Ove godine prođe točno 50 godina od izlaska prvijenca legendarnih engleskih pionira heavy metala Black Sabbath. Njihov istoimeni prvijenac izašao je na više nego znakovit datum: petak, 13. veljače 1970. Taj je datum bio savršen izbor za sastav koji je zauvijek ostao obilježen mračnim i zastrašujućim skladbama, tekstovima i ikonografijom. Po izlasku je album Black Sabbath naišao na uglavnom negativne reakcije i nerazumijevanje tadašnjih kritičara, a morale su proći godine da bi stekao zasluženo poštovanje i status jednog od najvažnijih dostignuća u heavy metal glazbi. Danas ga brojni kritičari proglašavaju čak i prvim (pravim) heavy metal albumom u povijesti, iako članovi Black Sabbatha, koji su dotad eksperimentirali s teškim oblikom blues rocka, u trenutku njegova izlaska uopće nisu znali da su njime izumili novi glazbeni žanr.
Prema vlastitim riječima, tada su jednostavno htjeli svirati glazbu koja će plašiti ljude slično kao horori na velikim i malim ekranima. Legenda je bila rođena, iako nipošto nisu bili prvi rock sastav kojem je dojadila tadašnja hipijevska scena s kraja šezdesetih pa su umjesto ‘sijanja cvijeća’ radije otvorili prozor u svijet okultizma, mračnih sila i (post)apokalipse. Pritom su ih malo preduhitrili (post)apokaliptično raspoloženi engleski progresivni rockeri King Crimson i Van der Graaf Generator, dok su se gitarskim rifovima koji su već snažno podsjećali na kasniju definiciju metalskih rifova igrali već američki psihodeličari Iron Butterfly i Blue Cheer. Sastav Black Widow, s kojim su tadašnji mediji često miješali Black Sabbath prije nego što su ovi postali svjetsko ime, objavio je svoj prvijenac doduše dva mjeseca nakon četvorke iz Birminghama, no već su ranije uzbuđivali koncertnim nastupima punim okultizma i paganizma. Unatoč tome, titula ‘utemeljitelja’ heavy metala pripala je Black Sabbathu i to posve opravdano.
Priča o počecima Black Sabbatha i rođenju njihova studijskog prvijenca seže u 1968. godinu, kad su stari drugari, gitarski inovator Tony Iommi i bubnjar Bill Ward, nakon raspada svojeg prethodnog sastava Mythology, zajedno s pjevačem Johnom Michaelom ‘Ozzyjem’ Osbourneom i basistom Terenceom ‘Geezerom’ Butlerom, bivšim članovima sastava Rare Breed, osnovali bluesrock sastav Polka Tulk Blues Band.
U vrijeme kad su skratili ime u Polka Tulk, društvo su im pravili slide gitarist Jimmy Phillips i saksofonist Alan Clarke. Njih su dvojica otpala čim je preostala četvorka odlučila da ne želi postati progrock bend, niti folkrock postava, nego želi nadograditi tvrđi oblik blues rocka. U to su se vrijeme Polka Tulk preimenovali u Earth, iako je Ozzy, prema vlastitim riječima, mrzio taj naziv.
Krajem 1968. Iommi se nakratko oprostio od Earth i pridružio progrock legendama Jethro Tull, koji su upravo tada tražili novog gitarista. Iako im je bio član samo kratko, pojavio se na televizijskom događaju The Rolling Stones Rock and Roll Circus. Iommi je napustio Jethro Tull jer mu se nije sviđao njihov stilski smjer i jer nije htio svirati u kolektivu s ‘kultom ličnosti’, koji je u ovom slučaju utjelovljivao Ian Anderson, nego u demokratičnije organiziranom bendu. Ipak je, prema vlastitim riječima, iz tog kratkog razdoblja s Jethro Tull ponio važnu lekciju iz glazbenog profesionalizma, što mu je kasnije dobro došlo.
Ubrzo nakon Iommijeva povratka članovi Earth su početkom 1969. otkrili da već postoji bend s tim imenom pa su počeli tražiti novo. Geezer Butler jednog je dana švrljao ispred kina u kojem se prikazivao horor ‘Black Sabbath’ (u prijevodu: ‘Crni sabat’) s Borisom Karloffom u glavnoj ulozi. Prema vlastitim riječima, iznenadilo ga je koliko je ljudi stajalo ispred kina samo zato da bi pogledali horor, odnosno doživjeli strah i jezu. U to je vrijeme bend već oblikovao svoj mračni zvuk, u kojem su Iommijevi gitarski rifovi diktirali posve specifičan, mračan i valjajući tempo, a dopunjavao ga je Ozzyjev osebujan, jezivo obojen pjevački stil. I ostalim članovima ime Black Sabbath činilo se odličnim izborom za njihov glazbeni izričaj. Tada je pala i odluka da će svojom glazbom pokušati plašiti slušatelje.
Njihov prvi singl »Evil Woman«, obrada sastava Crow, izašao je u siječnju 1970. kod manje izdavačke kuće Fontana Records, podružnice Phillips Recordsa, i nije doživio nikakav vrijedan spomena uspjeh. Istoimeni prvijenac izašao je mjesec dana kasnije kod Phillipsove novoosnovane, na progrock orijentirane izdavačke kuće Vertigo Records.
Naslovna i ujedno uvodna skladba, dakle »Black Sabbath«, do danas je ostala jedno od njihovih najprepoznatljivijih djela i ujedno skladba koju je Rob Halford, pjevač heavy metal ikona Judas Priest, jednom prilikom nazvao ‘najzlobnijom skladbom koju je ikad čuo’. Njezin uvodni rif navodno je inspiriran skladbom »Mars – The Bringer of War«, klasikom skladatelja Gustava Holsta, koju su između 1969. i 1970. u što jezivijim inkarnacijama ‘obrađivali’ i legendarni progresivci King Crimson.
I priča o njezinu nastanku odavno je legendarna u metalskim krugovima i zauvijek je obilježila budući glazbeni i tekstualni ustroj Black Sabbatha. Tekst skladbe »Black Sabbath« govori o Geezerovu jezivom ‘posjetitelju’. Basist, koji je bio zadužen i za pisanje tekstova Black Sabbatha, dok je Iommi brinuo o izgradnji ključnih glazbenih motiva, tada je bio opsjednut okultističkom literaturom. Jedne je noći na kraju svojeg kreveta ugledao zloslutnu crnu priliku. Taj ga je doživljaj toliko prestrašio da se već sljedeći dan prestao baviti okultizmom i svu takvu literaturu bacio. Ipak je okultizam, uz opisivanje ludila, ratnih strahota, apokaliptičnih vizija i tamne strane ljudske prirode, zauvijek obilježio njegovo pisanje tekstova za Black Sabbath.
Sljedeća skladba na albumu, »The Wizard«, mnogo šaljivije i vedrije raspoloženo ostvarenje s naglaskom na Ozzyjevoj usnoj harmonici, posvećena je čarobnjaku Gandalfu, kojeg dobro poznaju svi ljubitelji književne ostavštine engleskog pisca J.R.R. Tolkiena. Dobroćudni čarobnjak iz fantasy književnih (a kasnije i filmskih) klasika Hobit i Gospodar prstenova te drugi likovi iz Tolkienovih djela krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih ostavili su važan trag na tekstovima brojnih drugih rock sastava poput Pink Floyd, Led Zeppelin, Uriah Heep, Camel, Barclay James Harvest, da spomenemo samo neke.
»N.I.B.«, koja je bila pod snažnim stilskim utjecajem sastava Cream i uz naslovnu klasiku nedvojbeno je najprepoznatljivija skladba na albumu, suprotno popularnom uvjerenju ne predstavlja kraticu za »Nativity in Black«, nego je, prema Ozzyjevim riječima, riječ o skraćenici kojom je na duhovit način nazvao kozju bradicu bubnjara Billa Warda. Njezin tekst govori o Luciferu, ali iz đavolje perspektive. Prema Geezerovim riječima, radi se o priči o tome kako se đavo zaljubi u ljudsku ženu, zbog čega iz inkarnacije zla postane inkarnacija dobra.
Tekst skladbe »Behind the Wall of Sleep« inspiriran je kraćom, jezivom pričom još jednog književnog velikana, američkog majstora strave i mraka H.P. Lovecrafta, koja se zvala »Beyond the Wall of Sleep«.
»Evil Woman«, već spomenuta obrada sastava »Crow«, snimljena je tek nakon zahtjeva tadašnjeg menadžera Black Sabbatha Jima Simpsona da snime nešto komercijalno i prikladno za njihov prvi singl. Na B-strani spomenutog singla nalazila se skladba »Wicked World«, koja je u studijskom obliku dugo vremena vrijedila kao rariteta. Nekoliko desetljeća kasnije ipak je izašla na ponovljenim CD izdanjima prvijenca Black Sabbath.
Album je sadržavao još jednu obradu, i to skladbu »Warning«, koja u originalnoj verziji pripada bluesrock sastavu The Aynsley Dunbar Retailation pod vodstvom kultnog bubnjara Aynsleyja Dunbara (ex-John Mayall, Frank Zappa, Jeff Beck, Journey, Jefferson Starship, Ian Hunter, David Bowie, Whitesnake, Michael Schenker, UFO i brojni drugi).
Prvijenac Black Sabbath odavno je dosegnuo kultni status, iako ga je po važnosti i utjecaju na razvoj heavy metal scene pretekao njegov slavniji nasljednik »Paranoid«, koji je izašao 18. rujna 1970. Naslovna klasika i »N.I.B.« ostale su sve do službenog raspada legendarnog sastava 2017. među redovitim koncertnim izvedbama, čak i tada kad su Tonyju na pozornici društvo pravili posve drugi glazbenici, a ne Ozzy, Geezer i Bill.
Više informacija o ovom prijelomnom albumu u povijesti heavy metala nalazi se OVDJE.
Autor članka: Peter Podbrežnik
