Datum izlaska: 13.02.1970
Izdavač: Vertigo Records
Produkcija: Rodger Bain
Trajanje: 38:12
Žanr: heavy metal
Ocjena: 9.5
Legendarni Black Sabbath, pioniri teškog metala, zasigurno se mogu pohvaliti jednom od najslikovitijih karijera u povijesti rock glazbe, u kojoj nije manjkalo uspona i padova. Kultni kvartet, koji je 1969. još djelovao kao blues rock sastav Earth, prije nego što su saznali da već postoji grupa s istim imenom, pa su si nadjenuli naziv po zloglasnom prprazniku svih pravih i izmišljenih vještica (zapravo po istoimenom filmu iz 1963.; hororu s Borisom Karloffom u glavnoj ulozi), sastojao se od četiri neobično slikovite osobe, među kojima je i danas zasigurno najpoznatiji karizmatično-problematični pjevač John ‘Ozzy’ Osbourne, koji je kasnije zaslovio i samostalnom karijerom, dok se tehnička snaga grupe uvijek skrivala u rukama velikog gitarskog inovatora i osebujnjaka Tonyja Iommija (do danas jedinog člana baš svih Sabbath inkarnacija), markantnog basista i autora tekstova Terryja ‘Geezera’ Butlera te bubnjarskog ‘lomitelja kostiju’ Billa Warda.
Ono što je Black Sabbath u tren oka, odmah nakon izlaska kultnog istoimenog prvijenca, donijelo prepoznatljivost i glas ‘loših dečkiju’ usred mora glazbenih idealista bila je zloglasna aura okultizma i crnila, koja ih je pratila kroz većinu karijere i zbog koje su ih mnogi počeli povezivati sa sotonizmom. To uvjerenje dodatno je pojačao naopako okrenuti križ na unutarnjim koricama ploče. Ozzyjevi i Geezerovi tekstovi na »Black Sabbath« doista su bili puni metafora o susretima s utvarama i biblijskim demonima, što je posebno zanimljivo s obzirom na to da je Butler odgojen kao katolik, no svi su članovi grupe uvijek poricali bilo kakvo sotonističko štovanje. Dečki iz sivog, beznadnog birminghamskog radničkog okruženja imali su nedvojbeno obilje materijala za inspiraciju pri pisanju tekstova, a Ozzy je kasnije, kad je već bio slavan i ‘na svome’, od navodnih okultističkih veza napravio i veliki biznis.
Iako Black Sabbath u to vrijeme nisu bili jedina mračna grupa koja je ‘lovila đavolji rep’ ili pjevala o postapokaliptičnim vizijama (primjerice, prog rock pioniri King Crimson i Van Der Graaf Generator te otvoreno okultni Black Widow već su godinu dana ranije plašili svojim proročkim najavama mračne budućnosti i brojnim brutalnim zvučnim ispadima), činili su to najdosljednije i tome posvetili glavninu svoje karijere. Dok su se prije spomenute progresivnorockerske legende kleli prije svega u tehničke sposobnosti pojedinih članova, Sabbath su glavni prostor u svom zvučnom kolažu davali udarnosti zaprljanih rifova, navučenih preko sporih ritmova, što je bila logična posljedica njihovih bluesovskih korijena i Iommijeve tvorničke nesreće u kojoj je izgubio jastučiće dvaju prstiju desne ruke, zbog čega je morao niže ugoditi gitaru. Pritom su nehotice izumili novi žanr rock glazbe, koji je kasnije prepoznat kao heavy metal.
Naslovna kultna majstorija tako je rekavši oličenje klasičnih Black Sabbath; pravi portret mraka, noćne more i okultizma u jednom, koji i danas obavezno ‘objese’ na svakom koncertu. Jedna od najzlobnijih i najmračnijih rock kompozicija svih vremena sadrži tekst i ambijent koji se odlično uklapaju uz tjeskobni omot. Na njemu je tajanstvena žena u crnom, koja stoji pred starim mlinom na rubu šume i djeluje kao da se sprema za ples vještica. Ta kompozicijska ‘slika i prilika zla’ otvara se zvukovima kiše i zvonjavom crkvenog zvona koje poziva na ‘crnu misu’, sve dok cijelu stvar ne prelomi udarni Iommijev gitarski rif što zvuči poput groma iz oblačnog neba. Spor, valjajući tempo, koji grade razdraženi bas-linije i mrki prijelazi na bubnjevima, gnječi izrazito depresivnu i jezovitu atmosferu. Ozzyjev preplašeno-zlobni vokal od kojeg ti se ježe dlake pripovijeda o bliskom susretu s gospodarom pakla. Nakon sporog prvog dijela u završnici nastupa složena instrumentalna sekcija s brutalnim gitarskim pasažama i bubnjarskim stampedom.
Geezer je po vlastitim riječima inspiraciju za ovu klasiku dobio nakon stvarnog događaja, kad se usred noći probudio iz teške noćne more i odjednom na kraju kreveta nakratko ugledao jezivu priliku odjevenu u crninu. Prije tog bizarnog događaja taj je rođeni katolik zidove svoje spavaće sobe obojio u crno, na njih objesio naopako okrenute križeve i Sotonine slike. Prije spavanja čitao je od Ozzyja posuđenu knjigu o čarobnjaštvu, a kad se probudio, prikaza je nakon kratkog suočavanja odjednom, uz sjaj svjetla, nestala. Uz nju je nestala i posuđena knjiga o čarobnjaštvu, što je u cijeloj priči bilo najbizarnije. Geezer je o tome pri prvoj prilici izvijestio Ozzyja, koji je potom napisao prije spomenuti nezaboravni tekst.
Bluesom začinjeni evergreen »The Wizard« protkan je šaljivim zvukovima Ozzyjeve usne harmonike i Iommijevim odsječenim, za borbu raspoloženim gitarskim rifom. Obješenjačkoj usnoj harmonici društvo prave nagruvane bas-linije i kravlja zvona. Zapravo uopće ne treba nagađati da je ta klasika nastala pod utjecajem opojnih supstanci i uz čitanje Gandalfovih pustolovina u Međuzemlju. Ozzy pjeva o pothvatima i putovanjima slavnog literarnog čarobnjaka. Tolkienova su djela osobito na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete bila iznimno popularna među brojnim rock sastavima. Istodobno je to jedina skladba na albumu koja se ne vrti oko mračnih, depresivnih tema ili okultizma te je pozitivno intonirana.
»Behind the Wall of Sleep« još je jedan standard prožet mitološkom tematikom, jer je nadahnut knjigom H.P. Lovecrafta »Beyond the Wall of Sleep«. I tu vlada spor tempo, u kojem zrak para užareni gitarski rif, dok se Ozzyjevo ‘jadikovanje’ odjekuje poput jeke osobe izgubljene usred postapokaliptične pustinje. Iommijeve gitarske finese predvođene solažom i danas su prava poslastica za uši, dok ništa manje spektakularno ne ispada ni završna Geezerova solaža na basu.
Za tim slijedi neposredan prelazak u klasiku »N.I.B.«, koja sadrži jedan od najkarakterističnijih Iommijevih gitarskih rifova. Taj je svojom udarnošću pomogao uspostaviti brojne teškometalne standarde za buduće generacije. Atmosfera je ponovno mračna i potresna, uz izmučeni Ozzyjev vokal. Većina sljedbenika dugo je mislila da je »N.I.B.« kratica za »Nativity in Black«, jer tekst pripovijeda o svijetu očima bajkovitog gospodara pakla, no Ozzy je nakon mnogo godina u intervjuu izjavio da se odnosi na ‘jarečku’ bradicu bubnjara Billa Warda. Nju su članovi grupe usred dječjih šala često rado palili upaljačem, što se jednom zamalo tragično završilo.
»Evil Woman«, obrada opskurnog američkog blues rock sastava Crow, ima znatno opuštenije raspoloženje od većine stvari na albumu i, kako govori već sam naslov, pripovijeda o ljubavnom razočaranju. Ozzy se tu žali na srčane boli, no da je znao što ga čeka u ne tako dalekoj budućnosti, odnosno s kakvom će se vješticom oženiti, shvatio bi koliko proročki zvuči njegovo pjevanje. Jednostavna bluesovska struktura s pomalo pijanim ritmom i zaprljanim glavnim rifom ispušta se u osvetničkom refrenu.
Mračnjački »Sleeping Village« natopljen je enigmatično zvučećim akordima akustične gitare i usputnim efektima na basu, nakon čega mrakobnu atmosferu razbija upad razigranog gitarskog rifa i neočekivani bubnjarski juriš. Iznenadni vremenski prijelazi s improvizacijama ubrzo posve razbijaju središnju strukturu te neobične kompozicije i predstavljaju grupu u ulozi velikih ritmičkih pustolova.
Završna eksperimentalna poslastica »Warning«, još jedna obrada blues rock standarda, koji je u originalnoj verziji pripadao sastavu Aynsley Dunbar’s Retaliation, koji je vodio slavni svestrani bubnjar Aynsley Dunbar, najpoznatiji po suradnji s Frankom Zappom i kasnije Journey. Ožalošćeni Ozzyjev vokal, namjerno ‘pijani’ bluesovski rifovi na gitari, zveckava bas-linija i primjereno tempirani bubnjarski prijelazi stvaraju klasičnu blues ‘zadimljenu’ atmosferu. Riječ je o svojevrsnom napola progresivnorockerskom, napola teškorockerskom hibridu s brojnim elementima psihodelije i bluesa, ponajviše na račun brojnih improvizacija. Iz klasične blues rock ispovijesti s Ozzyjevim razočaranim izlijevom nesretne ljubavi ubrzo se pretvara u instrumentalnu sekciju s razvučenim improvizacijskim ispadima. Black Sabbath su u svojim nedrima uvijek nosili izniman potencijal za improvizacijske eksperimente, koji pak nikad nisu zaista iskoristili, jer su radije odlučili postati prvi teškometalni bend u povijesti nego jedna od brojnih prog rock grupa. Iommi je nedvojbeno puno naučio iz svoje kratke, tjedan dana duge epizode s Jethro Tull, gdje nije htio igrati ulogu pomoćne ‘violine’ Iana Andersona, ali je zato stekao prvo, iznimno važno profesionalno iskustvo.
Black Sabbath su već svojim istoimenim prvijencem izazvali pravu revoluciju: eksperimentirajući s bluesom, neočekivano su otkrili posve novi oblik rock glazbe, koju su tadašnji glazbeni kritičari nazvali heavy metal, pa je riječ o jednom od najvažnijih albuma u povijesti tog žanra. Svoju početničku naivnost i tehničke nedostatke uspjeli su već na samom početku sretno nadoknaditi zvučnom unikatnošću, inovativnošću i izniman talentom pojedinih članova za ‘dramu’ te tako stvorili jedan od najboljih prvijenaca bilo koje teškorockerske grupe. Mračna ikonografija koja pri svakom slušanju okružuje to kultno dostignuće postala je mjerilo za cijelu množinu budućih teškorockerskih odnosno metalskih skupina.
Autor recenzije: Peter Podbrežnik
Skladbe:
1. Black Sabbath
2. The Wizard
3. Behind the Wall of Sleep
4. N.I.B.
5. Evil Woman
6. Sleeping Village
7. Warning
Black Sabbath:
Ozzy Osbourne – vokal, usna harmonika na “The Wizard”
Tony Iommi – gitara, slide gitara na “The Wizard”
Geezer Butler – bas-gitara
Bill Ward – bubnjevi
