Lokacija: Nickelsdorf / Pannonia Fields / Austrija
Datum: 14.06.2008
Ako nas je prvog dana festivala Nova Rock tresla studen i ni četiri pulovera nisu bila dovoljna, u subotu smo se probudili u ugodno toplo i sunčano jutro. I dan je bio takav. Vrućinu je ublažavao samo lagan vjetrić. Baš pravo vrijeme, jer nas je tog dana čekalo mnoštvo dobrih bendova.
Uvodni tekst: Lea Lesar
RED STAGE
FIRE IN THE ATTIC: 12.30-12.55
Prvi koji su u subotu zakoračili na crvenu pozornicu festivala Nova Rock bili su Nijemci Fire In The Attic. Budući da je riječ o domaćima, ispod pozornice se (očekivano) skupila poprilična gomila mladića i djevojaka. Nije ni čudo, jer ovo je bend za mlade, a dečki svoj melodični pankrock začinjaju još i screamanjem. Ole ga može!
Dečki su u travnju ove godine izdali svoj četvrti studijski album, kojem su dali naslov “Cum Grano Salis”. U dobrih dvadeset i pet minuta odsvirali su nam podosta novih pjesama, među kojima su bile i “Fake It Like You Mean It” te “Senses Riding Shotgun”. Potonja je njihov posljednji singl s nedavno izdane ploče. Međutim, publika se na nove komade nije pretjerano odazvala. Možda zato što se još nisu tako dobro uvukli u uši. Zato je naglasak bio ponajviše na nešto starijima s ploče “I`ll Beat You, City!”, izdane 2006. godine. “The City”, “An Audience Of One” te “Bonfire Now”.
Fire In The Attic probili su led subotnjeg poslijepodneva i solidno pripremili publiku za nastavak s Kill Hannah, Opeth, Bad Religion te velikanima Motörhead s Lemmyjem na čelu.
Tekst: Lea Lesar
KILL HANNAH: 13.15-13.45
Kill Hannah. Krvoločno ime za petoricu otkačenih mladih dečki. Bend koji je osnovao pjevač i autor većine tekstova Mat Devine dobio je ime po njegovoj bivšoj djevojci, iako je navodno bila riječ samo o prolaznoj romansi. Djevojka sa sudbonosnim imenom, koja je bila povod za uspjeh.
Amerikance je došlo slušati malo manje ljudi nego prije Fire In The Attic. Hoće li njemački govorna mladež dati i na glazbenu kvalitetu, a ne samo na podrijetlo? Istina, pod pozornicom se nije skupilo toliko ljudi, ali su svi bili u pokretu kad su Kill Hannah zauzeli pozornicu. Doslovno. Gitaristi Jonathan Radtke i Dan Wiesse te basist Greg Corner skakutali su po pozornici kao da je samo njihova. A kad je na pozornicu dojurio još i Mat te skočio na monitore uz svoj mikrofon, djevojkama u prvim redovima doslovno se skinulo. Ne kažem, dečko ima karizmu, ali u svakom pogledu previše podsjeća na Jareda Leta, pjevača grupe 30 Seconds To Mars. U načinu odijevanja, make-upu, tjelesnoj mimici … Dečki, gdje je originalnost? A i njihova je glazba prilično slična Marsovcima. Među komadima kojima su dečki osvojili publiku vrijedi spomenuti ponajprije sljedeće: “Lips Like Morphine”, “Wrap Myself Around You”, “Crazy Angel”, “The Chase”, “Kennedy”, jer predstavljaju praćenje glazbenog trenda i raznolikost među sva četiri izdana albuma.
Kill Hannah su se nakon nastupa okupili u šatoru za dijeljenje autograma, gdje ih je dočekala brojna skupina djevojaka. Uz razgovor i potpisivanje dečki su se pokazali kao odlični sugovornici. Nisu se mogli suzdržati a da ne ukore zatvorenu i neprijemčivu njemačku mladež. Nažalost, i to se događa. Kill Hannah mlad su i ambiciozan bend pored kojeg ne smiju proći oni koji svoja uši razmazuju zvukovima 30 Seconds To Mars, The Faint i The Killers.
Tekst: Lea Lesar
ALPHA GALATES: 14.10-14.50
Posve druga glazbena priča su Kanađani Alpha Galates. Treći nastupajući na crvenoj pozornici s lijepim paketom od 40 minuta za predstavljanje, napao je pozornicu žestoko. Metalno režeći i iznenađujuće koliko god može. Istina, osnova grupe je riječ “alternativno”, ali jednostavnim alter ritmovima mjestimično slijede zanimljivi tehnički složeniji obrati koje čovjek ne može preslišati, kad grupa iznenada razlomi ritam i dočara posve drugi tempo i novo ozračje. Grupa je izrazito mračna i opskurna. Pjevač Matthew Von Wagner, koji je ujedno bubnjar grupe i naravno njezin vođa, također je tvorac većine ideja i osnova esencije Alpha Galates. Nažalost, upravo se kod ovog benda pokazalo koliko je nezgodno kad nastupaš na velikim pozornicama postavljenima na visinu od 3 m i više, u ulozi bubnjara, jer si osuđen na čamljenje u pozadini. Mathew bi kao pjevač trebao biti postavljen u prvi plan sa svojim bubnjevima, ili barem tako da bubnjevi budu u liniji s gitarama. Ovako ga ispod pozornice praktički nije bilo vidjeti i osjećaj je bio kao da na pozornici stoji pet instrumentalista koji imaju snimljene vokalne linije. Alpha Galates u svojim redovima imaju vrućekrvnu basisticu Karen Wagner, koja je cijelo vrijeme divlje čupala i gotovo potrgala sve bas žice. Odlično je svojom peroksidnom divlje raščupanom frizurom ispunila “prazninu” pjevača u prvom redu i tako zapravo s te strane preuzela primat u grupi. Grupa rado ponudi oštar thrash riff, a vokal doduše posjeduje gorak bijes, ali je čist i zato melodičan, a cijela stvar čak zamiriše zbog jednostavno vođenih ritmova po emo core komponentama. The Predator Clip, Stand, NATIO, Time Out bile su neke od skladbi koje je grupa odcvrkutala.
Tekst: Aleš Podbrežnik
SONIC SYNDICATE: 15.20-16.10
Snažno se napunio prostor ispod crvene pozornice kad su na nju stupili švedski metalcore majstori Sonic Syndicate. Grupa svira hibridnu metal inačicu koja se naslanja na tradiciju švedskog melodičnog death metala kakvih In Flames ili čak Soilwork. Za core komponentu naravno je kriv vrištavi vokal, koji je kombiniran s melodičnim i čistim. U grupi su čak dva pjevača. Grupa je (dobro čitate) sekstet i ima čak tri brata Sjunnesson! Pjevača Richarda te gitariste Robina i Rogera. Plodna obitelj, nema što. “Only Human” njihov je najsvježiji album, izdan prošle godine za etiketu Nuclear Blast, a grupa je provalila na scenu skladbom Aftermath. Melodično koliko god može, u čemu se ekstremni vrištavi vokal pomalo gubi. Vrlo modno i trendovski zvuče dečki i (pardon, zamalo bih zanemario nježniji spol) djevojka (Karin Axelsson) na klavijaturama. Grupa je savršeno uigrana. Ponudili su do u dlaku izbrušen zvuk, izuzetno preciznu izvedbu materijala. Sa strane nije se čulo pogrešaka, a svoje je doprinijela intenzivnost snažno užarene publike, koja je u 50 minuta punim plućima disala s grupom na pozornici. Sonic Syndicate između ostalog su se prihvatili još skladbi All About Us (inače obrada ruskog ženskog dua t.A.T.u.), Denied, Enclave, Jailbreak, Blue Eyed Fiend i Psychic Suicide. Grupa je pokazala odličnu formu i s obzirom na izuzetnu popularnost, možemo se nadati da će u Europi ove jeseni, kad izađe njihov novi album “Love And Other Disasters”, izbiti prava sonično sindikalna manija.
Tekst: Aleš Podbrežnik
OPETH: 16.40-17.35
Uz Motorhead bili su grupa čiji sam nastup na crvenoj pozornici s najvećim nestrpljenjem iščekivao. Crvena je pozornica drugog dana opet bila sklonija metalnim riffovima nego plava. Taj je dan za Opeth bio nešto posebno. Na pozornici naime nije bilo njihova službenog člana, basista Martina Mendeza, koji je ostao u Švedskoj jer je upravo tog dana, kad su Opeth nastupali na festivalu Nova Rock, postao otac sinu. Tako je u pomoć grupi uskočio Johan Niemann, inače basist grupa Demonoid i Therion (sreća da se nešto takvo nije dogodilo šefu Mikaelu Akerfeldtu).
Kako god okrenuli, Opeth su tog dana festivala predstavljali grupu s daleko najvišim glazbenim kvocijentom inteligencije. Odsvirali su svega 5 skladbi u 55 minuta, što znači da je u prosjeku jedna njihova skladba trajala 11 minuta. Progresivni death metal rijetko kad zvuči tako profilirano, izrađeno, domišljato i stoga impozantno za uši. Iznenadili su baš sve prisutne kad su počeli s “prapovijesnom” Demon of the Fall, uzetom s njihove treće ploče “My Arms, Your Hearse” (1998). Sve su oči bile uprte naravno u Mikaela Akerfeldta, pogonsku snagu Opeth, tog jedinstvenog glazbenog genija. Grupi se nikako nije poznala zamjena na mjestu bas gitare. Svirali su s nevjerojatnom savršenošću i lakoćom. Sve složene pasaže, izmjenjivanje akustičnih dijelova i masivnih napada agresivnih death metal riffova, promjene tempa djelovale su podmazano kao najfiniji stroj. Osobito je oduzimala dah preciznost u prijelazima, gdje grupa mora ostati točno ugođena da bi stvorila potpunu tišinu u kratkim stankama u takvim prijelazima. Akerfeldt je pjevao opet bez poteškoća. Agresivnim growlom i prebacivanjem na čisti vokal, osobito u smirenim pasažama, odlično je nizao mnogobrojna ozračja.
Zasedbu Opeth RockLine je prvi put pogledao 18.12.2006. u Trevisu, a setlista je ovaj put bila posve drukčija. The Baying of the Hounds (“Ghost Reveries”, 2005) dodatno je pojačala kataklizmičnu atmosferu, a na nebu su se pojavili prvi tamni oblaci. Tijekom nastupa Opeth posve se naoblačilo, toliko su gorkog bijesa Šveđani oslobađali na pozornici! Atmosfera je dosegla posebnu eteričnost u nastavku s još jednim cvijetom Master’s Apprentices (“Deliverance”, 2002).
Četvrta skladba po redu, nova pod naslovom Heir Apparent, doživjela je zanimljivu najavu. Kao poznati humorist Akerfeldt je stvar načeo ovako: “We have new album out!” Tišina ispod pozornice. Akerfeldt se naljuti: “Well? Fuck you!!!” i ponovi: “We have new album out!” Tek tada se pospana publika probudi i gromko pozdravi novi mijenjam u evoluciji grupe. Akerfeldt pak iskoristi taj trenutak da predstavi skladbu Heir Apparent s nove ploče “Watershed” i pokaže desnicom na gitarista Frederika Åkessona te zaključi: “Let this cock rocker open it for you!” Åkesson mora biti stvarno naviknut na sve i svašta. Opeth se još jednom na puno zagrizu, ovaj put osobito intenzivno, jer predstavlja novi materijal, koji je poseban izazov pri izvođenju uživo. Veličanstveno i opet jedinstveno. Grupa je svoj nastup zabilježila sada već možemo reći svojom klasikom, koja je osobito omiljena među publikom, The Drapery Falls (“Blackwater Park”, 2001), naravno u svojoj izvornoj, to jest 11-minutnoj inačici. Opeth su tako drugog dana na Red Stageu u svojih 55 minuta, s obzirom na višeslojnost vlastite glazbeno-artističke usmjerenosti, koju neprestano sije kreativno-istraživački duh njezinih članova, predstavili homogenu zasedbu koja je na vrhuncu svoje stvaralačkosti i kojoj po visokoj atmosferičnosti, eteričnom momentu, tehničkoj složenosti i istodobnoj preciznosti savršenstva izvedbe materijala nitko nije prišao blizu. Činjenica je samo da su Opeth rođeni za sviranje u in-door dvoranama i na samostalnim headliner turnejama, mnogo više nego u ulozi “međustatista” out-door festivala, osobito ne-metalskih. U dobrih sat vremena nemarno su nas ostavili nadraženima, iako bi takva osjećanja bila još intenzivnija da su dečki nastupili na festivalu veće metalne konzistencije. Moramo računati da je Nova Rock podložan uglavnom ukusu 20-godišnje austrijske mladeži, a ne glazbenim gurmanima, pa su tako Opeth s te strane drugog dana predstavljali savršenu crnu ovcu festivala i u toj ulozi zamijenili Porcupine Tree, koji su na festivalu nastupili prvog dana. Naprosto su “previše pametan” bend za Nova Rock!
Setlista Opeth:
1. Demon of the Fall
2. The Baying of the Hounds
3. Master’s Apprentices
4. Heir Apparent
5. The Drapery Falls
Tekst: Aleš Podbrežnik
SUBWAY TO SALLY: 18.05-19.10
Njemačkim gotičkim metalcima Subway To Sally po njihovu stažu i kilometraži definitivno je pripao status grupe za koje se veže pojam staraca. Septet iz Potsdama uživa izniman ugled u njemačkom govornom području. Ni Austrija nije iznimka, a još manje Nova Rock. Prostor ispod red stagea ponovno je pucao od silne prenatrpanosti i euforije oduševljenih posjetitelja. Subway To Sally su nastup naravno iskoristili za predstavljanje novog albuma “Bastard” (2007), koji je izašao za etiketu Nuclear Blast. Avangardna scenska oprema, mračan gotički zvuk, dodaci folk melosa, naravno pod dirigentskom palicom melodičnih riffovskih figura i jednostavnih ritmova koji se u tren oka uvuku pod kožu. Subway To Sally djelovali su privlačno, kao posebnjaci istrgnuti iz posve druge glazbene dimenzije, one koja bi nekako pod istu zastavu ujedinila čak i ljubitelje In Extremo ili Rammstein. Folk metal s dodatnim ritam loopovima? Natruha industriala? Posve realno. I naravno bogati orkestralni aranžmani. Nastup grupe bio je doista nešto posebno, osobito zbog pirotehničkih umetaka koji su dodatno raspirivali prostor ispod pozornice, a posebna je draž sama scenska igra i kretanje izvođača među pojedinim skladbama, koja tako djeluje kao svojevrsno mini kazalište. Eric Fish je naravno autoritativni zapovjednik i kao takav već je na početku, tijekom skladbe Eisblumen, usrećio jednu od obožavateljica grupe u prvim redovima, nakon što joj je na kraju skladbe dobacio bijelu ružu. Subway To Sally su tako uprizorili još jedan posve jedinstven događaj na Nova Rocku, posve novo glazbeno iskustvo, ponajprije nabijeno dramaturgijom scenske igre. Bogato iskustvo nije dopuštalo nikakve pogreške ni propuste tijekom izvedbe. Samo još jedan suvereni trijumf!
Setlista Subway To Sally:
1. Die Trommel
2. Auf Kiel
3. Feuerland
4. Eisblumen
5. Veitstanz
6. Falscher Heiland
7. Geist des Kriegers
8. Henkersbraut
9. Sag Dem Teufel
10. Ohne Liebe
11. Kleid aus Rosen
12. Sabbat
13. Sieben
—– bis —–
14. Julia Und Die Räuber
Tekst: Aleš Podbrežnik
BAD RELIGION: 19.40-20.50
Njemačka cirkuska predstava bila je gotova i došlo je vrijeme za legendarne Bad Religion, koji su pod pozornicu privukli toliko ljudi da gomili nikako nije bilo vidjeti kraja. Bad Religion nastali su početkom osamdesetih, ali su proslavili tek sa svojim osmim studijskim albumom, nazvanim “Stranger Than Fiction”, koji je izašao 1994. godine. Na njemu se uz još nekoliko hitova nalazi i “21st Century (Digital Boy)”, kojim su započeli svoj nastup. Publika je u trenutku kad su se začuli prvi rifovi podivljala i ta se ludnica zatim zadržala kroz cijelu večer. Njihov najnoviji album “New Maps Of Hell” na tržištu je već više od godinu dana i publici je već vrlo dobro poznat. To je dokazala tijekom sljedećeg odsviranog komada “New Dark Ages”, kad je pjevala zajedno s bendom. Na internetu možete za spomenuti “New Dark Ages” pogledati i protuvojni videospot. Slijedio je “Let Them Eat War”. Kao i mnogi drugi bendovi, i Bad Religion sudjeluju u projektu “Rock Against Bush”. Tijekom koncerta jasno i glasno izrazili su svoje neslaganje s ratom u Iraku i politikom američkog predsjednika Georgea W. Busha. Njegov predsjednički mandat polako se bliži kraju i možemo se samo nadati da će njegov nasljednik na stvari gledati malo realnije.
Bad Religion nastavili su s “I Want To Conquer The World” te “Punk Rock Song”. Publika je podivljala i stvorila poveći broj “circlepitova”. Još jedan stariji komad “You Are (The Govrnment)”, zatim ponovno skok na nešto svježe s “Requiem For Dissent”. Okupljena rulja opet je dokazala da je to samo jedan komad više u mozaiku uspješnica benda Bad Religion. Samo tako dalje, gospodo! Ludnica se pojačavala s “Big Bang”, “Social Suicide” te “The Defense”. Bad Religion su između komada još nekoliko puta negodovali zbog Busha i iračkog rata i velika većina prisutnih slagala se s njima. Gospoda su odsvirala već gotovo desetak komada, a bili smo tek na polovici njihova nastupa. “Flat Earth Society”, “A Walk” te poziv “Come Join Us”. Da se pridružimo dobrom žurku? Bez problema. Nakon “Struck A Nerve” opet je bilo vrijeme za nešto novo. Ovaj put su s najnovijeg albuma “New Maps Of Hell” (2007) spojili uvodni komad “52 Seconds” i prvi na ploči “Heroes / Martyrs”. Dobrodošlo osvježenje koje je ispalo vrlo posrećeno. Slijedio je skok na starijeg “Refrigerator”. Publika je znala pjevati baš svaki njihov komad, bilo stariji bilo noviji. Pohvalno! “Before You Die” je to još jednom dokazao za novije komade. Vrijeme nastupa Bad Religion polako je istjecalo, a gospoda još nisu odsvirala favorita s njihova najboljeg albuma “Stranger Than Fiction” (1994). Govorim naravno o komadu “Infected”. A ako se netko pitao kad će odsvirati taj komad, odgovor je ubrzo stigao. Sad! Publika je podivljala i zajedno s bendom pjevala “You and me, have a disease, you affect me, you infect me, I’m afflicted, you’re addicted, you and me, you and me …” Komad koji svaki pravi fan Bad Religion mora barem jednom čuti i doživjeti uživo.
Neumoljivo se bližio kraj njihova nastupa. Odsvirali su još samo “Fuck Armageddon”, “American Jesus” te “Sorrow”. Sat njihova nastupa prošao je kao tren. Istina je i da su nas na Red Stageu čekala još dva velika benda – In Flames i Motörhead. A o Bad Religion … Do idućeg viđenja!
Bad Religion setlista:
1. 21st Century (Digital Boy)
2. New Dark Ages
3. Let Them Eat War
4. I Want To Conquer The World
5. Punk Rock Song
6. You Are (The Govrnment)
7. Requiem For Dissent
8. Big Bang
9. Social Suicide
10. The Defense
11. Flat Earth Society
12. A Walk
13. Come Join Us
14. Struck A Nerve
15. 52 Seconds / Heroes & Martyrs
16. Refrigerator
17. Before You Die
18. Infected
19. Fuck Armageddon
20. American Jesus
21. Sorrow
Tekst: Lea Lesar
IN FLAMES: 21.20-22.35
Redoviti posjetitelji festivala Nova Rock su melodični death metalci In Flames. Nastupili su u potpuno identičnom redoslijedu kao prošle godine. Na crvenoj pozornici, drugi dan, 20 minuta nakon devet navečer. Upravo se smračilo, baš kao stvoreno da te zaspu plamenovi. I ovaj put je bilo tako. Salve pirotehničkih detonacija, pozornica je zacrvenjela, a publika je doslovno poludjela. Koncert je započeo čak identično kao prošle godine, skladbom Cloud Connected s albuma “Reroute to Remain”. In Flames postaju stalnica velikih festivalskih nastupa u ljetnim dijelovima godine. Svakako vrlo uvježbani Šveđani dočarali su onaj karakteristični melodični death metal, kakav njeguju njihovi zemljaci At The Gates, Soilwork ili Dark Tranquillity, i zaokružili svoju retrospektivu ujednačenim izborom skladbi sa svih albuma. Ljudi su perfekcionisti, odrade svoj posao u 100%, bez pogrešaka. Kompaktni su, usklađeni i usprkos svoj toj rutini nema trenutka tijekom koncerta koji te ne bi metalno “žario”, kako i priliči imenu In Flames.
Grupu je podržavala masovna publika ispod Red Stagea: Pjevač bujnih dreadlocksa Anders Frieden gotovo je zatvorenih očiju vodio publiku ispod pozornice, koja mu je doslovno jela iz ruke. In Flames ni ovaj put nisu zakazali ni u čemu. Smeta jedino činjenica instantnosti i predvidljivosti kvinteta, koji zbog čestih nastupa na takvim spektaklima više ne može iznenaditi. I setlista je u odnosu na prošlu godinu bila vrlo slična. Ukratko. Ljubitelji grupe doživljavali su svoj raj, a mi koji smo priželjkivali tradicionalno sirov rock n’ roll već smo nestrpljivo čekali nastup kancelara Lemmyja i njegovih Motorhead, iako su In Flames svojim nastupom opet bez dlake na jeziku nemilosrdno spalili sve oko sebe.
In Flames setlista:
1.Cloud Connected
2.Leeches
3.The Mirror’s Truth
4. Disconnected
5. Colony
6. Alias
7. I’m The Highway
8. Only For The Weak
9. Come Clarity
10. The Quiet Place
11. Take This Life
12. Move Through Me
13. Delight And Angers
14. Egonomic
15. My Sweet Shadow
Tekst: Aleš Podbrežnik
MOTORHEAD: 23.05-00:30
Festivalsku vrevu drugog dana zatvorili su legendarni pankrti (“bastards”). Lemmy Kilmister (vokal, bas gitara), Mikkey Dee (bubnjevi) i Philip Campbell (gitara) tako su predstavljali predstavu živih okamina na Nova Rocku br. II., ako tome pribrojimo koncert Sex Pistols s prvog dana. Kod Motorhead nema nikakvih skrivača. Što vidiš, to dobiješ. Možeš ih samo voljeti ili mrziti. Srednjeg puta nema.
Motorhead svojim nastupom nisu donijeli nikakvu revolucionarnu inovaciju, ako usporedim njihov nastup s kraja studenoga 200z u münchenskoj dvorani Zenith. Repertoar izvedenih skladbi ostao je praktički posve isti i da su Motorhead imali sat i pol vremena, setlista bi vjerojatno bila posve identična. Dakle, da ne okolišamo, grupa je još uvijek nastupala s “Kiss Of Death” repertoarom. Tako su zasuli Nova Rock rock n’ roll napalmom kad su se prihvatili klasika Dr. Rock.
Ovaj nastup Motorhead bio je nešto posebno. Trio je naime imao problema s ozvučenjem Lemmyjevih vokala. Kancelar i jedinstvena legenda rocka, časni gospodin kojem će ove godine napuniti 63 godine, Lemmy je nakon nekoliko uvodnih taktova Dr. Rock zamahnuo rukom i dao znak Deeju i Campbellu da prestanu svirati. Ustanovio je da je ozvučenje vokala namješteno pretiho. Motorhead čekaju na pozornici, dok se tonski majstori bore s nastalom neugodnošću. Nakon nekih tri minute stvar je spremna i dečki udare još jednom s Dr. Rock. Grupa uspješno isplovi koncert, a ipak Lemmy nezadovoljno ispusti dva stiha tijekom Stay Clean, a na licu mu se ocrta izraz razdragane nezadovoljstva. Grupa se probije do treće pjesme Be My Baby (“Kiss Of Death”, 2006), dečki odsviraju tek nekoliko taktova, Lemmy otvori usta, a zatim naglo odmakne glavu od mikrofona, prestane pjevati, osvrne se prema Campbellu i da znak za odlazak s pozornice. Što? Je li to moguće? Na pozornicu opet dotrče tehničari i grozničavo ispituju gdje je kamen smutnje, da se vokali nikako ne mogu ugoditi na traženu razinu. Prođe pet minuta, Motorhead se vrate. Udare ponovno, kad Lemmy zaurla prvi takt, u zvuk grupe se prikrade ružna odbojna oscilacija zvuka, Lemmyja kao da otpuhne iza mikrofona. Ovaj put legenda uzima stvari u svoje ruke i osobno se prihvaća posla tonskih tehničara: “One, two!!! One, two!!!” Stvar postane u trenutku jasna i čovjek svojim gromkim vokalom zatrese tlo panonskih polja Austrije: “Take the bas off the fuckin’ microphone!!!” Zapravo osnovnoškolska pogreška otklonjena je u trenutku, a Motorhead konačno uskaču u prave tračnice svog nastupa.
Grupa iz skraćenog repertoara na sreću briše upravo nove skladbe, bubnjarski solo i Whorehouse Blues, zamaranje koje drže u setu bisa još od izdavanja albuma “Inferno”, te “Bastards” (1994) klasik Born To Raise Hell. U setu tako ostaje mirisni cvijet Over The Top, uvijek primamljivi “Another Perfect Day” (1983) klasici I Got Mine i Just ‘Cause You Got The Power te nepotrebno posvećenje Philu Lynnotu i Thin Lizzy (Rosalie). Publika ispod pozornice bila je nevjerojatno i protiv očekivanja nevjerojatno užarena, razigrana i bučna. Osobito su ljudi poludjeli posve na kraju kad Motorhead užgu ekstremno brzu rock n’ roll skovanicu Going To Brasil, tome slijedi besmrtni Motorhead “ep” Killed By Death, završetak željeznom šakom (Iron Fist), a epilog kultne rock postave zasja u punom sjaju naravno uz stvaranje jedinstvene bezobrazno otrovne atmosfere koju zna stvoriti samo Motorhead stroj. Govorim naravno o neizbježnim Ace Of Spades te Overkill.
Iako su Motorhead bili nositelji crvene pozornice, koncert je prošao u tren oka. Lemmy je djelovao s obzirom na nešto lošiji dan u studenom 2008. u münchenskom Zenithu opet maksimalno uvjerljivo. To se naravno tiče njegove vokalne izvedbe, koja je nakon svih ovih godina koje je ovaj čovjek prekolovozio i prodisao u ime rock glazbe još uvijek veličanstven unikat. Ona persona izuzetnog autoriteta, gigantskog samopouzdanja i jasne predanosti rock religiji, koju može ponuditi samo Lemmyjev lik, sjala je izuzetnim intenzitetom. Oba Lemmyjeva suputnika pak doprinijela su standard bez kojeg Motorhead također ne bi bili Motorhead. Mikkey ostaje i dalje bijesna životinja na bubnjevima, Philip vrući i neukroćeni riffovski terminator.
Motorhead ostaju i nakon doživljenog na festivalu Nova Rock pojam najiskrenijeg rock n’ roll iskustva. Bez šepurenja, suvišnih naklapanja, traga šminkerstva. Ne. Sve što je važno je iskreno srce i živjeti životnu stazu koju ti nalaže srce. Lemmy i društvo davno su isklesali besmrtni rock n’ roll spomenik. Drugog su dana tom jednostavnošću rock esencije i iskrenom karizmom pobili do tla svu konkurenciju festivala. Opet i još uvijek. Ima nešto u njima što ti automatski izaziva trnce, a Motorhead duh nepovratno ti se uvuče pod kožu, posve magično. Snaga i znanje kakvi su dani samo velikanima rocka.
Setlista Motorhead:
1. Dr. Rock
2. Stay Clean
3. Be My Baby
4. Killers
5. Metropolis
6. Over The Top
7. I Got Mine
8. In The Name Of Tragedy
9. Rosalie
10. Just ‘Cause You Got The Power
11. Going To Brazil
12. Killed By Death
13. Iron Fist
—bis—
14. Ace of Spades
15. Overkill
Tekst: Aleš Podbrežnik
BLUE STAGE
DIE MANNEQUIN: 13.00-13.25
Dvanaestosatnu tišinu, koja je trajala otprilike od jedan ujutro, napokon su prekinuli na plavoj pozornici Kanađani Die Mannequin. Trio! Alternativni rock. Voditeljica zasedbe je pjevačica/gitaristica Care Failure, kojoj sa svojih 23 godine zapravo ne treba ništa drugo osim dobre ritam sekcije. Djevojka posjeduje izuzetnu karizmu, pravi neurotični vokal, prašta debele jednostavne gitarske fraze koje sretno klapaju s njezinim razočaranim, ali razjarenim ženskim kriještanjem. Trio je predstavljao odličnu budilicu odnosno “šamar po glavi” za sve potencijalne pospanke koji su se možda od burne noći prvog dana još motali ispod pozornice. Primitivni, lagano zahrđali i razštimani rock drive djelovao je uvjerljivo. Trio je ove godine izdao svoj prvi studijski album naslovljen “Unicorn Steak”. Uz tako uvjerljivo nastupanje i kompaktno izrađene nastupe, čija je glavna aktérka “zajedljiva” karizma mlade pjevačice, Die Mannequin u bliskoj budućnosti obećavaju još veću prepoznatljivost na planetu.
Tekst: Aleš Podbrežnik
SUNSHINE: 13.45-14.15
Češki kvartet Sunshine svira vrlo melodičnu inačicu alternativne indie rock glazbe. Čovjek bi gotovo rekao da je riječ o nekakvoj punk inačici sa sadržajem lijepog jednožičano pospanog šetanja, preko kojeg “pulsiraju” vokalne linije karakteristične za post rockere. Tome dodamo još karakteristične prijelaze na ritmovima, koji podsjećaju na stare dark buntovnike The Cure ili čak Joy Division, pa se nađe možda prilično dobra aproksimacija. You In Your Head bila je skladba kojom su otvorili koncert i podsjetili na to da bi mogli biti, tko? Europski Interpol? Hja, ali s priličnom više “sunčanom” atmosferom. Grupa je predstavljala svoj peti studijski album naslovljen “Moonshower And Razorblades”. Odlična uigranost ekipe, jednostavni ležerni tonovi, baš kao stvoreni za lijeno rano poslijepodnevno milovanje sunčevih zraka. Tu su bile još Keep Your Eyes Open, Top Top The Radio, Ghetto, Days Will Never Be The Same i naravno maksimalno iskorištenih 30 minuta, koliko je trajao nastup Sunshine.
Tekst: Aleš Pobrežnik
CARBON/SILICON: 14.40-15.15
Carbon/Silicon bih najlakše opisala rekavši da je to garage rock bend koji su krajem 2001. sastavila dvije velike legende svjetske glazbene scene. To su Mick Jones, bivši gitarist The Clash, te Tony James, kojeg kao basista poznajemo iz sastava Generation X i Sigue Sigue Sputnik. Gospoda na koncertima sviraju još s basistom Leom “E-zee-kill” Williamsom i bubnjarom Dominicom Greensmithom. Carbon/Silicon poznati su ponajprije po tome što svoje nove glazbene uratke nude potpuno besplatno na internetu i svatko ih može skinuti na svoje osobno računalo. Za one koji cijene glazbu izdanu na CD-u, u drugoj polovici prošle godine izašao je i fizički izdanak, koji su Jones i James nazvali “The Last Post”.
Blue stage festivala Nova Rock Carbon/Silicon zauzeli su nekoliko sati prije nego što je prvotno bilo najavljeno. U dobrih pola sata ispod pozornice se skupio zavidan broj ljudi koji su došli uživati u zvukovima mekšeg rocka. “War On Culture”, “Pier 51”, “Tell It Like It Is”, “T.F. Madness”, “Soylent Green”, “The Duel” samo su neki od komada kojima su Carbon/Silicon mazili uši publike. Istina, gospoda su nastupila malo ranije, ali odaziv okupljene mase ipak je bio hvale vrijedan. Možda su se domaći riješili predrasuda i otvorili za širu, kvalitetniju glazbu. Tko zna …
Tekst: Lea Lesar
MELÉE: 15.45-16.35
Kalifornijski Orange County prava je kolijevka odličnih bendova raznoraznih žanrova. Odande potječu i Melée, koji se na prvu notu ne čuju baš ništa posebno. Kao loša kopija Londonaca Coldplay. Međutim, uz dugotrajno i pažljivo slušanje njihova posljednjeg albuma “Devils & Angels”, koji je izašao u travnju 2007. za etiketu Warner Bros, uvjere te u suprotno. Iako su dečki izjavili da na njihovu glazbu utječu i Coldplay i klavirski virtuoz Elton John te soul pjevač John Legend, laički slušatelj to ne bi zamijetio. Posebnost njihovu melodičnom popu daje upravo frontmen Chris Cron svojim oholim, trenutačno lagano arogantnim vokalom te eksplozivnim sviranjem klavira.
Publiku koja je dočekala Melée ispod Blue Stagea činile su većinom djevojke. Koja si ne bi željela odmoriti oči na četvorici naočitih dečki koji povrh svega znaju i dobro pjevati? Melée su dali prednost komadima s posljednjeg studijskog albuma: “Frequently Baby”, “Stand Up”, “You Got”, “Imitation”, a među svima je najviše oduševljenja izazvao upravo “Built To Last”, koji je dečke odnio na vrhove brojnih glazbenih ljestvica. Chris Cron je tijekom sviranja potonjeg na klaviru ruke zamijenio nogama i tako začinio njihov nastup.
Među još neizdanim komadima isticao se “Dead Mans Party”, koji najavljuje malo drukčiji zvuk nadolazeće ploče. Prste poližeš.
Na kraju njihova nastupa Chris se pokazao kao pravi šarmer, jer je “Built To Last” došao otpjevati ispod pozornice na zaštitnu ogradu s koje ga obožavatelji nikako nisu htjeli pustiti. Svako je opraštanje teško, a nas je u nastavku dana čekalo još poprilično zanimljivih bendova.
Tekst: Lea Lesar
THE GODFATHERS: 17.05-18.00
Pozornicu su tog dana tresli još jedni Londonci – The Godfathers. Bend su prije dvadeset i tri godine, točnije 1985., osnovala braća Peter i Chris Coyne. Debitantski album “Hit By Hit” izdali su dvije godine kasnije, a prepoznatljivi su postali s drugim albumom, izdanim 1988., kojim su se uvrstili na američku Billboardovu ljestvicu četrdeset najboljih. Album prikazuje četiri faze ljudskog života. “Birth, School. Work, Death”. Rođenje, škola, posao, smrt. A gdje je vrijeme za glazbu? Slijedilo je još pet ne previše odjeknulih albuma, a The Godfathers su u to vrijeme nastupali ponajprije po raznim klubovima. Nakon devetnaest godina odsutnosti s velikih koncertnih pozornica ponovno su se tamo vratili, dijelom i zbog ponovno izdanog prvog albuma, od kojeg ove godine prolazi dvadeset i jedna godina. Tako smo ih imali priliku vidjeti i na Nova Rocku, gdje su svirali ponajprije stare nove uspješnice s već spomenutog prvog/posljednjeg albuma. “This Damn Nation”, “I Want You”, “Can`t Leave Her Alone”, “Lonely Man”, “Love Is Dead”. A uz “Birth, School, Work, Death” i istoimeni komad te “Cause I Said So”.
Iako to nije tipična glazba za mlade, mladež je bila oduševljena nastupom The Godfathers. A njima se na licima vidjelo da im nedostaje atmosfera i energija nastupanja na velikim pozornicama.
Tekst: Lea Lesar
NEW MODEL ARMY: 18.30-19.35
Justin Sullivan, taj neopisivo karizmatični glazbeni umjetnik, koji je sa svojim New Model Army donio izuzetnu iskrenost rock buntovništva, bez šminkerstva, potrebe za privlačenjem pažnje i udvaranjem, nagrađivao je pomalo ispražnjen prostor ispod pozornice (svi su se istodobno tiskali na Subway To Sally na crvenoj pozornici). Kompaktne oštre i glasne skladbe djelovale su boljševički, osobito se osjećao punk akcent, a hrapav i glasan autoritativan Justinov vokal nije dopuštao crtanje cvjetića i sunčanog neba. Tijekom tog sata izlila se pljusak bijesne kritike na sve što miriše na politiku i nametanje principa te načela koja nisu pojedinčeva. Općenito su npr. skladbe Sky In Your Eyes i Into The Wind nevjerojatno duboko ispod kože dotaknule asocijacijski korteks. Justinov proživljeni vokal i predanost scenske igre diktirali su svojevrsno podavanje glazbenog nasljeđa. U osnovno oštro punk nasljeđe lijepo se umiješao okus R&B-ja i trenutačno čak folk rock skokova. Odlično indie rock iskustvo, za koje ne treba razmišljati kad ga pustiš. Prirodnije od ovoga gotovo ne ide. Odličan koncert.
Tekst: Aleš Podbrežnik
GAVIN ROSSDALE: 20.05-21.15
Bivši pjevač Engleza Bush predstavljao je još jedno lijepo osvježenje na Blue Stageu. Čovjek je kraljevao s akustičnom gitarom, killer lookom i svakako izrađenim nastupom. Vokal ima, karizmu ima, šarm također nedvojbeno. Rossdale, koji je ovog ožujka izdao svoj novi samostalni studijski album “Wonderlust”, prihvatio se izvedbe Don’t Dream It’s Over, Love Remains The Same, Comedown, The Trouble I’m In, The Chemmicals Between Us, Letting The Cables Sleep. Čovjek je artistički još zreliji otkako Bush više nije. Njegov sat razigranih prirodno zvučećih pustih grunge do akustično pop rockerski obojenih tonova bio je pravi balzam za uši. Općenito je činjenica da je njegov osjećajni vokal odlično upleten u jednostavno nasljeđe rock glazbe uvjerila da je samostalna karijera najsamorazumljiviji nastavak glazbenog puta Gavina Rossdalea. Uglađen i lagan sat rocka!
Tekst: Aleš Podbrežnik
BEATSTEAKS: 21.45-23.00
Beatsteaks, Beatsteaks. Bend koji je stalnica na svim većim austrijskim festivalima. Nakon što smo ih prošle godine mogli vidjeti najprije u kolovozu na festivalu Frequency, a zatim još u rujnu u ljubljanskoj Gala Hali, slušali smo ih i na ovogodišnjem Nova Rocku, gdje su bili jedan od najiščekivanijih bendova. Da su Beatsteaks s koncerta u koncert sve popularniji i da su prava atrakcija i za oči i za uši, dokazala je masa kojoj nije bilo kraja. Svoj su nastup započeli komadom “I Don`t Care As Long As You Sing” i svi okupljeni zapjevali su jednoglasno. Trenutak od kojeg te prođu trnci. Kakva predanost bendu. Slijedio je “As I Please”, koji se kao naslovni komad nalazi na njihovu posljednjem studijskom albumu “Limbo Messiah”, koji je izdan u travnju prošle godine. “Demons Galore” potvrdio je da je prije spomenuti album još jedan odličan uradak Beatsteaksa. “What`s Coming Over You”, “Hand In Hand”, “Let Me In”. Publika je poplesivala i stvorila nekoliko “circlepitova”, Beatsteaksima se događalo kako im se još nikad nije. Uz najavu sljedećeg komada “Hello Joe” nepoznavatelj Beatsteaksa lako bi pomislio da je riječ o nešto starijoj pjesmi plavuše Blondie. Međutim, ne, riječ je samo o istom naslovu komada s posve drukčijim sadržajem. Boljim ili lošijim? Prosudite sami. Još pozdrav ludacima odnosno “Hail To The Freaks”. Publika je stvarno poludjela. Beatsteaks znaju na svakom nastupu, pa nije važno je li to neka manja klupska pozornica ili neka veća festivalska, napraviti žurku bez premca. Svojom energičnošću te doslovno hipnotiziraju i povuku na plesanje. Znaju stvoriti neko posebno ozračje kojem nije svatko dorastao.
Ako smo do sada čuli ponajprije komade s posljednja dva albuma “Smack Smash” (2004) te “Limbo Messiah” (2007), bilo je vrijeme za nešto starije. To su bili “Big Attack” te “Hey Du”. Komadi su kao “live” snimke izašli na u ožujku izdanom dvostrukom “live” albumu “Kanonen Auf Spatzen”.
Beatsteaks su se oprostili jedinim njemačkim komadom na repertoaru “Frieda Und Die Bomben” kao dodatnim šutom u žile velikoj većini njemački govorećih jedinki.
Tako je prošao još jedan odličan nastup. Na Blue Stageu su nas čekali samo još legendarni The Verve.
Setlista Beatsteaks:
1. I Don`t Care As Long As You Sing
2. As I Please
3. Demons Galore
4. What`s Coming Over You
5. Hand In Hand
6. Let Me In
7. Hello Joe
8. Hail To The Freaks
9. Big Attack
10. Hey Du
11. Frieda Und Die Bomben
Tekst: Lea Lesar
THE VERVE: 23.30-01.00
Engleski rokeri The Verve uz svoju odličnu glazbu poznati su i po brojnim raspadima i ponovnim okupljanjima. Bend koji je nastao 1989. najprije je djelovao do 1999., s kraćom stankom između 1995. i 96. U razdoblju nakon 1999. do lipnja 2007. svaki se pojedinac posvetio samostalnim glazbenim projektima. Povratak The Verve na scenu prvi je objavio engleski radio BBC 1. Dečki su odlučili krenuti na svjetsku turneju, a u kolovozu možemo očekivati i njihov četvrti studijski album.
Svoj debitantski nastup na festivalu Nova Rock dečki su započeli prijelomnim “A New Decade” i tako požnjeli glasan val oduševljenja. Masa nikako nije mogla utihnuti. Možda i nije htjela. Slijedio je “This Is Music”. Legendaran komad uz koji je okupljena masa ponovno pjevala s Richardom Ashcroftom, koji je autor većine tekstova u The Verve. Nakon malo udarnijeg “Sonnet” okupljeni su otplovili u prostor između svemira i vremena sa “Space And Time”. Publika je tijekom refrena bila glasnija nego ikad prije. Sličan odaziv požnjeo je i “Life`s An Ocean”. The Verve naprosto znaju zavesti slušatelje u pravom ritmu. Još “Weeping Willow”, a zatim “Sit & Wonder”, koji je prvi od pet komada (ostala četiri su još “Judas”, “Mona Lisa”, “Rather Be”, “Appalachian Springs”) nastalih nakon njihova prošlogodišnjeg ponovnog okupljanja i povratka na koncertne pozornice. The Verve nastavili su s “The Rolling People” te “The Drugs Don`t Work”, koji je jedan od komada s najrealnijim naslovom i tekstom. Zapamtite što kažu dečki. “Lucky Man” jedan je od najvećih hitova i masa je ponovno jednoglasno zapjevala: “But I’m a lucky man
With fire in my hands”. Kao i Beatsteaks, i The Verve djeluju na čovjeka nesvjesno hipnotički i kad te preplavi neopisiv osjećaj radosti … Ostaneš bez riječi. Ništa se pak ne može usporediti s “Bittersweet Simphony”, kad se u zraku vidjelo na tisuće ruku. Ruka uz ruku, kamo god je pogled dosezao. Definitivno jedan od najljepših trenutaka večeri, koji bi bio grijeh propustiti.
The Verve su večer priveli kraju komadom “Disco”. Publika je s dečkima još posljednji put glasno zapjevala. Svjetla su se ugasila, do ponovnog viđenja.
Setlista The Verve:
1. A New Decade
2. This Is Music
3. Sonnet
4. Space And Time
5. Life`s An Ocean
6. Weeping Willow
7. Sit & Wonder
8. The Rolling People
9. The Drugs Don`t Work
10. Lucky Man
11. Bittersweet Simphony
12. Disco
Tekst: Lea Lesar
Fotografije: Aleš Podbrežnik, Matic Zorman
