Lokacija: Tolmin / Kinogledališče / Slovenija
Datum: subota, 22.02.2020
Prije nego što su krenuli u Francusku (preko Italije), Širom su se još jednom okupili na jednoj od slovenskih pozornica. U tolminskom Kinogledališču. Trio kojeg čine Samo Kutin, Ana Kravanja i Iztok Koren u kratkom je razdoblju od četiri godine nanizao već tri albuma, posljednji među njima, “Svet, ki speče konju cvet”, u listopadu prošle godine. Već po naslovu možemo naslutiti da je kod Širom riječ o triju koji nagovara na poseban način. Nipošto čudački, ali s pristupom koji je eksperimentalan. Uz golemu glazbenu supstancu koju trio nosi i stvara, istodobno s lakoćom izaziva i osjećaj apstraktnosti.
Kako god, skupina zanimljive geografske pozadine na relaciji Prekmurje, Kras i Tolminsko izazvala je veliko zanimanje i svojim pristupom i interpretacijom uzburkala već priličan dio slovenske, a osobito međunarodne kritičke javnosti (u inozemstvu su vrlo cijenjeni), i to ponajprije zbog iznimno drske usmjerenosti odnosno vizije, koja je jedinstvena i kojom su se kod nas do sada na sličan način bavili samo rijetki izvođači. Uopće, u vremenu kad je moderna elektronička zvučna manipulacija često poluga za postizanje eklektičnosti, Širom pritom ostaju “na zemlji”, u akustici, u organskim tenovima i kolažima, a skrivanja iza efekata, ukrasa i kozmetike nema. Što vidiš i čuješ, to dobiješ. Širom su instrumentalni sastav, a ako Ana ili Samo u skladbama daju glas, glasovi služe kao dodatno zvučalo odnosno instrument, pri čemu uzimaju melodiju trenutačno, kako ih vodi dani trenutak postojanja u sadašnjosti. Ako glasovi i izazivaju uporabu jezika, riječi su trenutačno “izmišljene”, kako to nalaže trenutačni osjećaj glazbenika u njihovoj interpretaciji. No glas je dakle samo dodatni začin. Svakako je već sam pogled na pozornicu prije dolaska trojice glazbenika bio nešto posve samosvojno. Mnoštvo predmeta kojima je bilo zasijano pročelje pozornice, skupljenih iz različitih krajeva svijeta, od kojih su mnogi izrađeni vlastoručno kod kuće, što znači da je riječ o unikatima koji skupini posljedično važno dodaju činjenicu samoniklog izvornog duha, nagovještavalo je da ćemo te večeri susresti apsolutno posebno glazbeno tijelo.
I doista. Cijeli koncert, koji je trajao sat i dvadeset minuta, radije koju minutu manje, djelovao je kao jedinstvena mantra koja te, ako znaš i usudiš se, odvede daleko onkraj racionalnog, u dodir s energijom do koje te logika i misli ne puštaju. Jednostavno glazba koja je u svemu fascinantna, ako pri njezinoj interpretaciji otjerate ratio, može vam pružiti mnogo više i energija glazbe odvest će vas mnogo dalje nego inače. Čudno se čita, jer nas sam sustav kojemu služimo više od 2000 godina prisiljava samo na uporabu logike i matematike, zbog čega smo druge osjete posve zanemarili i u nama su zakržljali, a nosimo ih u sebi. Tko ih uspije u sebi probuditi i tako “otplutati” na krilima dane glazbene vibracije, doživi mnogo, mnogo više nego što nas uče u školama. I taj element Širom definitivno ne samo da imaju, nego ga razumiju, njeguju, neprestano se s njim susreću i od njega uče. Uz sav eksposé prizemljenosti, jer glazba počiva na snažnoj ritmičkoj strukturi i ostaje “na tlu”, taj je element u glazbi tria doduše ponotranjen, a iskonski osjeti i instinkti kroz izvedbu neprestano vrebaju visoko (i na intuitivnoj razini).
Trio je nevjerojatno agilan, svaki pojedinac koristi mnoštvo instrumenata, što zahtijeva neprestanu (međusobnu) usklađenost na pozornici, neprestanu dodatnu razinu komunikacije, koja nije samo zamjećivanje tria tijekom same izvedbe, nego banalno rečeno. Dok pojedinac u skladbi izmijeni i po tri instrumenta, u glavi nosi neki nužni opušteni plan po kojem se kreće, pritom poznaje sličan opušteni plan preostalih dvaju članova da ne izazove pozornički kaos. Karikirano. Npr. da članovi ekipe glavama ne sudare među sobom dok vrlo brzo prebacuju između udaraljki, trzalica, gudala itd… ili da ne zagube instrument na posve drugu stranu pozornice, a onda ga nemaju pri ruci kad im je hitno potreban. Dakle, trio je neprestano u stvari, iako glazba izaziva osjećaj apstraktnosti, osjećaj transcendentalnosti, djeluje i psihodelično i povrh svega mistično. A ipak slijedi crvenu nit, iako bi se glazba mogla fragmentirano raspadati kad bi zbog upadica slobodne improvizacije, za koju je neprestano dovoljno prostora, brisala tragove motivske formatiranosti. Takav se trenutak na koncertu dogodio samo u finalu, kad je bend namjerno izazvao nešto zvučne kaotičnosti, sa začecima freejazovske eksperimentalnosti, koja je služila samo tome da skupina na kraju stvori atmosferski krešendo. Bend je upio i element neoklasicizma, što osobito pridonosi Ana s violinom i violom. Sva tri glazbenika na gudačkim i trzalačkim instrumentima koriste i violinske gudala, što izvlači dodatne elemente zvučne neobičnosti i posljedično pozorničke teatralnosti.
Dakle, bez obzira na to što je to zapravo vrsta neoavangardne narodne glazbe, koja se neprestano slikovito spaja s tradicijom glazbi različitih krajeva svijeta, upija etno elemente, neoklasične figure, pa nagovara takav mistični kumulus, u konačnici je u svemu slovenska.
Isto tako trio koristi instrumente koji konvencionalno režiraju melodiju (bendžo, violina,…) u ulozi udaraljke (udaranje po tijelima tih instrumenata), metalne zdjele različitih dimenzija te druge metalne izrađevine koje su djelovale poput kružne pile, a Samo ih je iskorištavao za izvrstan zvučni začin, slikovito im izobličujući zvuk, slično kao što to postiže uporaba nekog teremina. Tu su i ostali detalji neobičnih zvučnih izazova kojima bi sigurno pozorno pratio i neki Fred Frith (ili vrlo gladni posjetitelji). Npr. rasipanje riže po pozornici. Da je John Zorn tražio čistu zvučnu etno eklektičnost, u svem izvornom purizmu njezine neprestane drske izazovnosti briljantno cijepljenog eksperimentiranja, na suradnju bi pozvao Širom. No pozor. Bend generira golemu muzikalnost i opipljivu formatiranost, a ponajprije je iznimno slikovit kontrast izuzetne ritmičke prizemljenosti i transcendentalnih pothvata u kreaciji pletiva lakih zvučnih pastela, kao što su to bravurozno uskladeni prepleti višeglasnih harmonija pri istodobnom sviranju više kalimbi, dodavanje cijevnih zvona i balafona.
Kraj je došao posve neočekivano. Prebrzo. Osjećaj za vrijeme i prostor, uz tako samosvojnu glazbenu vibraciju, posve je nestao. Ne treba dodavati da je svaki koncert sastava Širom jedinstven, kao što je bio i ovaj u Tolminu. Komadi nose strukturu “opuštene sprave”, posjeduju “zemljovid” koji poziva na simbiozu slobodoljubivih zvučnih spojeva, osnovna orijentacijska polazišta, a istodobno trio u tom “blagom orijentacijskom zemljovidu” neprestano razvija toliko prostora za eksperiment da se u interpretaciji slobodno može utjeloviti i intuitivna osjetilnost trenutačnog “mantranja” trojca, što je jedan od esencijalnih gradivnih elemenata glazbe Širom. Te se večeri u Tolminu izražavao jedinstveno i neponovljivo, kao što bi se posve drukčije izražavao na bilo kojoj drugoj lokaciji, osobito u dodiru s posve prirodnim okolišem. Dakle vani, gdje nismo pokriveni krovovima i okruženi betonom.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
