Lokacija: Celovec (Klagenfurt) / Messe Halle / Austrija
Datum: nedjelja, 01.12.2019
Čovjek ne bi rekao. Ozbiljno. Najžilavija radišna koncertna grupa svih era rocka i rolla? Spada među najveće koncertne radnike, to barem sigurno vrijedi. Dan nostalgije umotan u ljubičaste boje na pragu veselog prosinca u austrijskoj Koruškoj. Dame i gospodo, jedini i neponovljivi. Jedan od najvažnijih sastava rock’n’roll pionirstva i praoci metala Deep Purple. Ne predaju se. Turneja »dugog oproštaja« (Long Farewell Tour) traje od proljeća 2017.! I dalje (dijelom) i u prilog promociji dvadesetog studijskog albuma »Infinite«. No, nakon posjeta Deep Purple sredinom svibnja 2017. u zagrebačkoj Areni, već smo se nekako tiho opraštali od legendi i biblijskih praotaca rocka i rolla (RockLine recenziju koncerta TUKAJ). Ali kao što rekoh. Dugi oproštaj. Pogledajte samo opraštanje The Kiss. Koliko traje? No, Deep Purple jednostavno misle ozbiljno. Osjećaju da više nisu dvadesetogodišnji pastusi koji bi mogli sve i to više ne skrivaju u službenim izjavama. Zato uživajmo s njima dok su s nama i dok i sami osjećaju kreativni i koncertni zamah. Njihov nastup u Celovcu potvrdio je naime da sastav i dalje odlično svira i da neviđeno uživa kad je na pozornici. Zato neka oproštaj traje.
Dakle! Produljeni oproštaj ponovno je legende doveo na pozornice stare europske celine, a niz novih termina započeo je upravo koncertnim nastupom na celovečkom sajmištu! Uvod u večer pripao je njemačkim hard rock revitalistima The Weight, koje smo uspjeli uloviti u ožujku 2016. na jednom od koncerata Uriah Heep u Beču (recenziju koncerta TUKAJ), u sklopu njihove tadašnje turneje. Kvartet njeguje revitalizam sedamdesetih, puno se oslanja na Led Zeppelin, dozirano s poprilično psihodeličnih začina, povremeno se prišulja asocijacija na zvuk i stil The Doors. Ukratko. Bend koji obećava u proljeće 2020. svoj drugi studijski album »In Control« pokazao se kao vrlo samouvjerena i čvrsta, odnosno koherentna pozornička ekipa, oštro fokusirana, s autoritativnim vokalom koji vještom igrom iskorištava pozornicu kad ne mora sjediti za električnim klavirom. Bogat, stasit, grub, nazubljen, razgolićen i po starinskoj zvučnoj recepturi uštimani hard rock and roll revitalizam, koji je u 40 minuta ugodno popločao stazu za dolazak i susret s v legendama. The Weight su u odnosu na iskustvo iz ožujka 2016. sigurno narasli za jedan ili dva stepenika više. Kao skladatelji i po pozorničkom samopouzdanju!
Gustav Holst bio bi ponosan da je znao da su Deep Purple za uvod odabrali Mars, the Bringer Of War, umetak iz njegove sedmodijelne suite The Planets. Tu su, dakle. Highway Star! Jedna od najprepoznatljivijih himni sastava i rocka te metala općenito (uz Smoke On The Water, naravno). Sastav je naime oduvijek vrlo rado izvodi na početku set liste. Nekih 6000 posjetitelja dvorane potpuno podivlja. Bend pak već u uvodu servira rafiniranost i u tren oka gradi svoj elementarni zaštitni zvuk. Rutina i dalje? Velika osjećajnost i senzitivnost. Deep Purple naime i dalje izuzetno uživaju kad su na pozornici i to su potvrdili odmah u uvodu. Pulsirajući i prodoran, zvečeći i navijen bas Rogera Glovera, koji je dan prije slavio 74. »svježa« ljeta, u jasno čujnom kontrastu s Morseovim jurišnim frazama. Gillan se ponovno vidljivo zabavljao. Neprestano se cerekao, uperio nekoliko prodornih pogleda među publiku i začinio klasike svojim karizmatičnim vokalnim pečatom. Već u uvodu bilo je jasno da će solo točke naravno većinom putovati na relaciji unakrsnih dijaloga vatrenih matadora Dona Aireyja i Stevea Morsea. Dakle dvojice »mladića«, koji su zapravo danas pokretačke snage u Deep Purple i donose najviše atraktivnosti slici Deep Purple u post-Blackmore razdoblju. »Mladića« uz tri kultne figure, koje su inače prepoznate kao nosive ikone postave Deep Purple Mk. II. Nakon burnog uvoda s Highway Star, Ian Paice je savršeno povezao izlaz iz komada sa slikovitim prijelazom ravno u Pictures Of Home i oživljavanje kultnog albuma »Machine Head« tako se nastavilo. S Bloodsucker se bend vješto »očešao« o album »In Rock« (1970), put na set listu našla je i klasika Demon’s Eye s kultnog, ali povremeno nepravedno prečesto previđenog »Fireball« (1971). Bend je vratio i izvrsno Sometimes I Feel Like Screaming s albuma »Purpendicular« (he he, sjećanje na koncert u Izoli, u petak, 13.09.1996. i Gillana s dugom čupom te pokojnog Jona Lorda još je kako živo). Zacijelo najbolja skladba tog nezaboravnog albuma Deep Purple grabi mistikom i melankolijom te savršenim razvojem melodije! I te večeri u Celovcu jest. Morse u najboljem mogućem svjetlu! Isto tako, bend se lijepo sjetio prethodnog studijskog albuma »What Now?!« I vratio na set listu također jedan od njegovih najmamljivijih trenutaka Uncommon Man. Fraza gdje Airey preuzima pozornost i u nastavku koncerta staje u apsolutno središte, kad postupno priprema poligon da se zaljulja u okvir motiva Morse s gitarskim upletanjem. Da, majstori su već svirali uvod u Lazy. Šaljiva i bodljikava Lazy, Deep Purple u svom najsjajnijem trenutku sarkazma. Uostalom, Gillan je ponovno nekoliko puta konkretno nasmijao publiku svojim obilnim komentarima, punima šaljivdžijskog humora. Genijalni šaljivac. Kipi od crnog humora. Oduvijek je i uvijek će biti.
Soliranja je bilo na gomile. Bez toga ne ide. Purple su nosivi sastav koji je (npr. nakon Cream) popularizirao na pozornicama ono što je radio na probama! Jam. I tako su trominutni komadi odjednom postali dugi dvadeset minuta i više! Pioniri oduvijek oduzimaju dah u tom elementu, dugo su vremena bili na samom vrhu u takvom poslu i dugo ih u tome nitko nije stigao. Bilo u vezi Lord-Blackmore, koja je danas naravno prenesena na kombinaciju Airey-Morse. Izvanredna zabava. Kombinacija otkačenih ludorija te briljantne tehničke izbrušenosti i iskričave duhovite gipkosti, koju pokreće trenutna pozornička inspiracija! Deep Purple doista su prebirali najbolje trenutke svoje kasnije ere. S albuma »Infinite« odsvirali su izvrsni Time For Bedlam, a onda je Airey krenuo u dugi solo na klavijaturama, gdje je jednostavno zabavljao predivnim stapanjem elemenata klasične glazbe s elementima bluesa, boogieja,… i jazza. A onda? Da. Perfect Strangers. Stvar koja jednostavno ne smije izostati ni s jednog Deep Purple koncerta. Slijede dvije klasike s »Machine Head«. Očekivano. Space Truckin’ i naravno nakon nje jedini i neponovljivi, orkanski iščekivani Smoke On the Water. Glover je ostao na svom Vigier basu. Prije nekoliko godina imao je naviku da za ovaj komad uzme u ruke svoj Rickenbecker kojim je snimio komad i koristio ga je i u vrijeme kad je nastao nezaboravni »Made in Japan«.
Obvezni dodatak otvorio je Hush. Točka koja je zahvalno rasteretila i ohladila Gillanove usijane glasnice, koje su u to vrijeme pokazivale vidljive znakove istrošenosti. Čovjek vrlo vješto slalomira na dijelovima skladbi koje vokalno više ne može dosegnuti. Posve dostojno odradi, naravno uz adaptaciju linija. No pritom nikako ne smiješ doći na koncert s glavom u onom Gillanu kakvog poznajemo sa studijskih snimki sedamdesetih. Posebna gošća i violinistica Lidia Baich stupila je na pozornicu za posljednju skladbu, koja je naravno bila Black Night i »ispraznila« violinski solo. Kasnije su si s Morseom razmijenila nekoliko solističkih dijaloga, a onda upala u zajedničku tercetnu harmoniju. Nakon prijelaza dočekali smo još jednu solažu. Ovaj put se posljednji put te večeri »razbjesnio« Airey na svojim čokatim Hammond orguljama!
Prebrzo je svega bilo kraj. No dovoljno da smo se uvjerili da Deep Purple doista obavljaju dugi, dugi oproštaj, što je jako dobro. Najavili su novi album, koji će biti ukupno 21. po redu i izaći će iduće godine. Forma je i dalje odlična i bend oduševljava. To je najmanje što se može napisati. Sastav ostaje u svakom pogledu atraktivan, kao što je to oduvijek bio i u post-Blackmore razdoblju! Nije ih se prihvatio ni djelić hrđe. Deep Purple, dakle, jašu dalje. U beskraj, u vječnost! Ikonski sastav već je davno prešao u mit i legendu! Naklon momcima za svu nepokolebljivost, vjeru, predanost i nadasve za ono što ih, nakon svih tih dugih godina glazbenog radništva, drži gore! Veliko neraspadnuto srce!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Highway Star
2. Pictures of Home
3. Bloodsucker
4. Demon’s Eye
5. Sometimes I Feel Like Screaming
6. Uncommon Man
7. Lazy
8. Time for Bedlam
9. Keyboard solo
10. Perfect Strangers
11. Space Truckin’
12. Smoke on the Water
—dodatak—
13. Hush (orig. Joe South)
14. Bass solo
15. Black Night
