Izdavač: Epic Records
Datum izlaska: 21.02.2020
Produkcija: Andrew Watt
Duljina albuma: 46.31 min
Žanr: Heavy Metal / Hard Rock
Ocjena: 8.0 / 10
Ozzy Osbourne. Kad se govori o rock ikonama, Ozzy spada među cvijet tog društva. Čovjek se često ne zna točno odlučiti kome bi predao žezlo. Lemmyju ili njemu. Prošlo je naime deset godina, ili skoro deset godina od albuma »Scream«, da bismo u ovoj godini napokon dočekali novi studijski uradak čuvenog princa tame, koji mu je dao naslov »Ordinary Man«.
Ozzy je pač Ozzy. S njim znaš da će prekaljeni metalski klaun kojem nema ravnog uvijek pobrinuti za punu zdjelu pravovjernog humora i zabave, pa makar rezultati studijskih poduhvata (pogotovo postmilenijskih) bili mješoviti. No »Ordinary Man« je, iskreno rečeno, nakon dugo vremena opet album koji doseže takvu razinu kvalitete da ga se može staviti uz bok albumu »Down To Earth« (2002). Opet studijski uradak koji je općenito gledano prilično dobar. Ne savršen, nikako odličan, ali vrlo dobro upakiran i vrijedan pažnje. Zahtjevnijim ljubiteljima glazbe koji prate Ozzyja od pamtivijeka novi bi album unatoč tome mogao biti dosadan, jer je prilično »trivijalno rješiv«.
Ozzy si je oduvijek mogao priuštiti najbolje glazbenike u svijetu rocka i metala pa je i ovaj put pazio na zanimljiv izbor takvih imena. Tako ritam sekciju čine Duff McKagan (Guns’N’Roses) i Chad Smith (Red Hot Chili Peppers). Za glavninu gitara na albumu (okosnice fraziranja, pa i soliranje) pobrinuo se producent Ozzyjeva novog albuma Andrew Watt, kojeg oni od vas koji pratite lik i djelo Glenna Hughesa poznajete iz kratkoživućeg projekta California Breed (iz vremena kad se Hughes ljutio na Bonamassu – BCC fanovi znat će o čemu je riječ). Zakka Wyldea ovaj put nema, a Ozzy ga za novi album nije ni trebao. Svoje začine na skladbama dodaju još dva istaknuta i svjetski poznata gitarska Mojsija. Prvi je Slash (Guns ‘N’ Roses), koji je gitarske usluge priložio uvodnoj Straight To Hell te baladnoj naslovnoj skladbi, a drugi je Rage Against the Machine odličnik Tom Morello, koji se upisao kao gostujući gitarist na skladbama Scary Little Green Man i It’s A Raid. Usto je Ozzy, kao što je već navada, izvukao iz rukava klasični trik opremanja aranžmana gudačima i dodatnim vokalnim zborovima, što mu je standard, te pozvao u studio čak i prejasnu eminenciju svjetskog kantautorstva i kralja ljestvica radijskih hitova Eltona Johna (za klavir i duet u naslovnoj skladbi), a za zadnju točku još i repera Posta Malonea.
Ukratko, iznimno šarolika bera glazbenika, odnosno ljudi koji su se bavili novim uratkom princa tame. Album je slikovit i dovoljno razigran uradak da održava zanimanje slušatelja od početka do kraja svog trajanja. Album se može podijeliti nekako na dva dijela. Prvi je dio klasičnije obojen. Dakle, odrađen u stilu pisanja koji obično od Ozzyja očekuješ, dok je drugi dio sklonije isprobavanju raznih aranžerskih trikova, što znači da nastoji biti izazovniji i zvučati drukčije, »moderno«, no veća je vjerojatnost da će zbog toga, osobito starije fanove, prije izazivati miješanim osjećajima i »odbijati« nego uspješno izazivati.
Skladbe poput uvodne Straight To Hell, Under the Graveyard i Goodbye posuđuju nešto retorike fraziranja čuvene Ozzyjeve matične skupine iz Birminghama, što ne iznenađuje. Straight To Hell, opremljen zlokobnim salvama smijeha, kao da dolaze iz nekog humorističnog stripa, vrlo je dobar uvodni katalizator, koji međutim iznenadi ponajprije time što odmah pruža uvid u iznimnu vokalnu očuvanost legendarnog ikonskog metal pjevača kroz cijeli album. Što, stvarno? Tu valja biti oprezan. Uzmemo li u obzir sve zdravstvene probleme koji muče legendu posljednjih godina, a povrh svega i Parkinsonovu bolest, nagovještaj o odličnoj vokalnoj očuvanosti uzmite s rezervom. U studiju se naime može štošta ispeglati, uljepšati, prekriti i sakriti.
Sve tri prije nabrojene skladbe prepredeno su dozirane glazbenom začinom, odličnom vezom između kitice i refrena i traženom gradacijom atmosfere. I All My Life, koji izdašnije gradi na atmosferičnosti i čiji se groove temelji na Duffovu basu, jedna je od najboljih točaka albuma, možda među svim novim točkama (uz naslovnu baladu) najprijateljskiji radiju štikl. Kvalitetom na albumu posebno ističe naslovna skladba, koja slijedi retoriku hita Dreamer i kao kompozicija donosi jedan od vrhunaca albuma. Riječ je o svojevrsnoj autobiografskoj retrospektivnoj točki punoj nostalgije, u kojoj se u duet uključuje Ozzyjev generacijski vršnjak Elton John.
Da spomenem kako gostujuće glazbenike primijetiš, osjetiš, ali nitko od njih ne ostavlja neki posebno u nebo vapijući dojam. Watt je u tom pogledu super rješenje jer je po filozofiji gitarist s kakvim Ozzy još nije surađivao u karijeri, često iznenadi u instrumentalnim pasažama, a unio je i traženu mjeru aranžerske vještine da komadi funkcioniraju.
Ovo je u svemu tipičan Ozzy album. Karizma koju u kompoziciju unosi njegov vokal još je uvijek golema i posve unikatna. Vibracija skladbi splet je ludosti, melankolije, zlobnog psihiranja, a sve je to istodobno podloženo osjetnom i uvijek jasnom mjerom humora i osjećajem zabave. Čak i kad Ozzyja slušaš u najtužnijem raspoloženju, djeluje zabavno.
Eat Me, u kojem Duff uvodno dočarava nešto Butlerove filozofije kovanja takvih uvoda kod Black Sabbath, donosi na album prvi otklon. Tome se s lakoćom pridružuje duhovita Scary Little Green Man, u kojoj fascinira neobično, ali silno hrabro rješenje integracije klasičnog klavira unutar inače razuzdane točke. U toj se skladbi u svu zvučnu gustoću finala umiješa i zvuk terenina. Između njih je Today Is The End, u kojoj niski tonovi osobito stasito grade iznimno prodoran basovski groove volumen. Sve tri skladbe izvlače pompozni refreni sa znatno višom mjerom glazbene pomirljivosti, to je pristup koji je Ozzyja već nedugo nakon ulaska u solo karijeru udaljio od onoga što je radio sa Sabbath, samo što u 2020. djeluje znatno manje zanimljivo nego u osamdesetima. Izrazitiji otklon albuma donosi pak završna I’m a Raid, koja se obraća punkerski. Dakle, kako ime nagovještaje, riječ je o svojevrsnoj uzbuni, kad ti ide sve naopako, čak i kad ti ponestane cigareta. Ta skladba zaključuje album u kaotičnom stilu s obveznim Ozzyjevim urlikom: »Fuck You All!«. Obavezno treba dodati i Holy For Tonight. Riječ je o baladnom valceru koji u aranžmanima pokušava malo oponašati retoriku aranžiranja hita So Tired (refren).
»Ordinary Man« posve je pristojan album. Ruku na srce, bolji od očekivanja, ali još uvijek prije predvidljiv nego izazovno svjež, no ipak, jer je s nama naravno Ozzy, osjetno duhovit. Produkcija je štošta uljepšala, to treba imati na umu. U drugom dijelu ima nekoliko točaka koje u rješenjima u usporedbi sa Straight To Hell, Under the Graveyard, Goodbye, All My Life ili naslovnom skladbom gube kompas, pa ipak. Album je čak moguće slušati u komadu. Neprekinuto. Od početka do kraja.
autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Straight To Hell
2. All My Life
3. Goodbye
4. Under the Graveyard
5. Ordinary Man
6. Eat Me
7. Today Is The End
8. Scary Little Green Man
9. Holy For Tonight
10. I’m a Raid
Glazbenici:
Ozzy Osbourne – vokal, usna harmonika na skladbi br. 6.
Gostujući glazbenici:
Andrew Watt – prateći vokal, gitara, klavijature na svim skladbama osim br. 1. i 3., klavir na skladbi br. 4, bas gitara na skladbi br. 7, programiranje, produkcija, komponiranje, zborski aranžmani
Louis Bell – klavijature na skladbi br. 10, koprodukcija albuma
Duff McKagan – bas gitara na svim skladbama osim br. 7
Chad Smith – bubnjevi, udaraljke
Slash – gitara na skladbama br. 1 i 4
Tom Morello – gitara na skladbama br. 8. i 10.
Charlie Puth – klavijature u skladbi br. 1
Elton John – klavir i duet u skladbi br. 4
Post Malone – duet u skladbi br. 10
Kelly Osbourne – prateći vokal
Michael Dore – bas gitara
Nicholas Garrett – bas gitara
Peter Snipp – bas gitara
Richard Pryce – kontrabas
Stacey Watton – kontrabas
Charlie Schein – gitara
Happy Perez – klavijature na skladbama 5. i 8.
Ali Tamposi – prateći vokal
Holly Laessig – prateći vokal
Jess Wolfe – prateći vokal
John Bowen – tenor vokal
Christopher Hann – tenor vokal
Gareth Treseder – tenor vokal
Hannah Cooke – alt vokal
Jo Marshall – alt vokal
Amy Lyddon – alt vokal
Clara Sanabras – alt vokal
Sara Davey – sopran vokal
Grace Davidson – sopran vokal
Joanna Forbes L’Estrange – sopran vokal
Lizzie Ball – violina
Perry Montague-Mason – violina, gudački aranžmani
Mark Berrow – violina
John Bradbury – violina
Jackie Hartley – violina
Patrick Kiernan – violina
Boguslav Kostecki – violina
Gaby Lester – violina
Dorina Markoff – violina
Steve Morris – violina
Everton Nelson – violina
Tom Pigott-Smith – violina
Christopher Tombling – violina
Deborah Widdup – violina
Susan Dench – viola, prateći vokal
Julia Knight – viola, prateći vokal
Peter Lale – viola, prateći vokal
Andy Parker – viola, prateći vokal
Ian Burdge – viola, čelo
Nick Cooper – viola, čelo
Vicky Matthews – viola, čelo
Chris Worsey – viola, čelo
