Izdavač: Charisma Records
Datum izlaska: 06.02.1970
Produkcija: John Anthony
Trajanje albuma: 43.56 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 9.0 / 10
Van Der Graaf Generator skupina je koja i danas uzburkava duhove svojim vizionarskim albumima, punim kompleksnih progresivno rockerskih himni koje daju lirski uvid u kompleksnosti ljudske duše i sadrže brojne mračne vizije bliske budućnosti. Osim King Crimson, glavnih nositelja “baklje” koja je potpalila vatru novog poglavlja u povijesti popularne glazbe, u to vrijeme (još) nije bilo progresivno rockerskog sastava koji bi se mogao mjeriti s obožavateljima električnih vodiča, fizike i metafizike, skupinom koja je svojom neobičnom i beskompromisnom mješavinom elemenata rocka, jazza i klasične glazbe temeljito šokirala tadašnju glazbenu javnost, koja se još oporavljala od kraja hipijevskih iluzija o “miru i ljubavi” i počela shvaćati sivu svakodnevicu i blisku budućnost pod željeznom rukom “Velikog brata”. Glazba i tekstovi Van Der Graaf Generatora bili su sukladno tome često brutalni, cinični, futuristički i apokaliptično intonirani. Neki je kritičar jednom izjavio da bi vrag vjerojatno stvarao prilično sličnu glazbu da ima svoj bend. Time su “generatori” postali jedni od glavnih navjestitelja nove ere popularne glazbe i, tako reći, za barem desetljeće pretekli buduće glazbene trendove, što je jedan od glavnih razloga zašto skupinu danas cijene ne samo brojni ljubitelji progresivnog rocka nego i ekstremnijih žanrova poput metala i punka.
Ipak, u vrijeme prije izlaska njihova drugog albuma, sarkastično nazvanog “The Least We Can Do Is Wave To Each Other”, vjerojatno nitko nije očekivao da će se uopće još ikad vratiti (što je s godinama postalo već njihova tradicija). Nakon izlaska prilično psihodeličnog prvijenca “The Aerosol Grey Machine” (1969), koji je prvotno zamišljen kao solo album Petera Hammilla, pjevača i središnjeg autora glazbe i tekstova, uslijedio je naime drugi raspad nakon njihova osnutka i malo je falilo da zauvijek ostanu zakopani u moru opskurnosti. Dečki su imali sreće da su potpisali ugovor s Tonyjem Strattonom-Smithom, šefom izdavačke kuće Charisma i velikim mecenom progresivnog rocka (među njegovim “štićenicima” bili su, među ostalima, i Genesis, Lindisfarne te String Driven Thing), što ih je uspjelo dovoljno motivirati da se odluče na povratak u donekle promijenjenoj postavi i s prilično drukčijim zvukom. Njihov uspon od psihodelično usmjerenih eksperimentatora do velesila progresivnog rocka počeo je upravo na ovom albumu, koji je dugi niz godina definirao njihov zvuk.
Genijalni Peter Hammill svojim posve jedinstvenim i posebnim vokalom glavni je faktor prema kojem se pojedinac na kraju obično odluči sviđa li mu se skupina ili ne. Svojim poetičnim načinom pjevanja, često izvan melodijske tonalnosti, te brojnim izmjenama visokih i niskih dionica, odnosno epskih i brutalnih, afirmirao se kao jedan od najboljih pjevača i tekstopisaca progresivnog rocka, koji je povremeno prihvatio i akustičnu gitaru (dok je električnu naučio tek nekoliko godina kasnije). Jedna od velikih posebnosti glazbe VDGG-a jest da kitari daju vrlo malo prostora, a nju većinom zamjenjuje saksofon Davida Jacksona, kojemu je ovo bio prvi album sa skupinom. Jackson je u tren oka postao jedan od ključnih elemenata njihova posve jedinstvenog zvuka. Originalnog basista Keitha Ellisa zamijenio je Nic Potter, koji se brine i za ono malo električne gitare što se nalazi na pojedinim dionicama. Nicov staž u skupini bit će jednako kratak jer će VDGG bas gitaru zamijeniti basovskim pedalama na klavijaturama Hugha Bantona. Potonji je svojim umjetnijama na melotronu i hammond orguljama često glavni čuvar kontrasta između “svjetla” i “tame” u njihovoj glazbi. Ne treba previdjeti ni odličnog jazz bubnjara Guya Evansa, jedinog člana skupine koji je s Peterom surađivao na svim albumima VDGG-a. Većina Peterove poezije sarkastična je kritika besmisla ratova, zlouporabe tehnološkog napretka i vječnih ljudskih zabluda te čežnje za nepoznatim.
Nova slika skupine oživljava već na uvodnom remek-djelu “Darkness (11/11)”, prvoj od mnogih Peterovih vizija tamne budućnosti, odnosno skore apokalipse (sreća da datum u zagradi nije 9/11, inače bi u Americi sad vjerojatno zabranili prodaju albuma). Sve počinje vrlo tajanstveno i sumorno, sa zvukovima vjetra na klavijaturama, nakon čega slijedi zlokobno stupnjevanje na klaviru i udaraljkama, što samo pojačava napetost. S vremenom upada dramatični Peterov vokal, kojemu se pridružuje i odlična dionica na saksofonu, što stvara dramatičnu epsku harmoniju. Peter svoj vokal ponekad koristi do krajnjih granica i zvuči potpuno razjareno, gotovo zlobno. Potom upada odlična instrumentalna sekcija u kojoj se miješaju slojevi klavijatura, saksofona i klavira, koji pojačavaju osjećaj potpunog kaosa i destrukcije. Jacksonov saksofon, kojemu se u pratnji pridružuju i truba te paklenski prijelazi na bubnjevima, dodaje neko posebno ozračje, kao da neki ludi terorist pleše usred ruševina zgarišta.
VDGG cijelo vrijeme s nevjerojatnim osjećajem plove između očaravajuće ljepote i sirove brutalnosti. To dokazuje i ezoterično utopijski simfonijski ep “Refugees”, koji pokazuje nježniju stranu skupine, gdje u mračnu budućnost puštaju zraku svjetla. Na njemu se neprestano miješaju neopisiva melankolija i epska veličanstvenost, koju stvara nevjerojatna harmonija klavijatura, flaute i prelijepe boje Peterova vokala, koji je ovaj put u najvišem registru. Banton usput stvara prelijepu podlogu na klavinetu i melotronu. U srednjem dijelu nastupa odličan jazzerski prijelaz na bubnjevima, nakon kojeg slijedi trijumfalni i melankolični glavni refren, u kojem uz vokal u istom dahu zagrme i hammond orgulje, melotron te saksofon. VDGG se tada nalaze u svom najromantičnijem trenutku. S vremenom se Peterovu vokalu pridružuju i prelijepe epske zborske harmonije koje zrače nevjerojatnom melankolijom i čežnjom za slobodom. Zasigurno jedna od njihovih najljepših pjesama, čiji je tekst ujedno i Peterova kritika svih totalitarnih režima. Malo je pjevača sposobnih dočarati toliko različitih emocija u jednoj skladbi.
“White Hammer”, koja govori o inkviziciji i lovu na vještice, još je jedna od klasika VDGG-a. Najavljuje je jeka hammond orgulja, nakon čega nas Peterov brutalni vokal uvodi u jezivo ozračje. Pojedine dionice neprestano se njišu između smirenih i energičnih, kad nastupe prave paklene kataklizme između saksofona i ritma. Riječ je o kompoziciji brojnih kontrasta. S jedne strane prisutna je visoka epskost, s druge brutalni jazzerski ispadi, čiju dramatičnost dodatno pojačava sloj melotrona i Peterov gotovo manični vokal. Prijelazi na bubnjevima i nekoliko distorziranih dionica na gitari u kombinaciji sa saksofonom i klavijaturama zvuče nevjerojatno tvrdo za svoje vrijeme. U posljednjem dijelu nastaje prava jeziva (i krajnje uvjerljiva) atmosfera, gotovo kao iz neke psihodelične horor priče, koju izaziva opsežna jazzerska improvizacija. U osjećaju kaosa i potpunog zamračenja može se mjeriti čak i s remek-djelom poput “Devil’s Triangle” u izvedbi King Crimson.
“Whatever Would Robert Have Said”, posvećena ocu projekta Manhattan, Robertu Oppenheimeru, a čiji se tekst odnosi na prijeteću opasnost od potpunog nuklearnog uništenja čovječanstva, još je jedna visokokompleksna apokaliptično-paklena poslastica. Nakon relativno nedužnog uvoda na klavijaturama, kojima se s vremenom pridružuju prijelazi na bubnjevima i zlokobni saksofon, nastupa pravi šamanski ritam, koji brzo smiruje Peterov vokal (koji je na početku posve narativne naravi). U pozadini se čuje i nešto namjerno razglašene Potterove električne gitare, kojoj se u kontrastu pridružuje i malo Peterove akustične gitare, više za opuštajuće zvučne ukrase nego išta drugo. Glavni, poludjeli motiv na saksofonu uz manični vokal doista je kao da ga je izmislio sam Mefistofeles. Odjednom nastupa zanimljiva jazzerska improvizacija koja se razvije u pravu bitku između instrumenata, osobito između električne gitare, saksofona i klavijatura. Unatoč pojedinim akustičnim upadima, njezin tijek se nikad posve ne smiruje, a kraj izlazi prilično kataklizmičan.
Svjetlija strana skupine ponovno oživljava na sanjarskoj baladi “Out Of My Book”, gdje prevladava romantičan motiv na Davidovoj flauti i Peterovoj akustičnoj gitari. Sve vodi smiren i poetičan vokal, koji nimalo ne sliči onoj brutalnosti što je prevladavala u njegovoj prethodnoj kompoziciji. Slojevi Hughovih klavijatura također su položeni iznimnim osjećajem. Od svih skladbi na albumu upravo je ova najmanje nalik novoj slici VDGG-a, odnosno najsrodnija njihovoj psihodeličnoj prošlosti. Glavni folk-rockerski začinjeni motiv na akustičnoj gitari, flauti i višeglasju očarat će sve one koji tvrde da je skupina sklopila pakt s vragom i odvesti ih u deveto nebo. Osobno mi silno paše taj kontrast između svjetla i tame koji u njihovu glazbu unose ovakve “opuštajuće” skladbe.
Završno remek-djelo “After The Flood”, u kojem nas debela linija basa, zlokobne klavijature i akustična gitara uvode u konačni epilog ljudskih zabluda i rugalja prirodnoj ravnoteži, još je jedno djelo koje oduzima dah svojom nepredvidljivom i kompleksnom naravi. Peter je opet u onom svom vokalnom elementu, kad ne znaš hoće li epskost zamijeniti brutalnost. Uvodni tempo prilično je smiren sve dok ne nastupi paklenski marš na bubnjevima i oživjele, grmeće hammond orgulje. U pozadini se povremeno čuju i zvukovi grmljavine. Epski središnji motiv, uz koji ide ciničan vokal što opjevava konačnu apokalipsu i čišćenje svijeta ispod jarma ljudske prljavštine kroz “sveopći potop”, možda cilja i na propast Atlantide. Paklenski bljeskovi nastavljaju se preko pojedinih prijelaza na saksofonu, basu i grmećim orguljama, koji tvore visoku simfoniku pomiješanu s djelićima opskurnog jazza. U drugom dijelu nastupa iznimno ukusna jazzerska improvizacija , gdje blista Davidov solo na flauti. Nakon toga još jednom se ponavlja pesimistični glavni refren, u kojem trijumfalno zvone saksofoni, orgulje i Peterov sarkastičan vokal. Zatim slijedi još jedna instrumentalna kataklizma iz noćne more, koja završava pravim potopom, što ga predstavlja dionica na akustičnoj gitari, regljanje basa te upad kroz efekt namjerno zarobotiziranog vokala (nekako u stilu King Crimsonove klasike “21 Century Schizoid Man”), koji predstavlja konačnu robotizaciju svega živog, odnosno rođenje Matrixa. Posve na kraju još se jednom ponavlja onaj glavni epski motiv, koji predstavlja kraj budućnosti za čovječanstvo. Nimalo optimistično obojen završetak albuma, ali iskreno, od VDGG-a bi očekivati išta drugo bilo gotovo utopijski.
S “The Least We Can Do Is Wave To Each Other” VDGG su stvorili prvi od svojih brojnih klasičnih albuma, pravo remek-djelo ranog progresivnog rocka. I iako na njemu još nisu dosegli onu nevjerojatnu razinu zrelosti koju će postići sa sljedećim albumom, riječ je o zapanjujućem dosegu, daleko ispred svog vremena, koji i danas ne prestaje oduševljavati svojim mračnim vizionarstvom. Ovaj album ujedno predstavlja onaj ključni trenutak kad su VDGG definirali svoj prepoznatljiv zvuk i dosegnuli ključnu fazu svog razvoja, jer je značio velik napredak u odnosu na relativno prosječan debi. VDGG su odmah postali jedna od glavnih i najuzbudljivijih velesila u razvoju ranog progresivnog rocka. Iako je velik dio njihove glazbe bio daleko od trenutne dostupnosti, nakon izlaska ovog albuma počeli su skupljati legiju iznimno vjernih fanova koji su znali cijeniti njihove napredne vizije. “The Least We Can Do Is Wave To Each Other” jedan je od onih albuma koji su na neki način bili barem deset godina ispred svog vremena. Hammill će već sljedeće godine skupinu dovesti do krajnjih granica njezinih mogućnosti, a s naredna dva remek-djela VDGG će se zauvijek upisati među besmrtnike.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Darkness (11/11) (7:27)
2. Refugees (6:22)
3. White Hammer (8:15)
4. Whatever Would Robert Have Said? (6:17)
5. Out Of My Book (4:07)
6. After The Flood (11:28)
“Bonus” skladbe s reizdanja (2005, EMI Records):
7. Boat of millions of years (3:50)
8. Refugees (single version) (5:24)
Postava:
Peter Hammill – vokal, akustična gitara
Nic Potter – bas gitara, električna gitara
Hugh Banton – orgulje, klavir, prateći vokal
Guy Evans – bubnjevi i udaraljke
David Jackson – saksofon, flauta, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Gerry Salisbury – kornet na “White Hammer”
Mike Hurwitz – violončelo na “Refugees”
