Četvrtak, 28. 11. 2019
Festival Winter Days of Metal sa svakom godinom stječe sve veći ugled. Uz večernje koncerte nudi se i mnoštvo drugih aktivnosti, samo što ovogodišnje vremenske prilike nisu baš dopuštale skijanje na obližnjem skijalištu Vogel. Ali na kraju krajeva, glazba je ipak na prvom mjestu. Popis bendova bio je šarolik, pa je dolazak bio više nego opravdan.
Prvi dan bio je više rezerviran za ljubitelje black metala, uz iznimku Exciter, koji su nastupili kao zadnji. Prvi su na pozornicu izašli švicarski Matterhorn, koji su svirali pred šaćicom ljudi. Mladi trio iza sebe ima tek jedan album, a sami kažu da sviraju ekstremni metal povezujući death i speed metal. No kod Matterhorn je djelovalo da je sve skupa još poprilično nedorađeno. Gitarist/vokalist ponudio je par dobrih ideja, ali ostalo nažalost nije odskakalo. Matterhorn će svakako trebati više kilometraže da bi bili uvjerljiviji.
Slijedili su poljski black metalci Blaze of Perdition, koje je došao podržati veći broj publike. Bend je prvi put nastupio u Sloveniji već prošle godine u Kranju, a ovaj put vratio se da ponovno oduševi publiku. Iako black metal zna brzo postati suhoparan, Blaze of Perdition su se svakako iskazali. Bend se može pohvaliti s tri gitare, čime je oživio dinamiku svoje svirke. I vokalno su Blaze of Perdition bili prilično raznoliki. Na gitarama se čulo i nešto melodičnosti, čime su razbijali monotoniju. Bend pristupa poprilično profinjeno i maštovito, javljaju se i asocijacije na Watain i Deathspell Omega. Svakako bend koji još puno obećava, iako su se iskustvene praznine dosta primjećivale.
Poljake je naslijedio švicarski black metal sastav Bölzer, koji čine HzR na bubnjevima te KzR na gitari i vokalu. Bend nije prvi put kod nas, a u posljednjih nekoliko godina, u kojima je izdao jedan album i nekoliko EP-ja, stekao je priličnu prepoznatljivost. Iako je riječ samo o duu, Bölzer stvaraju poprilično bogatu zvučnu sliku. KzR koristi desetožičanu gitaru kojom prikriva izostanak bas gitare. HzR svojim bubnjanjem više priseže na minimalizam u stilu Darkthrone. Kod Bölzer nema komplicirnja, čime su stekli i neku svoju jedinstvenost. No ovaj nastup nije baš bio najbolji za gitarista/vokalista. Imao je tehničkih problema, a jednom se konkretno izderao na tonca. Bölzeru će očito trebati dati još koju priliku, jer se ovim koncertom nisu baš najbolje iskazali.
Norveški Dødheimsgard bili su glavni bend večeri. Logično, jer bend djeluje još od devedesetih, a u svojih 25 godina postojanja snimio je samo pet albuma, no unatoč tome uspio je zadržati prepoznatljivost. Početci benda usredotočeni su na sirovi black metal, a kasnije su Dødheimsgard počeli eksperimentirati, što se pokazalo i na koncertu, koji je bio prvi nakon mnogo godina i drugi uopće u Sloveniji. Dakle, gotovo se može govoriti o ekskluzivnom nastupu. Bend je ponudio raznolik repertoar. Novijim skladbama, koje uključuju elemente industriala i avangarde, pokazali su ono što ih čini posebnima. Pred kraj su prešli na iskreniji black metal s nekim starijim komadom, čime su obožavateljima udahnuli dušu.
Kao zadnji nastupili su kanadski veterani speed metala Exciter. Bend se vratio nakon mnogo godina. A i inače Exciter nikad nisu pretjerano zalazili u Sloveniju. Ako nas pamćenje ne vara, njihov zadnji posjet bio je na Metalcampu 2005. Dakle, prošlo je više od desetljeća prije nego što su se Exciter vratili. Bend, osnovan još 1978., do sada je izdao desetak albuma i još se i danas smatra jednim od najvažnijih speed metal imena. Bend nastupa kao trio, a na gitari više nije dugogodišnji John Ricci. U njegove cipele stupio je mladi Daniel Dekay, koji se svakako iskazao. Ono što je kod Exciter imalo neki šarm bio je onaj duh staroškolskog metala. Za velikom bubnjarskom baterijom sjedio je Dan Beehler, koji je ujedno i glavni vokal benda. Beehler je s dugogodišnjim basistom Allanom Johnsonom držao ritam, a svoje je bubnjanje cijelo vrijeme dopunjavao prijelazima, kad god nije bio zaokupljen vokalima. Svakako vrlo pohvalno za čovjeka u kasnim pedesetima. Ljubitelji staroškolskog metala nedvojbeno su došli na svoje. Exciter su pokazali da im godine ne predstavljaju problem, pa je njihov nastup bio dovoljno energičan i nerutinski.
Petak, 29. 11. 2019
Ako je prvi dan bio više usmjeren na black metal uz poneku iznimku, drugi dan bio je više nego primjeren za ljubitelje death metala. No i tu se našla koja iznimka koja nije bila usmjerena samo na death metal.
Otvorili su domaći Morywa, koji nakon posljednje kadrovske promjene sada sviraju kao kvintet. Morywa se kače uz moderne bendove koji se kunu u nisko ugođene gitare i groove. Osmožičane gitare doista su odjekivale dvoranom. Bend ipak ne komplicira kao neki djent bendovi koji su opsjednuti poliritmovima. Unatoč modernom prizvuku, Morywa zvuče poprilično sirovo. Vokalom čak pomalo podsjećaju na kanadske Ion Dissonance, samo što tu naglasak nije na kaosu, nego je u prvom planu groove koji uključuje elemente death metala. Kod Morywe se sada čeka prije svega album, uz koji će se pokazati malo jasnija slika kamo bend cilja sa svojim stilom.
Kao drugi nastupili su engleski death metalci Dyscarnate, koji su se u Sloveniju vratili nakon devet godina. Engleski death metal trio sada iza sebe ima tri albuma, a u tom je vremenu izbrusio svoj stil. Naravno, još su uvijek jasni utjecaji Dying Fetus i Misery Index, no s posljednjim albumom With All Their Might malo su se jasnije definirali, počevši naglašavati više groovea u stilu Gojira. Ono što su Dyscarnate ponudili bila je puna mjera agresivne svirke, poduprte dvostrukim vokalnim napadom, brzim gitarama i bubnjevima. Za pohvalu je nedvojbeno vokal gitarista i basista, koji su prije svega razumljivi i nisu usmjereni na nerazumljivo režanje. No Dyscarnate od posljednjeg albuma ne igraju samo na brzinu. Nađe se poneka smirenija dionica, ima više groovea, a sve je skupa pridonijelo tome da su Dyscarnate vrlo raznolik bend koji s jedne strane zna brutalizirati kao Dying Fetus, a istodobno zna i smiriti stvari. Nedostajala je naravno koja starija skladba, no Dyscarnate su svoj nastup odradili iznenađujuće dobro, iako je posjećenost bila slaba, a zvuk također nije baš bio zadovoljavajući.
Fleshgod Apocalypse također su redoviti povratnici na slovenske pozornice. Ništa neobično. Bend marljivo stvara nove albume i sa svakom godinom dobiva sve veću bazu obožavatelja. U prvom planu bio je dakle album Veleno, koji je bend izdao nakon nekoliko kadrovskih promjena. Fleshgod Apocalypse očito ništa ne može izbaciti iz takta, sa svakom su godinom jači. Bend je nastupao i s opernom pjevačicom Veronicom Bordacchini, čime je dobio na iskrenijem nastupu uživo. Cjelina svakako funkcionira. U prvom planu bio je noviji materijal, na kojem je bend istaknuo orkestracije, čime je uz Septicflesh postao glavno ime simfonijskog death metala. Fleshgod Apocalypse nedvojbeno su uigrani, a i scenska prisutnost je uvjerljiva. No nakon nekoliko skladbi bend je zbog uplitanja bezbroj elemenata zvučao jednostavno barokno. Sviranje benda opisuje se kao tehničko, no mjestimice je zvučalo jednostavno kičasto, pa je od brutalnosti ostalo još samo brzo gaženje pedala na bubnjevima. U samim skladbama doduše ima puno toga, vokale doprinose tri člana: uz režanje tu su i pjevni vokali basista te operni vokali. Fleshgod Apocalypse s orkestracijama djeluju kao brutalna verzija Therion. Moglo bi se reći da čak i pretjeruju. No unatoč svemu bend je uvjerio prilično veliku publiku. Logično, jer su odsvirane skladbe sa gotovo svih albuma. Nije bilo svih favorita, ali sama forma benda je više nego dobra, pa su svojim nastupom ponovno opravdali svoj ugled.
Nakon brutalizacije po talijansku, bilo je vrijeme i za brutalizaciju po američku. Nakon samo pola godine vratila se američka deathcore postava Whitechapel, koja danas predstavlja jednog od glavnih predstavnika deathcorea. Posljednjim albumom The Valley (recenziju pročitaj OVDJE) bend je pokazao poprilično drugačiju sliku uplevši i pjevne vokale. Deathcore naime brzo može postati poprilično suhoparan, no Whitechapel su se svojim eksperimentiranjem iskazali da mogu pokazati puno više manevra. I ovaj put naglasak je bio na aktualnom albumu, što možda nije bio najbolji izbor. Bend je naime previše naglašavao skladbe s čistim vokalima, zbog čega je izostao poneki favorit. Na formu benda nema što reći. Naravno, ističe se Phil Bozeman s dubokim growlom, a kod mirnijih skladbi, u kojima se koristi pjevni vokal, povukao se u pozadinu. To je ujedno dalo i emocionalniji prizvuk. S tri gitare Whitechapel stvaraju snažnu zvučnu sliku, a kao gitarist najviše se ističe Ben Savage, koji se brine za solaže i harmonije. Trenutni regrut za bubnjarsku bateriju Alex Rudinger svakako je bio odličan izbor. Rudinger svira metronomski precizno i brzo, što pridonosi boljem nastupu benda. Ono što je razveselilo obožavatelje bile su skladbe This Is Exile, Our Endless War i The Saw is The Law. Dakle, poznate skladbe benda, ali i koja više se ne bismo bunili. Povratak je svakako dobrodošao, Whitechapel su se iskazali, moglo je biti još za nijansu bolje.
Kanadskim »hyperblasterima« Kataklysm teško je izbjeći u posljednjih 15 godina, osim ako niste živjeli u špilji. Bend je naime po Sloveniji svirao još kad su se koncerti održavali u ljubljanskom klubu K4. Do sada je ovdje bio najmanje petnaest puta. Što je iznenađujuće, Kataklysm cijelo vrijeme dobivaju nove obožavatelje. Njihovi nastupi odraz su konzistentnosti i napornog rada. I ovaj put Kataklysm su pokazali da su na pozornici kao dobro nauljen stroj. Godine napornog rada isplatile su se. Publika Kataklysm uvijek toplo dočeka. Uostalom, bend energičnim nastupom i dobrom animacijom pobrine se da publika uvijek odgovori divljanjem. Ono što bi Kataklysmu koristilo bilo bi osvježenje u repertoaru. Možda je teško zamisliti nastup benda bez skladbi poput Cripled & Broken, As I Slither, Prevail, Shadows and Dust. No upravo zbog istih i istih skladbi nastup Kataklysm ispada rutinski i predvidljiv. Ekipa je doduše uigrana, bubnjar Oli Beaudoin još uvijek blista svojim brzim i preciznim sviranjem. No u prvom planu su skladbe koje imaju snažan refren ili obilje melodike. Unatoč bogatoj diskografiji, izbor skladbi kod Kataklysm je upravo obrnut. Kataklysm ostaju poznati kao bend koji zna napraviti dobar žur, ali ništa više od njih se ni ne može očekivati.
Kao zadnji na pozornicu su izašli Kampfar, koji su u Sloveniji već ranije nastupili na festivalu Metaldays te po nekim klubovima. Kampfar su ove godine izdali novi album Ofidians Manifest, s kojeg su predstavili i dio repertoara. Kod Kampfar treba pohvaliti da su imali najbolji zvuk od svih bendova. Glazbom pak pušu u dušu ljubiteljima black metala. Kampfar se oslanjaju na jednostavnost, a posebnima ih čini prije svega uplitanje folk elemenata, čime stvaraju drugačiju atmosferu od klasičnih black metal postava. Gitarama i ritam sekcijom Kampfar naglašavaju jednostavnost u stilu Taake i sl. I ovaj put bend je pokazao da ostaje suveren na svojim koncertima, što je prije svega odraz mnogih iskustava.
Subota, 30. 11. 2019
Ostao je još zadnji dan i šest nastupajućih. Nastupilo je nekoliko poznatih bendova te i poneki koji se pokušava probiti iz undergrounda. Među njima bili su australski Copia. Bend iza sebe ima dva albuma, a opisuje se kao alternativni metal, što god to značilo. Kod benda su se doduše osjetili utjecaji metalcorea, groove metala i nu metala. Nastup je unatoč praznoj dvorani bio vrlo energičan, no sam bend nije predstavio ništa pretjerano inovativno što bi izazvalo veći interes. No mnogi su bendovi u karijeri iskusili kako je svirati pred šaćicom posjetitelja, tako da ima nade i za Copiu.
U nešto višu brzinu prebacili su finski heavy/thrash metalci Stam1na, kojima je već uspjelo privući nešto više ljudi pod pozornicu. Finci su glazbeno u trenucima podsjetili na zemljake Children of Bodom, samo što Stam1na tekstove u cijelosti pjevaju na materinjem jeziku. To je za glazbeni žanr koji sviraju poprilično neobično i općenito uživo nije djelovalo baš najbolje; finski u thrash metalu uživo jednostavno zvuči pomalo nespretno. Dečkima se doduše ne može puno zamjeriti – energija na pozornici bila je suverena, izvedba na razini (šale o finskom malo manje) i čuli smo već i mnogo lošiji predbend.
Sljedeći nastupajući bili su prava poslastica za fanove legendarne crtane serije The Simpsons. U Bohinjskoj Bistrici svoj prvi ikad nastup na europskom kontinentu dočekali su američki Okilly Dokilly, koji sviraju “Nedal”. Da, ime fanu serije govori sve. Okilly Dokilly za svoj su lik i djelo uzeli religioznog fanatika Neda Flandersa sa svim pripadajućim detaljima – zelenim vunenim pulovera, roza košuljom, naočalama i brčićima. Okilly Dokilly su u nastupu dugom tek dobrih pola sata priredili najzabavniji nastup festivala, pun poklona seriji. Bend, smješten negdje između HC-a, punka i metala, pod vodstvom “Head Neda”, koji je savršeno proučio lik Flandersa, rekao je da je sretan što svira na ovom “festarooniju”, a publiku je cijelo vrijeme oslovljavao s “neighbourinos”. Head Ned je publiku, koja je bend vrlo toplo dočekala, upozorio na opasnost pretjerane kinetičke energije (čitaj: mosh) i da ne budemo kao u SAD-u, gdje je publika u tom pogledu Shelbyville (Springfieldu neprijateljski susjedni grad) za Shelbyvilleom, te da susjeda koji primi previše kinetičke energije podignemo s poda. Okilly Dokilly su svoj Reneducation nastavili tako da su na pozornicu donijeli Homerov simbol, veliki napuhani roza krafnu, i zatražili da ga publika uništi. Kad je Head Ned objavio da su na pozornici već prilično žedni, jasno je nastupilo vrijeme za najveći hit benda, koji je inspirirao famozni incident Phila Anselma, White Wine Spritzer, a Okilly Dokilly su se oprostili s Nothing At All. Tijekom njega Head Ned se presvukao u usko pripijeni kombinezon, što je inspirirala epizoda serije u kojoj upravo takvo skijaško odijelo nosi Ned Flanders, na veliko Homerovo zgražanje. Reneducation je više nego uspio. Doodily.
Okilly Dokilly su pobrinuli za pravu atmosferu u dvorani, koju su morali zadržati i sljedeći nastupajući. Vratio se kvintet iz Detroita po imenu The Black Dahlia Murder. Neki mediji bend opisuju kao novi Cannibal Coprse. Bend naime redovito izdaje albume i drži kvalitetu. Godine im se još ne poznaju. Njihova svirka je agresivna, ali i melodična. U svoj repertoar bend je uvrstio skladbe i s prvih albuma, kao što su Unhallowed, Miasma i Nocturnal. Potonji je bend izdigao iz undergrounda i upravo s tog albuma bend je odsvirao iznenađujuće puno skladbi. TBDM, koji su se u Sloveniji zaustavili već peti put, za jedan sat predstavili su brutalan i melodičan repertoar. Bend naime još i danas predstavlja dobru kombinaciju švedskog i američkog death metala. Što je bitnije, još su uvijek dovoljno uigrani i energični da svojim nastupom mogu uvjeriti i one koji ih ne poznaju. Nisu se pretjerano promijenili u posljednjem desetljeću. Koji kilogram i sijeda dlaka više, no instrumentalno postava još uvijek diše. Režeći i prije svega vrišteći vokal Trevora Strnada djeluje očuvano. Zamjeriti im se može jedino da su pri izboru skladbi mogli malo manje svirati s posljednjeg albuma Nightbringers, koji je izašao prije više od dvije godine.
Nakon melodične brutalizacije po američku bilo je vrijeme za finsku melodičnost s naglaskom na melankoliji. Na pozornicu su izašli finski melodični death metalci Insomnium, koji su svojim zadnjim posjetom Sloveniji dupkom napunili Orto Bar u Ljubljani. Ovaj put Insomnium su imali promovirati svježi album Heart Like a Grave, na kojem je bio snažan naglasak. Naravno, odsvirali su i poneki hit, kao npr. Through the Shadows, Ephemeral i While We Sleep. Očekivano, Insomnium su poslužili pravom mjerom melodike, nisu izostali ni sporiji melankolični komadi, usmjereniji prema doom metalu. Time su Insomnium pobrinuli da je njihov repertoar dovoljno raznolik. Insomnium su i ovaj put dobili više nego dobar odaziv. Prednji redovi bili su u pokretu, crowd surfera je za koncert koji nema baš razmjere festivala bilo da se mrsi. Na sviranje benda nema što reći; basist Niilo Sevänen, koji se brine za growl vokale, ne posustaje. Isto vrijedi za gitarista Villea Frimana, koji doprinosi čiste vokale. Bend je ove godine najavio da je primio i trećeg gitarista, no ovaj put nastupao je kao kvartet. Sama zvučna slika zbog toga nije bila ništa slabija, ali nedvojbeno je mogla biti bogatija. Koncert Insomnium za mnoge je predstavljao vrhunac festivala, pa su i nakon njega mnogi počeli napuštati prostor.
Čast zaključiti festival pripala je kultnom američkom crossover bendu M.O.D. (Method of Destruction, a Okilly Dokilly su ih preimenovali u Method of Devotion) pod vodstvom neuništivog Billyja Milana. M.O.D. su za kraj, pred već poprilično ispražnjenom dvoranom, poslužili konkretan šut punka i thrasha, zaključen Billyjevim urlanjem. Milano je između komada ponudio još hrpu društveno-političke kritike, hitove Get a Real Job i You’re a Fucking Dick, a u drugoj polovici hrpu S.O.D. klasika počevši s March of the S.O.D.
Tako je s M.O.D. završilo četvrto izdanje festivala Winter Days of Metal, koji je prema riječima organizatora bio najposjećeniji. Popis bendova bio je raznolik i dovoljno šarolik da privuče mnoge. Svakako je vidljivo da festival sa svakim izdanjem stječe na ugledu i u sljedećim se godinama od njega može očekivati još puno.
Tekst: Primož
Tekst Stam1na, Okilly Dokilly, M.O.D.: Rok
Fotografije, video: Sebastijan
Copia
Stam1na
Okkily Dokkily
The Black Dhalia Murder
Insomnium
M.O.D.
