Lokacija: Pordenone / Il Deposito Giordani / Italija
Datum: ponedjeljak, 08.02.2016
Međunarodni instrumentalni trio The Aristocrats, kojeg čine britanski gitarski vanzemaljac Guthrie Govan (Steven Wilson, ex-Asia, GPS), američki basistički posebnjak Bryan Beller (Dethklok, Steve Vai, Dweezil Zappa) te njemački bubnjarski megaloman Marco Minnemann (Steven Wilson, Joe Satriani, The Mute Gods), javio se tijekom aktualne ‘Tres Caballeros’ turneje u Pordenoneu, gdje je priredio nezaboravan koncertni doživljaj za sve ljubitelje vrhunske tehničke potkovanosti i neiscrpnog improvizacijskog šaljivdžijanja. Briljantni trio, koji na turneji predstavlja svoj treći studijski uradak, »Tres Caballeros« (2015), svojim je zapanjujućim instrumentalnim i skladateljskim sposobnostima nešto posebno čak i za inače prilično zahtjevne progrockovske sladokusce i razne glazbene doktore. Popularnosti The Aristocrats među ljubiteljima progresivnog rocka, prog metala i jazz rock fusiona sigurno je pridonijelo to što svoju glazbu spajaju s pronicljivim humorom, koji je baš pravi miks engleskih satiričnih dosjetki i američkog zahodskog lakrdijaštva, pa smijeha na njihovim nastupima nikad ne nedostaje.
Gospoda Govan, Beller i Minnemann u stilu svog velikog uzora Franka Zappe između pojedinih izvedbi vrlo rado pričaju dugo i široko, pri čemu ‘pucaju’ takve duhovite anegdote, uglavnom iz svakodnevnog života, koje često sadrže i poneku društvenokritičnu oštricu, da publiku usput, kao za šalu, tjeraju u salve smijeha. Minnemann je Talijane razveselio i znanjem nekoliko talijanskih riječi koje je naučio od svoje bivše djevojke. The Aristocrats su svoj nastup otvorili izravnim fusionističkim ‘metkom među oči’ naslova »Stupid 7«, pri čemu je od početka do kraja bio pravi užitak promatrati njihove virtuozne vrline. Guthrie, koji je svoje tanke prste omatao oko vrata gitare poput nekog dugonogog pauka, bio je te večeri prvi koji se pobrinuo za smijeh. Sa svojim specifičnim ‘cockney’ naglaskom najavio je skladbu »Jack’s Back« u kojoj se ponovno pojavljuje tajanstveni Jack, kojeg je prije toga već predstavio u prethodnoj kompoziciji naslova »Furtive Jack«. The Aristocrats su mljeli sve pred sobom kad je riječ o sviranju zamršenih ritmičkih obrazaca i ludih gitarskih varijacija, pri čemu su uglavnom vjerno slijedili studijske verzije izvedbi, dok su mjestimice unijeli i poprilično potpuno spontanog improviziranja.
Zatim je uslijedila Bryanova zabavna anegdota o pozadini skladbe »Texas Crazypants«, u kojoj je publici ispričao svoje negativno, ali zanimljivo iskustvo koje mu se dogodilo tijekom stanke na nekom teksaškom odmorištu uz cestu. Tamo ga je neka luda i prijevarantska krčmarica, koja je htjela svakako doći do njegova novca, pošteno opelješila preko izmišljene štete na njezinu vozilu. »Culture Clash« predstavljena je kao skladba koja simbolizira osjećaje što preplavljuju članove The Aristocrats svaki put kad se nađu u njima nepoznatom, egzotičnom okruženju i imaju poteškoća s privikavanjem na lokalne običaje. Na »Pig’s Day Off« prvi su put te večeri na svoje došli ljubitelji gumenih svinja, jer su sva trojica glazbenika međusobno tekmovala tko će iz pojedinih lutaka izmamiti više kriještavih i piskutavih zvukova, pri čemu je, naravno, bilo teško zadržati ozbiljan izraz lica. Takva je praksa inače već odavno postala dio uobičajene The Aristocrats koncertne ‘folklore’. Zapanjujuće dinamičan »Desert Tornado«, koji je Marco predstavio svojom dramatičnom pričom o bijegu pred približavajućim tornadom, bio je popraćen ubojitim bubnjarskim solo nastupom od kojeg je mnogima od prisutnih zastao dah. Svatko tko se dotad pitao zašto je Marco trenutačno najzaposleniji i najaktivniji bubnjar na svijetu, u tren je dobio odgovor.
The Aristocrats dobro su svjesni da više od 90% njihove publike čine razni glazbenici i glazbeni doktori muškog spola, dok je žena koje se nađu na njihovu koncertu tek za uzorak, a i te su obično već zauzete i na nastup trojice neobičnih ‘aristokrata’ dolaze zbog svojih odabranika. Nakon što je Bryan objasnio kako je tijekom stvaranja skladbe »Smuggler’s Corridor« prvi put u povijesti The Aristocrats u glavi čuo vokalnu melodiju, pozvao je publiku da pomogne u pjevanju tog rijetkog vokalnog trenutka unutar glazbenog opusa The Aristocrats. Odjednom mu je na pamet pala razmjerno bizarna ideja da vokalnu melodiju u dogovorenim trenucima otpjeva samo ženski dio publike. Rezultati su, dakako, bili poražavajući, jer se iz publike čulo samo nekakvo prigušeno ‘mijaukanje’ otprilike šest ženskih grla, a pritom se u prvom pokušaju unutra prikrao i muški uljez, kojeg je Beller odmah otkrio i na svoj način ukorio.
Guthriejeva završna anegdota, koja se doticala skladbe »The Kentucky Meat Shower«, ujedno je bila i najzanimljivija, jer se vezala uz poprilično bizaran i do danas neobjašnjen povijesni događaj koji se 1876. dogodio u blizini Kentuckyja, kad su nad gradom Rankin s neba padali komadi sirovog mesa. Naravno, Guthrie je za to odmah ponudio svoje racionalno objašnjenje – grabljivice su tijekom kolektivnog oponašanja ponašanja pojedine ptice kojoj je odjednom pozlilo izbljuvale komade mesa na ništa sluteće građane koji su se tada nalazili ispod njih. The Aristocrats ne bi bili The Aristocrats da u bisu nisu odsvirali skladbu »Get It Like That«, u kojoj su glavnu ulogu imale gumene životinje (dva purana, oskubeno pile i guska). Marco je lijepo životinjsko društvo na početku izvedbe naslagao kar na svoje činele, no neke su tijekom njegova mlaćenja bubnjarske postave naglo popadale dolje. Bryan se toliko zapleo u svoj dijalog s publikom da je, dok je prasnuo u smijeh, nagazio na jadno oskubeno pile koje je ležalo na podu. Na kraju je Marco suvereno pokupio glavnu nagradu za najboljeg improvizatora kad je riječ o sviranju na gumenoj životinji, pri čemu se upleo i u kraći dvoboj s Guthriejevom gitarom, koji je na kraju imao neriješen ishod. Nažalost, to je bio posljednji čin te večeri. Trio podmazan nekim od najluđih virtuoznih žavbi, koji se ponosio i vrlo kvalitetnim ozvučenjem, uz burne ovacije oprostio se od oduševljene publike.
The Aristocrats su tijekom prave virtuozne orgije koju su priredili na svom nastupu u Pordenoneu potvrdili ugled izvanrednih koncertnih zabavljača, kakvih je danas nažalost sve manje. Među članovima trija cijelo vrijeme vlada izuzetna spontanost, koja ih povezuje i u demonstriranju pojedinih virtuoznih podviga i u kovanju krajnje zarazna humora. Da je legendarni Frank Zappa, od kojeg su The Aristocrats sa svojom lakrdijaškom mješavinom prog rocka, jazz rock fusiona i prog metala uz usputno pripovijedanje šaljivih anegdota štošta naučili, još živ, sva bi trojica sigurno činila okosnicu njegova pratećeg benda. Pritom nije teško zamisliti da bi rezultati takve suradnje bili naprosto veličanstveni. No, i suradnja s kultnim imenima poput Stevena Wilsona, Joea Satrianija i Stevea Vaija imala je blagotvorne učinke na glazbeni razvoj trojca, koji je od izvanrednih instrumentalista naglo izrastao i u odlične skladatelje kojima se jednostavno ne može dovoljno naklapati hvale.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Stupid 7
2. Jack’s Back
3. Texas Crazypants
4. Pressure Relief
5. Culture Clash
6. Louisville Stomp
7. Pig’s Day Off
8. Desert Tornado (solo bubnjevi)
9. Smuggler’s Corridor
10. The Kentucky Meat Shower
—bis—
11. Get It Like That
