The Night Flight Orchestra: Aeromantic
Izdavačka kuća: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 28.02.2020
Produkcija:
Trajanje: 54.48 min
Žanr: AOR / Arena Rock
Ocjena: 9.0 / 10
Šveđani su nevjerojatni kad se late replikacije. Teško im tko može doći blizu. Perfekcionisti bez premca. U toj bi im se disciplini mogli suprotstaviti još jedino Japanci. Pa dobro, u Švedskoj su svojedobno imali i ABBA-u. To ne smijemo zanemariti, jer su ABBA kad govorimo o The Night Flight Orchestra jednako toliko krivi kao i fenomen AOR-a i pop glazbe, pod kojima su se tresli i šibili vrhovi glazbenih ljestvica osamdesetih i kojima su bile pune radijske frekvencije.
The Night Flight Orchestra, koji djeluju od 2007., upravo su naime objavili novi studijski album »Aeromantic«, koji je ukupno peti i treći uzastopni za izdavačku kuću Nuclear Blast Records. Teško bi se reklo da su parodični. Možda samo utoliko što ime podsjeća na Electric Light Orchestra i što kod njih također sve mora letjeti zrakom, kao što leti onaj ELO-ov satelit, što predstavlja neku vrstu glazbene veze s rockom prijateljskim prema radijskim frekvencijama, kakav se stvarao davno nekad. Ipak, nešto ima. Stvar koja nije odmah očita, ni osobito bitna, ali ipak. »Aeromantic« naime nosi blago konceptualizirano štivo o romansi koja se razvija tijekom zračnog putovanja dvaju putnika (u slučaju ovog koncepta za sada još različitih spolova, što je inače sve manje moderno).
Smiješno je da je ovo peti album u razmaku od osam godina i treći u razmaku od tri. Smiješno zato što još uvijek zadržava tako spretno rukovanje vještinom vječno zapaljive reciklaže provjerenog glazbenog pakiranja. Što se toga tiče, The Night Flight Orchestra veliki su majstori te vještine. Istina, predani su traženju trenutačno zapaljive bombastike i pompe, koja lebdi na šuštavom odjeku sintesajzerskih zavjesa estetike zvuka osamdesetih i pomnom harmoniziranju vodećih napjeva, no isti ti The Night Flight Orchestra uz modernu produkciju posjeduju, prvo, znatno višu tehničku potkovanost od većine sastava po kojima se nadahnjuju (Toto su velika iznimka) i drugo, »metalsku pozadinu odnosno inteligenciju«, što grupe po kojima se ugledaju zacijelo nisu imale. Ta su dva čimbenika važan jezičac na vagi koji The Night Flight Orchestra, usprkos klišejiziranosti, udiše karizmu drugačijosti i prepoznatljivosti, čime je još jednom opovrgnuta teza da je samo samoniklost osnova dobre glazbe. Strid je dobar vokalist. Možda na trenutke za kapljicu »pregrub«, što vjerojatno proizlazi iz prirode njegova režanja u Soilwork, ali ga u harmonijama neprestano izvrsno kontrastiraju pjevačice Anna-Mia Bonde i Anna Brygård. A ako provociram dalje. Kad bismo tražili Björnu barem najmanju približnost AOR vokalu osamdesetih, to bi se povremeno moglo reći za pokojnog Jimi Jamisona (Survivor).
Dok je skladba Curves kao da slušaš posvetu ranim Toto, a If Tonight Is Our Only Chance otrovno vuče inspiraciju od ABBA-e, otvaračka Servants of The Air zapravo je već na samom početku prelijep primjer onoga što je opisano u prethodnom odlomku. Posrećena kombinacija kičastog pakiranja klišeja AOR-a i pop estetike osamdesetih, križana s metalskom inteligencijom i visokom tehničkom potkovanošću članova ekipe, što znači da NFO receptura puno i naglo zapali. S reaktivnim žarom poleti odmah na početku. Servants Of the Air ujedno je i najoštriji komad albuma i pokazuje, uz umjerenu produkciju, i metalske zube (gitarsko frazirenje, topot dvostruke pedale). Istodobno se u refrenu odmah pretvori u jedan od najharmoničnijih i najzaraznijih refrena albuma. Izvrsna kombinacija, dakle, za koju bi se moglo reći da postiže svojevrstan izražajni standard artrockovske smjese pruga AOR estetike novih vremena.
The Night Flight Orchestra jednostavno treba čestitati na tome kako su genijalno internalizirali osjećaj za prevođenje i opažanje radijske rock glazbe osamdesetih i kako prepredeno postižu visoku razinu profinjene skladnosti nevjerojatno spretnih trikova razvoja AOR bombastike u finomehanici podgrijavanja klišeja dobro prožvakane formule, koja, prepakirana u novo pakiranje, uvijek iznova tako učinkovito zapali.
»Aeromantic« zadržava kvalitetnu razinu izvrsnog prethodnika »Sometimes World’s Not Enough« (2018). Djeluje u svemu izuzetno kompetentno, kvalitetno koherentno te skladateljski i produkcijski izrazito dovršeno. Kandidati za ulogu eurovizijskog favorita također se na ovom albumu doslovno tuku međusobno. Divinyls, Transmissions ili naslovna skladba albuma, zanimljiv križanac između ELO-a i Foreignera. Taurus bira trikove kakve biraju NFO-ovi sunarodnjaci Houston ili Work Of Art. Albumska gužva radijskih hitova (zlatnih vremena AOR glazbe) opet je doista velika, baš kao i izvanredna bombastična grabežljivost koju The Night Flight Orchestra ponovno razvijaju i na “Aeromantic”. Nije čudno da su oba prethodna NFO albuma bila nominirana za švedsku »Grammy« nagradu u kategoriji rock/metal album godine. »Aeromantic« ponovno ima sve takve predispozicije. A kažu da treći put sreća dolazi. Fanovi grupe ovaj album već imaju kod sebe.
autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Servants Of The Air
2. Divinyls
3. If Tonight Is Our Only Chance
4. This Boy’s Last Summer
5. Curves
6. Transmissions
7. Aeromantic
8. Golden Swansdown
9. Taurus
10. Carmencita Seven
11. Sister Mercurial
12. Dead Of Winter
Postava:
Björn Strid – vokal
David Andersson – gitara
Sharlee D’Angelo – bas gitara
Richard Larsson – klavijature
Sebastian Forslund – gitara, udaraljke, FX
Jonas Källsbäck – bubnjevi
Anna-Mia Bonde- prateći vokal
Anna Brygård – prateći vokal
