Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Cathedral
Izdavač: Delta Records
Izdanje: 1978
Trajanje: 45:25
Ocjena: 4/5
Cathedral su jedan od onih kultnih američkih prog sastava koje su krajem sedamdesetih neočekivano pregazili tadašnji glazbeni trendovi, povezani s padom zanimanja za progresivni rock, i to prije nego što su si uspjeli osigurati trajniji opstanak na sceni. Za opskurnu američku prog scenu iz sedamdesetih prošlog stoljeća to je bio poprilično težak udarac, jer nije riječ samo o izuzetno nadarenim glazbenicima, nego o jednom od rijetkih američkih sastava koji je njegovao posve europski skladateljski i zvučni pristup, zbog čega mnogi pogrešno pomisle da je riječ o engleskom bendu. Po stupnju kompleksnosti bili su posve usporedivi s prilično eksperimentalnim Yezda Urfa i često su nadmašivali improvizacijske odlete poznatijih američkih prog vršnjaka predvođenih sastavima Kansas, Happy The Man, Todd Rundgren’s Utopia i Ambrosia.
U sedamdesetima su članovi Cathedrala uspjeli izdati samo jedan album, »Stained Glass Stories«, prije nego što su na dugo vrijeme utonuli u zaborav. Na »Stained Glass Stories«, koji je bio jedan od najboljih dosega američke prog rock scene sedamdesetih, u svakoj su se skladbi osjećali utjecaji vodeće falange britanskog proga predvođene sastavima Yes, Genesis, King Crimson, ELP i Gentle Giant, tako da o Cathedralu nije moguće govoriti samo kao o još jednom tipičnom američkom simfonijskom prog bendu poput, primjerice, Starcastlea, koji su se zaklinjali u melodičnost i često zvučali kao gotovo savršena kopija Yesa. Cathedral su na trenutke zvučali mračno i opskurno, čak i kakofonično, dok su među pojedinim ritmičkim nijansama rado koristili poliritmiju, slično kao što su to svojedobno radili Gentle Giant.
Gitarist Rudy Perrone imao je prilično sličan stil sviranja kao Steve Howe (Yes), dok je basist Fred Callan bio pod očitim utjecajem Chrisa Squirea (Yes), zbog čega određeni dijelovi skladbi podsjećaju na izabrane trenutke s Yesovih klasika »Relayer« (1974) ili »Going For The One« (1977). Barokni vokal Paula Seala pomalo podsjeća na Dereka Shulmana (Gentle Giant), što znači da je riječ o vrlo rijetkom pjevačkom uzoru. Jedino što je Sealu nedostajalo bila je Derekova karizma, zbog čega njegovo pjevanje u emocionalnom smislu često zvuči pomalo hladno. Klavijaturist Tom Doncourt, koji se prije svega zaklinje u melotron i tadašnju sintesajzersku tehnologiju, bio je po aranžerskom i improvizacijskom pristupu najunikatniji član benda, dok je bubnjar s jednim od najčudnijih imena uopće, Mercury Caronia IV, bio gotovo čisti jazzer.
Produkcija albuma bila je, pogotovo za ono vrijeme, odlična. »Stained Glass Stories« sastoji se od dviju duljih cjelina, koje bi se uvjetno mogle nazvati mini epovima, te triju skladbi prosječne odnosno uobičajene duljine (manje od deset minuta) za progresivnorockovski sastav. Uvodni »Introspect u otvaračkom dijelu sadrži dulju instrumentalnu sekciju s brojnim raštrkanim improvizacijama u kojima se može čuti jazz rock fusion pristup, iako Doncourtove dinamične sintesajzerske pasaže i Perroneove nepredvidljive gitarske varijacije brzo dodaju simfonijskorockersku začinsku notu. Seal u mirnim dijelovima, kad zavladaju melotronski valovi, dosegne nekoliko relativno visokih vokalnih tonova, a inače je njegova srodnost s Derekom Shulmanom više nego očita. Prijelazi između mirnih i paranoičnih dijelova, s brojnim kaotičnim improvizacijskim umetcima, česti su i posve neočekivani. Poprilično iznenađenje priređuje akustični završetak, koji je jedan od rijetkih suptilnih trenutaka uvodne skladbe.
Zlokobnim ugođajem okrunjeni »Gong« predstavlja još jedan potpuni odlet, negdje u ‘sedmu dimenziju’, gdje bend među pojedinim melotronskim valovima ne škrtari na podivljalim improvizacijama, izlomljenim ritmičkim varijacijama i nenadanim vremenskim prijelazima. Nešto suptilnosti unose moćni sintesajzerski valovi, zvuk praporaca i pastoralni akordi akustične gitare, gdje se na svakom koraku zamjećuje da je Perrone gotovo fanatično obožavao Stevea Howea. »The Crossing« otvara se sakralno začinjenim zborskim harmonijama, koje se podudaraju s imenom grupe, nakon čega slijedi prijelaz u duhovit dio s razigrano raspoloženim pjevanjem i brojnim pastoralnim aranžmanima. Jazzistički prijelazi na bubnjevima i borbeni gitarski solo-izleti izvrsno se nadopunjuju s tečnim klavijaturskim zavjesama, dok se bend nikako ne može odlučiti bi li ovu vrlo zanimljivu skladbu radije odveo u epske ili kaotične ambijentalne vode. Na kraju se ipak odluče za epski završetak na bazi melotrona.
»Days & Changes« otvara se Sealovom razglašenom vokalnom a capellom, koja zvuči kao da ju je otpjevao pod tušem, nakon čega upada suptilni gitarski aranžman, a slijede ga eterične klavijaturske teksture i odebljane bas linije, dok je bubnjarska dinamika ponovno na razini kakvog jazz rock fusion sastava. Ovaj put klavijaturist Doncourt uživa u polaganju epskih melotronskih zavjesa i posljedično stvara doista veličanstven ugođaj, dok borbeno raspoložena ritam sekcija cijelo vrijeme tjera prema kaotičnijim sferama. Perrone sa svojim gitarskim vragolijama cijelo vrijeme ostaje rascijepljen između ‘dvaju svjetova’, no s vremenom postaje važan čimbenik sve melodičnijeg usmjerenja završnog dijela ove uzburkane skladbe.
Završni, melodramatični ep »The Search«, koji je ujedno i najambiciozniji dosezi albuma, otvara se epskim aranžmanima na melotronu i gitari, dok ne nedostaje moćnih zborskih harmonija. Sve zajedno poprilično podsjeća na ambijentalni puls neke fantazijske sage. U trenutku kad upadne Sealov teatralno raspoloženi vokal, zavlada kraći folk dio, nakon čega Cathedral sve do kraja skladbe stupnjuju napetu ambijentalnu dramu, pri čemu se uz oduševljavajuće garanje ritam sekcije pošteno ‘razbukta’ sveopće simfonijsko veličanstvo i vladavina maštovitih gitarskih improvizacija.
Cathedral su na vrhuncu svojih moći bili posve usporedivi s najboljim predstavnicima europskog prog rocka. Dokaz za to je »Stained Glass Stories«, jedna od često zaboravljenih i osamljenih relikvija opskurne američke progrockovske scene. Tako kompleksnih, nepredvidljivih i lucidnih uradaka u ‘kovačnicama’ američkih prog bendova sedamdesetih nastalo je vrlo malo, zato članovi Cathedrala i danas mogu biti ponosni na taj rijedak dosezi. U razdoblju kad je krajem 20. stoljeća ponovno počelo rasti zanimanje za progresivni rock, i Cathedral su se polako počeli ‘buditi’. Nakon što su se ponovno okupili, no s novim gitaristom Davidom Doigom umjesto Perronea, 2007. su ipak izdali svoj drugi studijski album.
Postava
Paul Seal – vokal, udaraljke, bas pedal
Tom Doncourt – klavijature, udaraljke
Rudy Perrone – 6 i 12-žičana gitara, prateći vokal
Fred Callan – bas gitara, bas pedal
Mercury Caronia IV – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Cathedral
Popis skladbi
1. Introspect (12:35)
2. Gong (7:00)
3. The Crossing (5:55)
4. Days & Changes (8:35)
5. The Search (11:20)
