted, koji su prije nekoliko godina postali (samo) Rotted.
Gala hala možda doista nije najprestižniji prostor za koncerte, ali je u svojoj dvadesetogodišnjoj povijesti ugostila već lijep broj imena i naročito široku paletu zvukova. Ovaj koncert bio je poput ekstremne metalske višeslojne torte, a prvi u nizu temeljitih potresa bio je u znaku engleskih death grindera The Rotted, koji su se 2008. izlegli iz pepela death grinderskog gore benda Gorerotted. Prilično iskonska mješavina grinderskih tema miriše više na punk na death metal i death’n’roll način nego na eksplicitni death metal. Ovaj paket buke nije se oslanjao samo na novije materijale te na ploču Get Dead Or Die Trying i popratni EP obrada Anarchogram, nego su The Rotted na pozornici posegnuli i za starijim dijelom svojeg glazbenog kataloga. Ćelavi trojac vokalista Bena McCrowa, bubnjara Natea Goulda i basista Reverenda Trudgilla nadopunjuje ili im estetski kontrira dugokosi gitarist Tim Carley, urešen pletenicama. Upravo je on od svih na pozornici bio najmanje čujan, ali u Gala Hali ne treba očekivati vrhunsku akustiku. I priznajmo, ambijent naše Gala Hale bio je baš pravi za vrhunski mentalni odklop uz priče o zombijima, razuzdani sarkazam i nihilistički crni humor. Vinjete zombija, nekrofila, gnojnih apscesa i čistog adrenalina smjenjivale su se, a događanje na pozornici i ispod nje bilo je sve samo ne indolentno. Strictly no bullshit zapravo je imperativ kojem se The Rotted, miješanjem utjecaja Entombeda, Napalm Death, SOIA-e, Motörheada i nekih Vader, vjerno drže. Babyslicedov (McCrowa možemo ljubazno zvati i Goreskin) vokal je energičnim growlovima odbrusio glave i najzahtjevnijima, a oči mnogih bile su uperene u Fluffyja Offalstencha, odnosno Tima “Rotted” Carleya, koji je uz grindovsku podlogu iz svoje kopije Les Paula izvukao popriličan broj vrhunskih, ali zaprljano zvučećih rifova. Švic’n’roll je imao nekoliko vrhunaca, a među njima je definitivno bila skladba Stab Me Till I Cum, kojom uz punkersku grind’n’roll iskrenost polusatni nastup više nego uspješno privode kraju.
Nakon razigranog uvoda došlo je vrijeme za teškokategorno mljevenje kostiju. Kanadski montrealski kvintet metalcoreovsko – deathcoreovske brutalne veze zvuči naime kao da vas netko pokušava pomaziti buldožerom. Dinamični istetovirani vokalist Joss Fredette s nogom na monitoru odgrmi vokale kojima bi se razveselio i sam Svarun. Nešto benigniji je monotoni gitarski dvojac Dom Grimard i Felix Roberge. Bubnjarski izljev gnjeva odrdra Vince Menard, a doista jezivo nametljiv bio je stalni trud basista Sébastiena “Seba” Painchauda. Potonji je do sada u svoj CV upisao suradnju sa skupinama Withdraw, Trails Of Anguish, Vatican (Can) te, opa, Ion Dissonance. Ako narod ne poznaje sve skladbe s ploča Aeon Of Suffering ili s novitete Too Many Humans, teško je očekivati singalonge. The Last Felony zapravo je prilično jednolična eksplozija buke koja pokušava decibelima srušiti cijelu dvoranu, a zamjeriti im se mogu generički i prilično predvidljivi prekidi. Nova generacija montrealske buke dominira ekstremima i kladi se na prilično jednostavnu recepturu: u zdjelu nasujte brzoprstost novodobnog death metala, malo “groovea” i iskonskosti starog dobrog deatha, nadajte se prijemčivosti za black metal atmosferičnost i sve snažno začinite coreom i pauzama. Quebečka petorka servira sonično ludilo i bez kompromisa poseže za nečim što prokleto podsjeća na, ne znam, Black Dahlia Murder … Too Many Humans zapravo je materijal koji bi lako dobio oznaku “soundtrack sveopće kataklizme”. Usprkos svemu, druga runda nešto tvrđe zapečenog užitka bila je lijepo servirana.
Mekše, tehničnije i naročito dovršenije zvučao je nastavak iz prstiju skupine Arsis. Mješavina thrasha, tehničkog deatha u maniri Chucka Schuldinera i black metalskih, ako bi bili premalo definirani, petrozzovskih Kreator vokala, te pedigre koji poseže za power metalom jamče užitak. Virginijski kvartet zadovoljava sva očekivanja, a prilično organsku vezu bubnjarskog povratnika Mikea Van Dynea i ponovno potvrđenog basista Noaha Martina na kraju zaokružuje vrhunski gitarski dvojac šminkerskog Legolasa Nicka Cordle i promuklog, ali izvrsnog oca sastava Jamesa Maloneyja. Skladbe su uravnotežene i bez suvišnog naklapanja. Arsis su originalni i fino odmjerenim preciznim solažama uvijek pogode u sridu te kvalitetno proturječe predviđanjima da bi se melodičnog death metala mogli prerano i previše najesti. Dokaz za to su četiri izvanredne ploče, nizu dosadašnjih albuma A Celebration Of Guilt iz 2004., United In Regret iz 2006. i We Are The Nightmare iz 2008. uredno i pedantno ove godine slijedi Starve For The Devil. Tehnicizam, obilje nevjerojatnih rifova i domišljate promjene tempa, ugodne, kratke i slatke solaže te sadržajni tekstovi daju im pečat koji je do sada mogao nositi samo švedski fenomen At The Gates i tek rijetki od boga ili pakla nadahnuti odabranici.
Nakon sat vremena glazbenog ekscesa i gotovo rokokoovske estetike, barem što se tiče glazbe, nastupio je trenutak ponovnog zgušnjavanja osjećaja i gomilanja oblaka tame. Grave su nedvojbeno jedan od najstarijih još aktivnih death metal bendova iz Švedske, a njihova vremenska crta seže u 1986., kada su djelovali pod imenom Corpse. Posvećeni snimanju gomile demosnimki, svoj dugometražni prvijenac izlegli su davne 1991., a Into the Grave ostaje jedan od čvršćih orijentira pri određivanju nove ere death metalske brutalnosti. Nešto sporije, ali ipak razorno gmizanje ritma i masnih gitara približava se definiciji sludge metala ili dooma, a oklijevajuće šepanje i usporavanje životne energije rezultiralo je manje energičnim reakcijama ispod pozornice. Mikrofoni urešeni lancima i lubanja na gitarskom pojačalu kao starinska scenografija te zatamnjena pozornica, a nakon introa otvorna skladba You’ll Never See iz sada već dalekih 1992. postavlja standard visokokvalitetnog vintage zvuka. Prvi čovjek i starina sada paklenog tria, vokalist i gitarist Ola Lindgren, obavio je posao s odlikom i, poduprt masnim basom Tobiasa Cristianssona i kvalitetnog uništavatelja bubnjarskih opna Ronnija Bergerståhla, serviran je vrhunski grobni morbid. Većina skladbi bila je servirana iz starog dijela kataloga, a među onim što smo čuli potpuno su izostavili skladbe s ploča Fiendish Regression, As Rapture Comes i Dominion VIII. Milenijski zvuk branile su skladbe Rise (s albuma Back From The Grave) i noviji materijali s posljednjeg izdanja – posve svježe, ali starom zvuku prilično vraćene ploče Burial Ground. Zraka je postupno nestajalo, a kao naručena za pad u potpunu komu bila je skladba Obscure Infinity. “Slowly the air fades out / and I know that I soon will die / In pain I choke, in fear I will die / A part of my body remains after death / opens the porthole for my eternal rest / Take me away, pull me over the edge / I don’t want want this pain, I just want my death / A slow death by suffocation / turns my dreams to reality / End of my fucking existence / dead for all eternity!” Poetično i u skladu sa stanjem u bezzračnoj Hali. Upravo prvijenac Into The Grave predstavlja težišnu os ovog izljeva kriptičnog bijesa, a nakon završne skladbe Soulless nastupilo je stanje potpune katarze i provjetravanja misli i osjećaja – uz obećanje nečeg posve drugačijeg.
“Something completely different!” I doista, dragi moji. Nakon zatvaranja ciklusa sporog truljenja i raspada sustava došlo je vrijeme za visokooktansko oživljavanje i pomak u stanje bržih okretaja. Ovaj put u liku neospornih veljaka baltimorskog deathgrinda – Misery index. Ako je Maryland poznat ponajprije po kralju rocka Elvisu, novi milenij je više u znaku kritičke glazbene opozicije nonšalantnom misaonom zaglupljivanju u maniri Busha mlađeg. Dio kritike potpunog sloma vrijednosti i bezperspektivnog potonuća svjetske ekonomije je i ovaj tako iščekivani trenutak mjerenja indeksa patnje. Nakon uvodnih akorda prvog kratkog soundchecka svjetla su se zatamnila i iz zvučnika je udario puni zvuk sada pune postave. Gitarske dužnosti drugog gitarista nakon odlaska Sparkyja Voylesa brutalno je popunio Darin Morris, inače u punom radnom odnosu u skupini Criminal Element, koji je prilično suvereno i oštro parirao preostalom trojcu članova originalne postave. Vokalni dvojac gitarista Marka Kloeppela i Jasona Nethertona te bubnjarske salve Adama Jarvisa dobili su kvalitetno punilo na lijevoj strani pozornice. Set kvalitetno naoštrenih skladbi proveo nas je kroz cijelu diskografiju baltimorske veze. Na popisu nisu manjkale skladbe ni s prve ploče Retaliate, ni s meni najdraže Discordie, a punili su uši i albumom Traitors te reklamno dobro predstavili posljednji, još po studiju mirisni Heir To Thievery. Odvrti se film potpunog grinda i podivljale koncertne sinergije publike i izvođača. Misery servirajo The Spectator, Heirs To Thievery, Traitors, We Never Come In Peace, brutalni Theocracy, Conquistadores te, barem mi se tako čini, Ruling Class Canceled. Volja za opiranjem i stoičkim stajanjem sa strane mnogima prođe. Bojne linije su zbijene i svi smo pobjednici! Hibridni genom death metala i HC punka te iskonskog grinda podsjeti na Dying Fetus, čiji su bivši članovi i Netherton i Voyles. Pa bi neka smjela duša dodala još i Suffocation na popis kao potvrdu razorne energije potpunog predavanja. Radikalni anarhizam i ljevičarska tematika, koja se, prekrivena imaginarijem kadavera, pomalo maskira, isprepliće punu plejadu nedostataka punog suvremenog doba, a salve potpuno dovršene kritike nadopunjuje – i to zahvaljujući posljednjoj ploči, koja je napravila ogroman korak naprijed. I produkcijski i sadržajno skladbe poput As The Carrion Call, već spomenutog The Spectator te Plague Of Objects lijepo se uklapaju u misaoni niz dosadašnjih djela. Ljepota je ovaj put nagrindana do kraja, a u nizu kritika ne manjka divnog razloga za potpuno demoliranje klimavih temelja trulog društva. Misery Index su razlog za zadovoljstvo kad s morišta sadašnjeg invalidnog društva u plejadama počnu padati glave krivaca za potpuni slom sustava.
Gala Hala se tresla i bučala. Žbuka se mrvila, a krv je prokleto brzo tekla venama! S jakim zvonjenjem u izranjenim ušima i s osmijesima zadovoljstva, horde sretnih odabranika napuštale su mjesto ljubljanskog pokolja. Mnogi željni druženja sa svojim herojima buke mogli su si želju ispuniti tijekom koncerta i nakon njega, jer su svi bili puni endorfina i pozitivne atmosfere, koju u Sloveniji znamo začarati. Sa sviješću da je koncertom postavljena poprilično visoka letvica kvalitete, barem što se tiče ekstremne glazbe, mogu sa sigurnošću ustvrditi da će ove godine teško, odnosno prokleto rijetko biti bolje. Koncertna torta bila je savršena i okrunjena glazurom šrapnela, granata i dovršene pobune. Ljubljana je podlegla hordama kadavera i divno zamirisala po smrti, a u zraku se osjećala grmljavina intelektualno dotjeranih Antikrista i heretika. Pa ostavimo ovaj put Boga sa strane. Dionici superlativa nad superlativima, zadovoljno smo mogli odkvačiti još jedan fenomenalan koncert zbog kojeg vam je s pravom žao ako ste ga propustili. Tako dobre čelične veze naime ne dolaze u naše loge baš često …
autor: Rok Klemše
fotografije: Rok Klemše
THE ROTTED: 1. Drink myself to Death 2. The Howling 3. A Return to Insolence 4. Dawn of the New Error 5. Angel of Meth 6. Only Tools And Corpses (Gorerotted) 7. Stab Me Till I Cum (Gorerotted) 8. Nothin But a Nosebleed
THE LAST FELONY: 1. Do Not Defend Me 2. No one Would Notice If You Died 3. Overrated Existence 4. Televisionary 5. Too Many Human 6. …We are Future Housing Developpements For Maggots 7. Quandary
GRAVE: 1. You’ll Never See 2. Turning Black 3. Christi(ns)anity 4. Liberation 5. Semblance in Black 6. Still Hating Life 7. Obscure Infinity 8. Rise 9. Dismembered Mind 10. And Here I Die Satisfied 11. Into the Grave 12. Soulless
MISERY INDEX: 1. Embracing Extinction 2. Defector 3. The Carrion Call 4. Traitors 5. The Spectator 6. Ruling Class Canceled 7. The Great Depression 8. Retaliate 9. Ghosts of Catalonia 10. You Lose 11. Conquistadores 12 Heirs to Thievery 13. Manufacturing Greed 14. We Never Come in Peace 15. Theocracy
