Nije to davno bilo kad je Mikael Akerfeldt, inače šef “uvijek vrućih” skandinavskih retro proggerskih nostalgičara i na nesreću mnogih zaljubljenika u ekstremne grane metala (prerano) metamorfoziranih prog death metalaca Opeth, u jednom od You Tube video priloga, kao veliki obožavatelj, radosno mahao svojom novom vinilnom kopijom kultnog albuma Van Der Graaf Generatora “The Least We Can Do Is Wave To Each Other”. No znatno potresnija od Akerfeldtova gomilanja vinilki je spoznaja da je dana 06.02.2020. prošlo točno prvih 50 godina od njegova izlaska!
“The Least We Can Do Is Wave To Each Other” (RockLine recenziju možeš pogledati OVDJE) izašao je za Charisma Records, kuću koju je osnovao tadašnji menadžer Van Der Graaf Generatora Tony Stratton-Smith, i jedini je album grupe koji se ikad probio na britansku ljestvicu pedeset najprodavanijih albuma. Dosegnuo je 47. mjesto.
To je album koji je “spasio” karijeru Van Der Graaf Generatora i jasno usmjerio kompasnu iglu daljnje evolucije grupe. Na njemu je grupa, nakon kriznog razdoblja u kojem se raspala još prije izlaska prvijenca “The Aerosol Grey Machine” (RockLine recenzija OVDJE), postavila jasno zacrtan okvir glazbene vizije i razvojne smjernice kojih se u nastavku karijere više nije odricala. Van Der Graaf Generator poslužili su avangardnim albumom snažne stilske tranzicije, koji je u to vrijeme zbog svoje eklektičnosti i neobičnosti bio toliko napredan i inspirativan da Van Der Graaf Generator dobro desetljeće nije uhvatio baš nijedan glazbeni trend. Njime su se u drugoj polovici sedamdesetih inspirirale i prve punk rock postave, upravo zbog atmosferične jezovitosti, poguban(e) ludosti, bizarnih sadržaja zvučnog čudaštva te neprestano grmećih i često disonantno vođenih vokalnih manevara Petera Hammilla, od kojeg je učio i sam David Bowie.
Skladbe za ovaj album uglavnom je napisao vođa grupe Peter Hammill, dok je za njihovo aranžiranje pobrinuo cijeli sastav. Hammill je također dao sav tekstualni dio albuma, a on se inspirira čarobnjaštvom, apokalipsom i odnosima među prijateljima. Van Der Graaf Generator su ovim albumom bez kompromisa snažno udarili, poslužili svježom stilskom slikovitošću, jetkom, brutalnom i nadasve neobičnom smjesom elemenata klasične glazbe, jazza i (blues) rocka. Time su širom otvorili vrata procvatu žanrovske grane zvane progresivni rock. Iskreno, u to je vrijeme s takvom eklektičnošću i avangardom poslužio samo prvijenac sastava King Crimson, a to je naravno “In the Court of the Crimson King” (poseban prilog uz 50. obljetnicu tog albuma možeš pogledati OVDJE). Genesis su tek izdali prvijenac koji još nije nagovještavao ono što je donio, kao u slučaju Van Der Graaf Generatora, njihov drugi studijski album, a bila su to i vremena u kojima se Yes još nisu posve izvukli iz psihodeličnih zahvata početka svoje karijere. Ukratko. Van Der Graaf Generator su se u to vrijeme, uz King Crimson, svojim drugim albumom svrstali među prve pionire koji su orali progresivnorockovsku ledinu.
“The Least We Can Do Is Wave To Each Other” šokantan je, a istovremeno “fatalno” privlačan svakom ljubitelju kompleksne i avangardne glazbe, jer poslužuje izuzetnu razigranost i slikovite skokove, što uključuje npr. na jednoj strani profinjenu baladu Refugees, u kojoj Hammill u kombinaciji klavirskih aranžmana i svog nevjerojatno prodornog falseta jednostavno briljira u nizu takvih interpretacija, dok skladbe kao što su White Hammer i After the Flood donose točke koje nude krajnje neobičnu i za ono vrijeme iznimno agresivnu interpretaciju.
Iako je riječ o drugom albumu grupe pod imenom Van Der Graaf Generator, grupa ga je priznala kao svoj prvi pravi službeni studijski album. Prvijenac “The Aerosol Grey Machine”, izdan u rujnu 1969., naime je napisan i snimljen s namjerom da izađe kao samostalni studijski album Petera Hammilla za Mercury Records. Ta kuća Petera Hammilla nije htjela pustiti ispod okrilja ugovora, pa su se Van Der Graaf Generator zbog te blokade i bezizlaznosti tada nakratko čak i raspali. Srećom, u prvi su plan stupile pregovaračke vrline u jeziku diplomacije taktički izvrsno potkovanog menadžera grupe Tonyja Strattona Smitha, koji je vodeće osoblje Mercury Recordsa omekšao prijedlogom da kuća izda album “The Aerosol Grey Machine” pod imenom Van Der Graaf Generator, a u zamjenu za tu ponudu neka oslobodi grupu svih obveza koje su Van Der Graaf Generator imali prema Mercury Records. To znači da je kuća raskinula ugovor s grupom, koja je odmah sklopila novi s Charisma Records (ta je kasnije pod svoje okrilje, među ostalim, dovela izvođače kao što su Genesis i Jethro Tull).
Grupa je u vrijeme izlaska prvijenca, dakle još u rujnu 1969., već počela s intenzivnim probama i isprobavanjem novog materijala (u više varijanti, s improvizacijama), i to svakodnevno. Hammill, koji je napisao praktički sve pjesme, skomponirao ih je do te mjere da ih je mogao samostalno predstaviti ostalim članovima, a bend je zatim zajedno izbrusio aranžmane. Osobito važnu ulogu u aranžmanima na svoja su pleća preuzeli orguljaš i klavijaturist Hugh Benton te novopečeni član, inače izniman saksofonist i flautist David Jackson. Hugh Benton posjedovao je glazbeno znanje i pozadinu crkvenog orguljaša, a u to ga je vrijeme oduševljavala i moderna francuska klasična glazba, što se odlično slagalo s Hammillovim stilom komponiranja. Benton je tada koristio orgulje proizvođača “Farfisa”, koje su karakteru grupe davale poseban zvuk.
Uvodna “Darkness (11/11)” nosi takav naslov jer je napisana “na Martinje”, koje Britanci očito shvaćaju ponešto drukčije, točnije 11.11.1968. U novom (za grupu revolucionarnom) ruhu dobila je na puhačkim aranžmanima Davida Jacksona, jer je on u aranžmane unosio tehniku koju je preuzeo od jazzista Rolanda Kirka. Tijekom izvedbe Jackson je naime često istovremeno svirao alt i tenor saksofon (simultano). Skladba “Refugees” nastala je za Hammillove bivše “cimere” s kojima je dijelio stan. Bili su to Mike McLean and Susan Penhaligon (to se može iščitati i iz stihova “…west is Mike and Susie…”). Peter Hammill je za skladbu “White Hammer” našao inspiraciju u djelu “Malleus Maleficarum” (u prijevodu “Malj za vještice”), koje dokumentira srednjovjekovno čarobnjaštvo koje je inkvizicija tada žestoko progonila. Skladba “Whatever Would Robert Have Said?” referira se na izumitelja Roberta J. Van de Graaffa, koji je izumio generator po kojem je grupa dobila ime. Skladbu “Out Of My Book” na klaviru je stvorio David Jackson, a dovršio ju je gitarom Peter Hammill. Završna točka “After the Flood” zalazi u polja znanstvene fantastike i mračnih izgleda dolazeće apokalipse i potpunog uništenja (vidi naslovnicu albuma). Inspiraciju crpi iz razdoblja “hladnog rata” između SAD-a i Rusije. Razvija se na dvanaesttonskoj figuri koju je aranžirao Jackson i protkana je neprestanim stilskim skokovima te nizanjem brojnih raspoloženja.
“The Least We Can Do Is Wave To Each Other” snimljen je u četiri dana, i to u londonskom studiju Trident, točnije između 11.12. i 14.12.1969., pod producentskom palicom Johna Anthonyja. Grupa, koja je tada s basistom Nicom Potterom još djelovala kao kvintet, postigla je izuzetnu uigranost pa je album uspjela vrlo brzo snimiti. Tony Stratton-Smith osigurao je grupi potpuni mir tijekom snimanja, a prepustio joj je i svu umjetničku slobodu. Bubnjar Guy Evans prisjeća se da je producent John Anthony bio “vrlo dobar organizator” te da se vrlo brzo “sporazumio” s Hammillovim inače visokointeligentnim glazbenim talentom i izvanrednim skladateljskim sposobnostima. Studio Trident imao je u to vrijeme vrlo naprednu logističku opremu što se tiče snimateljskih tehnika. Većina albuma snimljena je s osmokanalnim mikserskim pultom, a za skladbu “After the Flood” koristili su šesnaestokanalni. Anthony je u uvod skladbe Darkness (11/11) dodao i nekoliko zvučnih efekata koje je našao u BBC-jevoj zvučnoj knjižnici. U dijelu skladbe After the Flood Hammillov je vokal pojačan efektima tremola i distorzije. Gostujući glazbenik Mike Hurwitz dao je čelo za “Refugees”. Uz Hammilla je i Banton suautor te skladbe, iako to službeno nije zabilježeno, a Banton je za istu skladbu stvorio aranžman za devetočlani gudački orkestar. Tako je nastala još jedna verzija te skladbe, koja je kasnije izašla i kao singl. Na drugoj strani singla nalazi se The Boat of Millions of Years, koju album ne sadrži. Budući da je grupa album snimila brzo, bilo je dovoljno vremena da Nic Potter pojača pojedine dijelove skladbi i dodatnom električnom gitarom.
Po izlasku albuma u veljači 1970. Tony Stratton-Smith bio je nezadovoljan Anthonyjevom produkcijom. Postigao je da album ponovno prođe fazu zvučnog miksa. To je obavio Shel Talmy, a prvo izdanje albuma izašlo je s “osvježenim” miksom, čime je Charisma Records navukla bijes grupe. Van Der Graaf Generator zahtijevali su ponovni remiks Johna Anthonyja, što je Charisma Records prihvatila, a Anthonyja su Van Der Graaf Generator zadržali uza se za producentskim kormilom i na idućim izdanjima.
Naslovnica nosi posvetu “L & M, without whom everyone would have been much happier”, što je izravna kritika i gorko iskustvo iz vremena kad je grupa surađivala s Louom Reiznerom (“L”) i kućom Mercury Records (“M”). Prvo izdanje albuma za američko tržište, koje je tamo izašlo pod okriljem kuće Probe (podružnica kuće ABC Records), imalo je drukčiju naslovnicu nego ono za europsko tržište i ostatak svijeta. Na klasičnoj naslovnici (i za europsko tržište) prikazan je svijet postapokalipse, a u njezinu prvom planu i s lijeve strane nalazi se dio Van De Graaffova izuma, s prikazanim okom koje sve vidi (oko “Velikog brata”).
Ideju za naslov albuma grupa je preuzela iz citata britanskog slikara Johna Mintona: We”re all awash in a sea of blood, and the least we can do is wave to each other.” (prijevod: “Svi smo preplavljeni morem krvi i sve što možemo učiniti jest da jedni drugima mahnemo”).
Poglobljenu recenziju albuma Van Der Graaf Generatora “The Least We Can Do Is Wave To Each Other”, koju je za RockLine napisao Peter Podbrežnik, možeš u cijelosti pročitati OVDJE!
