Lokacija: Holzkirchen (Rosenheim) / Njemačka
Datum: subota, 02.08.2014
Prilika za gledanje samostalnog nastupa američkih progresivnorock legendi Kansas na europskoj koncertnoj sceni posljednjih je godina prilično rijetka pojava, pa svaku priliku da ih se vidi i doživi uživo treba odmah iskoristiti, pogotovo ako je njihov koncert besplatan i na relativno dostupnoj lokaciji. Nešto takvo dogodilo se prilikom nastupa Kansasa u Holzkirchenu, manjem bavarskom gradiću u blizini Münchena, gdje su američki majstori progresivnog rocka, na veselje brojnih njemačkih i šačice slovenskih privrženika, nastupili nasred glavnog gradskog trga i već od prve sekunde tijekom otprilike sat i pol dugog nastupa potvrdili da još zdaleka nisu za ‘staru šaru’, iako su prošle godine slavili već četrdesetu obljetnicu postojanja.
Ovo je bio pretposljednji europski nastup kultne skupine iz kansaškog grada Topeke u aktualnoj postavi, jer ih nakon 41 godine napušta originalni pjevač i klavijaturist Steve Walsh, koji se odlučio umiroviti, pa je koncert u Holzkirchenu imao još veću simboličku i emocionalnu vrijednost. Walshev već najavljeni nasljednik Ronnie Platt imat će vrlo tešku zadaću, jer će zamijeniti jednog od najcjenjenijih pjevača u povijesti prog rocka/arena rocka, koji je u svojim zlatnim danima bio uzor i mnogim AOR pjevačima. Steveov vokal počeo je posrtati već u devedesetima, a u posljednjem desetljeću jednostavno više nije bio onaj ‘pravi’, jer zvuči ostarjelo i ima poprilične probleme s dosezanjem viših vokalnih linija, no ipak je zadržao prepoznatljiv karizmu.
U obavljanju dodatnih pjevačkih zadaća uvjerljivo mu je pomogao basist i prateći pjevač Billy Greer, koji je u ‘slobodno vrijeme’ i član skupine Seventh Key. Greer je otpjevao one dijelove pojedinih skladbi za koje je izvorno bio zadužen bivši član, violinist Robbie Steinhardt. Walshove klavijaturističke vještine, s druge strane, ostale su potpuno netaknute, što vrijedi i za instrumentalne sposobnosti ostalih članova Kansas ekipe, koja se te večeri tijekom izvođenja omiljenih standarda međusobno odlično nadopunjavala, pa je tim tužnije što nakon Walshovog (drugog) odlaska nikad više neće biti kao nekad.
Popis koncertnih izvedbi te večeri većinom se sastojao od klasika iz razdoblja između 1973. i 1980., kad se klasična Kansas postava krajem sedamdesetih probila među najuspješnije američke rock skupine s obje strane Atlantika. Ta su vremena sada već davno prošla, ali Kansas i dalje uživaju izniman respekt svih ljubitelja dobre glazbe i opravdano se smatraju najvažnijom američkom progresivnorock skupinom, koja je utjecala na imena poput Dream Theater, Spock’s Beard, Stryper, Yngwie Malmsteen i Enchant, ako navedemo samo neke od onih glazbenika kod kojih se i danas osjeća važan utjecaj Kansasa. Od njihova četiri najveća hita, to jest »Carry On Wayward Son«, »Dust In The Wind«, »Point of Know Return« i »All I Wanted«, te smo večeri čuli tri posve logična i očekivana izbora.
Kansas su svoj nastup otvorili epskim spojem skladbi »Mysteries and Mayhem« i »Lamplight Symphony«. U potonjoj su se usredotočili na instrumentalne dionice i među pojedinim varijacijama dokazali da su i dalje majstori svojih instrumenata. Violinist i povremeni dodatni gitarist David Ragsdale, koji je 1991. zamijenio originalnog člana Robbieja Steinhardta, doslovno je blistao tijekom svojih virtuoznih gudačkih izleta. Tijekom izvedbe »Miracles Out of Nowhere« i »Fight Fire With Fire« na električnoj je gitari nadopunio jednookog gitarista Richa Williamsa, koji je već dugo, otkad se oprostio osnivački član Kerry Livgren, glavni gitarist Kansasa. Prilično statični i ozbiljni Williams na suptilan je način varirao između električne i akustične gitare i pokazao da se nakon odlaska Livgrena i kasnije Stevea Morsea (Deep Purple) razvio u sjajnog glavnog gitarista. Te su večeri bili zastupljeni svi Kansasovi albumi iz sedamdesetih osim »Monolith« (1979), a najviše su, očekivano, bila ‘na tapetu’ njihova dva najveća remek-djela, to jest »Leftoverture« (1976) i »Point of Know Return« (1977).
Tako smo vrlo brzo mogli uživati u »Leftoverture« evergreenu »The Wall«, kao i kad su odsvirali prvi od svojih velikih hitova. Walsh se prilično mučio s pjevanjem većine strofa, no s Greerom je nekako uspio izvesti pobjednički refren »Point of Know Return«. Treba spomenuti da je karizmatični pjevač i klavijaturist i dalje zadržao nekadašnju, živahnu scensku koreografiju kad izađe iza klavijatura i uzme mikrofon, iako je u licu djelovao vidno umorno. I tradicionalno suzdržana njemačka publika bila je cijelo vrijeme primjereno glasna i bendu pružala dobru podršku. Izvedba nezaboravnog ekološkog epa »Song For America« s istoimenog albuma također je bila među emocionalnim vrhuncima večeri. Bubnjar Phil Ehart, uz Walsha i Williamsa jedini osnivački član, za svojim bubnjevima i dalje udara punom snagom i izvodi poteze koje bi prije pripisali kakvom mladiću koji želi nešto dokazati.
»Hold On«, najpoznatija skladba s albuma »Audio-Visions« (1980), koja je predstavila arenarock stranu Kansasove baštine, također je ispala vrlo dobro, iako je Walsh tijekom pjevanja refrena tek s mukom prikrio svoje vokalne probleme. Koncertno raspoloženje tijekom izvedbe evergreen balade »Dust in the Wind« poprimilo je kontemplativne dimenzije. Williams se tu na akustičnoj gitari nije baš najbolje iskazao, ali su sve zajedno tim bolje odradili njegovi kolege. Jedan od rijetkih minusa te večeri, koji nema veze s nastupom skupine, bila je Greerova izjava da se svatko tko želi Kansas majice, CD-ove i slične koncertne ‘suvenire’ može jednostavno uputiti na njihovu web stranicu, što je ispalo pomalo škrto i samodopadno. Njemačku publiku Greer je najviše razveselio kad im je ulizao riječima da ‘im od srca želi da je Njemačka postala svjetski prvak u nogometu, unatoč tome što je na jednoj od prethodnih utakmica svladala reprezentaciju SAD-a’.
»Cheyenne Anthem«, jedna od najljepših posveta nekom plemenu sjevernoameričkih domorodaca, u kojoj je uvodne stihove otpjevao Greer, dojmila nas je svojom epskom naravi, dok su članovi benda tijekom udarnog »Belexes« pustili na volju svojim virtuoznim vještinama. Višeglasja između Walsha i Greera ispala su ‘baš kako treba’. »Icarus – Borne On Wings of Steel« jedna je od onih Kansas klasika koji ne smiju izostati ni s jednog njihova nastupa. I te je večeri ispala odlično, iako je to vokalno gledano jedna od težih skladbi u Kansas opusu pa je Walshov vokal povremeno poštено ‘krivio’. I »Miracles Out of Nowhere« i »Portrait (He Knew)«, kojim je završio regularni dio nastupa, bili su očekivani izbori, dok je izvedba tvrdorokerske skladbe »Down the Road«, koja upozorava na posljedice zlouporabe droga, bila prilično iznenađenje, jer je riječ o jednoj od njihovih manje poznatih skladbi.
Najveće iznenađenje cijelog koncerta uslijedilo je upravo u bisu, kad su Kansas neočekivano udarili AOR rušilicom »Fight Fire With Fire«, jer nekako gotovo nitko nije očekivao da će biti uvrštena u uži izbor koncertnih evergreena, osim toga pripadala je nekoj posve drugačijoj eri. Taj udarno-melodični hit izvorno je izašao na albumu »Drastic Measures (1983), što znači da ga tada uopće nije pjevao Walsh, nego njegov (privremeni) nasljednik John Elefante. Potonji je nedavno izjavio da ‘Bog nakon večernje molitve sljedećeg jutra jednostavno nije dao odobrenje da se vrati natrag u Kansas’, nakon što su ga članovi benda pitali bi li se želio vratiti i ponovno zamijeniti svog pjevačkog uzora (Elefante je više puta izjavio da mu je Walsh bio glavni pjevački uzor).
Steve se obično izbjegava pjevati skladbe iz Elefanteove ere prema kojoj nema mnogo simpatija, ne toliko zbog same glazbe ili vokalnih problema koliko zbog pretjerano vjerske naravi tadašnjih tekstova zbog čega je i prvi put napustio američke progrock prvake. Jedina koncertna iznimka, uz »Play The Game Tonight«, koju je spreman rado otpjevati, jest dakle »Fight Fire With Fire«.
Publika je totalno poludjela kad su Kansas za kraj koncerta odsvirali svoj najveći hit, »Carry On Wayward Son«, koji poznaju i mnogi koji inače ne znaju da osim središnje američke savezne države postoji i legendarna skupina istog imena. Najoduševljeniji odziv ipak je dobio Walsh, koji je prije završnog trijumfa odjenuo dres ‘elfa’ s brojem 19. Taj dres pripada Mariju Götzeu, strijelcu pobjedničkog gola u finalu protiv Argentine, tako da njemačka publika nije mogla obuzdati svoje oduševljenje. Nažalost, slijedio je prebrz oproštaj članova benda, ali važno je da smo čuli glavninu njihovih klasika i vidjeli vrhunski nastup kultne skupine koju je inače prilično teško vidjeti na europskim pozornicama.
Nastup Kansasa u Holzkirchenu bio je vrhunski doživljaj za sve privrženike američkih progrock titana i ljubitelje nekih od najomiljenijih evergreena u povijesti rock glazbe. U instrumentalnom smislu bio je to gotovo besprijekoran koncert s izvrsnim ozvučenjem, dok Walshu i Ragsdaleu pripada najviše zasluga što bend na pozornici nije djelovao previše statično i što se publika s vremenom dodobra razigrala. Naravno, željeli bismo čuti još više klasika i skladbi iz različitih razdoblja njihove šarolike karijere, pa i Walsha u njegovoj ‘pravoj’ vokalnoj formi, ali to su već napola nerealne fantazije, jer je bend za koncert bez ulaznice pokazao svoj maksimum.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Mysteries and Mayhem / Lamplight Symphony (Instrumental excerpts)
2. The Wall
3. Point of Know Return
4. Song for America
5. Hold On
6. Dust in the Wind
7. Cheyenne Anthem
8. Belexes
9. Icarus – Borne on Wings of Steel
10. Miracles Out of Nowhere
11. Down the Road
12. Portrait (He Knew)
—dodatek—
13. Fight Fire with Fire
14. Carry On Wayward Son
