Lokacija: Beč / Gasometer / Austrija
Datum: 09.02.2016
Bečka dvorana Gasometer ovaj je put ‘pucala po šavovima’, jer nastup legendarnih Toto nije baš događaj koji bi se događao svake godine, što znači da pravi glazbeni sladokusci to nisu smjeli propustiti ni za živu glavu. Upravo zato nikoga nije iznenadilo da je među publikom bilo mnogo stanovnika zemalja nastalih iz nekadašnje Austro-Ugarske. Osim domaćih, u publici se moglo naći nekoliko poštено zagrijanih Slovenaca, a našlo se i Hrvata i Mađara. Toto su jednostavno svojevrsna koncertna atrakcija koja i danas usrećuje stare i mlade glazbene zaljubljenike, iako u publici već neko vrijeme prevladavaju oni koji su u fizičkom smislu već poprilično zašli u zrele godine, ali su ipak još uvijek mladi duhom. Američki prvaci melodičnog rocka, koji su trenutačno u doista fenomenalnoj formi, razveselili su nas te večeri izvanrednim popisom izvedbi, na kojem su, očekivano, važan udio zauzele skladbe s aktualnog studijskog albuma »Toto XIV« (2015). On je bendu udahnuo važan zamah jer je izašao u pravom trenutku, kad se nalazio na važnoj raskrižnici svoje karijere. S njim su novi Toto sami sebi uspješno dokazali da još uvijek mogu snimiti uradak usporediv s njihovim najvećim uspjesima prije više od dvadeset i pet godina.
Toto su nastup otvorili »Toto XIV« energetskim katalizatorom »Running Out of Time«, koji je publiku u tren oka bacio u delirij, i to prije nego što su na red došli vječni klasici i nezaboravni hitovi. Toto, unatoč poštovanja vrijednim godinama četiriju središnjih članova, ostaju nevjerojatni instrumentalni perfekcionisti, dok izvrsne vokalne linije i dalje prekaljeno dijele sva četvorica ‘starih mačaka’, to jest glavni pjevač Joseph Williams, gitarski velemajstor Steve Lukather te oba klavijaturistička čarobnjaka, David Paich i Steve Porcaro. Potonji je te večeri preuzeo glavnu pjevačku ulogu u (neočekivanoj) skladbi »Bend«, koja je inače izašla kao bonus na japanskoj verziji aktualnog studijskog albuma. U ulozi ritam sekcije prekaljenom su četvercu društvo pravili Shannon Forest, koji je nakon odlaska nezaboravnog Simona Phillipsa i njegova kratkotrajnog nasljednika Keitha Carlocka uvjerljivo preuzeo svoje mjesto za bubnjevima, dugogodišnji koncertni udaraljkaš Lenny Castro te kultni povratnik na bas-gitari Leland Sklar, koji je priskočio u pomoć nakon (ponovnog) odlaska originalnog Toto basista Davida Hungatea.
Dugogodišnji sljedbenici posebno su se razveselili povratku svestranog ‘djeda Mraza’ Sklara, koji je svojom košatom sijedom bradom izdaleka zračio posebnim karizmom, dok je cijelo vrijeme nevjerojatno precizno i skladno polagao raznovrsne bas linije. Četvorici Toto veterana i ovaj su put uz prateće vokale pomagali Mabvuto Carpenter i Jenny Douglas Foote, koji su svoju zadaću obavili s odlikom i zasluženo izborili burne ovacije publike. Mabvuto je vokalno nekoliko puta ‘spasio’ još uvijek vrlo dobrog Josepha Williamsa, koji se na dobroćudan način nadmetao s Lukatherom i Paichem u tome tko će te večeri iz sebe iscijediti više scenske karizme. Jenny Douglas Foote prvi se put vidljivije istaknula tijekom izvedbe klasika »Georgy Porgy«, gdje je neko vrijeme majstorski preuzela glavni vokal, a inače je bez njezine pjevačke asistencije već teško zamisliti suvremeni Toto koncert. Na briljantne izvedbe klasika nije trebalo dugo čekati, jer su nas Toto i prijatelji ubrzo razveselili izvanrednom verzijom skladbe »I’ll Supply the Love«, dok smo ovaj put posebno uživali tijekom izvedbe »Stranger In Town«, koja je zbog relativne zanemarenosti albuma »Isolation« (1984) na setlisti uvijek više nego dobrodošla.
»Hold the Line«, koji se obično pojavljuje pred kraj, ovaj je put odsviran već vrlo rano, dok su svi zaljubljeni parovi u dvorani došli na svoje uz romantični klasik »Pamela«. Nju je Williams, koji je inače od oduševljene publike cijelo vrijeme uživao strastvenu pjevačku podršku, otpjevao doista sjajno. Lukather, koji naravno nije zaboravio odjenuti galantnu košuljicu, bio je na gitari cijelo vrijeme izvanredno raspoložen, jer je iz ‘rukava’ sipao razgranate i suptilne solaže. Što se raspoloženja tiče, isto bi se moglo reći i za preostalih osam glazbenika koji su te večeri bili na pozornici, jer je svatko od njih u nastup uložio svoj maksimum. Paichev klavijaturistički solo nastup bio je očekivano klasa za sebe i prava paša za uši. Dobroćudni klavijaturist, koji na stare dane izgledom sve više podsjeća na druga Stanea Dolanca, sigurno će sebi učiniti uslugu ako svoju novu ‘hipstersku’ frizuru što dulje bude skrivao pod cilindrom. Jedan od vrhunaca večeri svakako je bila završna skladba s novog albuma XIV »Great Expectations«, koja je sadržavala motiv iz skladbe »Can You Hear What I’m Saying«. Ovaj su put Toto za obradu izabrali skladbu »Bridge of Sighs«, klasik kultnog britanskog blues rock gitarista Robina Trowera (ex-Procol Harum), koja je bila zabavno osvježenje večeri i u koju je Lukather unio ubojitu solažu. Osim toga, tijekom koncerta bilo je lijepo vidjeti da se Toto nisu zaboravili pokloniti nedavno preminulom basistu Mikeu Porcaru, koji se prošle godine zauvijek oprostio od svojih vjernih sljedbenika.
Jedno od većih iznenađenja večeri zacijelo je bila izvedba »Tambu« (1995) skladbe »The Road Goes On«, dok su »Holy War« i »Orphan« upozorili na izvrsnost aktualnog studijskog albuma, koji se bez problema može mjeriti sa ‘zlatnim godinama’. Redovni dio nastupa američki su majstori melodičnog rocka zaključili velikim hitom »Rosanna«, koji naravno ne smije izostati ni s jednog koncerta, premda je Lukather ovaj put imao nekoliko problema s njegovom pjevačkom izvedbom: godine prolaze šutke. Na dodatak, na koji nije trebalo dugo čekati, uslijedio je zabavni vijenac »On the Run / Goodbye Elenore«, u koji su spretno ubacili i kratak motiv iz »Child’s Anthem«, dok je veliko finale bilo poprilično, poprilično predvidljivo, ali se zbog toga nitko od prisutnih nije sekirao. Naprotiv. Doista je nevjerojatno kakvu euforiju među publikom i nakon svih ovih godina još uvijek izaziva najveći Toto hit »Africa«, koji uz izdašnu vokalnu podršku zagrijane publike na kraju nastupa uvijek primjereno razvuku preko uobičajene dužine. Iako su ga Toto izveli već ‘nebrojeno puta’, tijekom njegove izvedbe još uvijek izuzetno uživaju, što se nikako ne bi moglo reći za neke druge kultne sastave njihove generacije koji svoje najveće hitove sviraju stisnutih zubi, i to samo zato da ih vjerna publika ne bi ‘linčovala’. Toto koncertnih uživancija bilo je, kao i uvijek u sličnim slučajevima, prebrzo gotovo, iako njihov nastup zapravo nije bio ni prekratak ni predug, nego je trajao taman toliko da ga se moglo koncentrirano pratiti od početka do kraja.
Toto stare kao dobro vino – što su stariji, to su bolji. Pa, barem u instrumentalnom smislu to zasigurno vrijedi na svim razinama, dok ni vokalna magija uz pomoć dodatnih, pratećih snaga ni izbliza ne jenjava i takva je kakva treba biti. Izvrsno ozvučenje pritom uopće nije potrebno posebno isticati, jer takvi zvučni perfekcionisti ništa ne prepuštaju slučaju. U Gasometeru smo svjedočili očekivanoj zvučnoj perfekciji, kakvu svojim instrumentima i glasnicama mogu dočarati samo gospoda Lukather, Paich, Williams i Porcaro te njihovo prateće društvo, koje nas je razmazilo od početka do kraja svog izvrsnog nastupa, a koji će nam još dugo ostati u najljepšem sjećanju. Toto su već stigli u razdoblje u kojem im svaki nastup može biti posljednji, pa njihovi ljubitelji svaku priliku da ih još uvijek vide uživo, ako im se za to ukaže povoljna prilika, cijene još i više.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Running Out of Time
2. I’ll Supply the Love
3. Burn
4. Stranger in Town
5. I Won’t Hold You Back
6. Hold the Line
7. Georgy Porgy
8. Afraid of Love
9. Bend
10. Pamela
11. David Paich (solo klavijature)
12. Great Expectations
13. Without Your Love
14. Bridge of Sighs (orig. Robin Trower)
15. Holy War
16. The Road Goes On
17. Orphan
18. Rosanna
—dodatak—
19. On the Run / Goodbye Elenore
20. Africa
