Izdavač: Monkeywrench / Republic Records
Datum izlaska: 27.03.2020
Produkcija: Josh Evans & Pearl Jam
Trajanje albuma: 57.05 min
Žanr: Alternative Rock
Ocjena: 9.0 / 10
Pearl Jam! Mega rock sastav koji ove godine slavi 30 godina djelovanja. S blizu 90 milijuna prodanih albuma diljem svijeta vraća se nakon sedam godina sa svojim novim i ukupno 11. studijskim albumom »Gigaton«! Postmilenijske studijske aktivnosti s vremenom su se smirile pa na nova studijska ostvarenja grupe treba pošteno čekati, no Pearl Jam su izrasli u sastav koji je prije svega velika koncertna atrakcija i koji svoj kult gradi ponajprije na izvanrednim nastupima uživo. Možda je upravo to razlog zašto prodaja njihovih albuma i dalje raste. Bez obzira na to što grupa zadržava vječno mladenački karakter i zalet, »Gigaton« je album uočljivog sazrijevanja “gigantskog” benda koji je u svojim godinama »djetinjstva« utemeljio grunge, a danas njegova ispovjedna propovijed stoji na nimalo manje samosvojnoj glazbenoj osobnoj iskaznici (alter/art) rock’n’rolla.
Sastav je za novi album donio iznenađujuću odluku da nakon deset albuma koje je za Pearl Jam producirao Brendan O’Brien njega zamijeni novim (ko-)producentom. To je Josh Evans, koji je od 2008. gitarski i klavijaturski tehničar grupe, a između 2010. i 2017. bio je i gitarski tehničar u Soundgardenu. I ne samo to. Producirao je Soundgarden album »King Animal« (2012), kao i solo album Pearl Jam basista Jeffa Amenta »Heaven/Hell«. Izravnu vezu Evansa s Pearl Jam u studiju prvi put je moguće naći 2018., kad se Evans bavio zvučnim inženjeringom na Pearl Jam obradi pjesme Again Today, koja u originalu pripada Brandi Carlile, a izašla je na kompilaciji raznih izvođača »Cover Stories« (2017). Kasnije je Evans inženjerirao (ne producirao) i zvuk autorskog singla grupe iz 2018., pjesme Can’t Deny Me, koji je izašao u digitalnom obliku.
Dakle, bend je osjetio da suradnja s Evansom otvara nove razvojne mogućnosti u smislu zvučne i stilske nadogradnje inače prepoznatljive i već utemeljene aure artizma grupe. A »Gigaton« je nešto drukčiji album, čak drukčiji nego što se itko usudio očekivati. Pearl Jam su u Evansu pronašli potencijal da ih povede u nove artističke avanture i malo ih odmakne od predvidljivih rješenja prošlih studijskih poteza.
Lirski je »Gigaton« opet izuzetno snažan album. Osobito u skladbama poput Seven O’ Clock, gdje Veddera poezija ističe izrazito snažan kantautorski pečat. Bend je na albumu društveno kritički angažiran i otvoreno iskazuje nezadovoljstvo likom i djelom gospodina Trumpa, a istodobno je osviješteno obilježen »zelenim jezikom« koji viče da srljamo prema uništenju planeta (Quick Escape). Vedder je izuzetno lukavo opet podmetnuo svoje stihove s frizurom crnog humora, koji govori iz drugog plana. No prisutan je i sve vrijeme osjetan.
Album se otvara udarno. Dvije rockerske šamarčine podijeli uvodno, kad uzme vjetar u jedra kroz potentni Who Ever Said, a odmah za njom Superblood Wolfmoon. Mješavina garažno podivljalog rock’n’rolla s nadahnućem teatralne razuzdanosti legendarnih sastava sedamdesetih tipa The Who ili/i Cheap Trick, ali sa suzdržanim i kontroliranim zvukom gitara koje u “nažiganju” ne pretjeruju. Bubnjevi nose »metalniji« odjek u odnosu na »Ligthning Bolt«, što albumu daje nešto drukčiju ritmičku gravuru i tako hvalevrijedno proširuje spektralnost zvučne slike koju po volji zauzimaju građevni elementi zvuka. Zvučna gustoća izuzetno je dobro implementirana, pri čemu je »nažiganje« fraza poduprto organskim zvukom klavijatura. Takvoj garažnoj rock’n’roll retorici nastavlja se pridruživati Never Destination. Bend i u skladbama u kojima ispušta više testosterona i adrenalinske žurbe zadržava izuzetnu pedantnost te detaljira pasaže, izlazne i ulazne dijelove s mnogo aranžerske profinjenosti i zrelog dostojanstva. Osjeti se da su komadi nastali iz jamova, a ipak održavaju izuzetnu protočnost i visoku vibrantnu dinamiku, izvor koncertne i organske živosti, a nadasve i kipućih strasti i emocija. U Take the Long Way, koja energetske silnice još uvijek održava u karakteru pravovjerne rockerske gorčine, ušulja se nešto prolaznih simpatija prema sunarodnjacima iz Soundgardena. Quick Escape najtvrđa je skladba ploče (u produkcijskom smislu). Ovdje iznenadi posebno naglašena »buka« bubnjeva, koja po tvrdoći odstupa na albumu. Izlaz te skladbe produženi je jam koji nostalgičara može odapeti čak na album “Ten” i sličan izlaz skladbe Alive, ponajviše zbog rješenja u ukrašavanju gitarskim solažama i podizanju aktivnosti bubnjeva, koji ne škrtare s plejadom nadasve domišljatog uključivanja improvizacijskih trikova. Izvanredan finalni atmosferični krešendo i komad izuzetnog »groovea«!
U svim skladbama albuma, to vrijedi i za sve bijesne i ubrzane skladbe, zadržana je odnosno razvijena izuzetna refrenska melodičnost. U tom je pogledu zanimljiv prijelaz iz kitice u refren skladbe Take the Long Way. Izazove osjećaj kao da je skladba sastavljena od dva različita komada koji idejno savršeno komuniciraju među sobom, jer se Pearl Jam u kitici ni ne odmiču mnogo od prethodne Never Destination, a onda iznenada preskoče u izuzetno pečatan i pamtljiv refren koji može postati koncertni favorit publike. Zapravo je album u cjelini izuzetno lukavo upakiran u pokrivač glazbene zarazljivosti, a istodobno ima i uočljiv moment himnične svečanosti, što će fanovi zasigurno primiti s oduševljenjem.
Nakon Take the Long Way album se do kraja smiruje, što je iznenađujuća odluka jer to znači još četiri skladbe sviranja do završetka albuma. Pa, upravo skladbe Retrograde i osobito (akustična) Comes Then Goes ne donose neke posebne zanimljivosti. Pogotovo bi potonja prije pripadala na kakav Vedderov solo uradak (komad koji je zapravo suvišan na novom albumu, a povrh svega i predug), dok Retrograde podiže odlična modulacija u izlaznom dijelu, koja kulminira u posebno vrtložni atmosferični krešendo finala, ukrašen psihodelično.
Ostaju, dakle, još bombončići. Prvi je definitivno Dance Of Clairvoyants. To je skladba koju na albumu traži zahtjevniji ljubitelj grupe i koji želi što više povoljnih novina u smislu uspjelih eksperimentalnih podviga s njezine strane. To je mračna skladba koju vodi eterika zadebljane i gotovo »shoegaze« linije naslijeđene iz ere novog vala osamdesetih i uz koju bi se ukočio i Robert Smith (The Cure). I Vedderov vokalni pristup u ovoj skladbi govori s otklonom, a posebno su lukavo uklopljene gitare u aranžman. Genijalan komad od glave do pete, gdje ne znaš čemu bi dao prednost. Kitici ili refrenu. Završna skladba River Cross izuzetna je balada u kojoj Vedderov jedinstveni vokalni karizmatični zvuk sja s posebnom mjerom. Posebnu gravuru dominantnom vokalu ovaj put daje odjek starinskih orgulja u mekom tonu, a s druge strane kao »protuteža« krhka interakcija bas linija i udaraljki. Posebnost albuma je i Alright. To je točka izuzetno profinjenog aranžiranja u stapanju krhko i nježno odmjerenih koraka, gdje se aranžmani lijepe na osnovni uzorak kalimbe i programske zvučne petlje bubnjeva. Gitare crtaju nježne pastele u zvučnom krajoliku. A nad svime uvijek iznova preuzima Vedderova čulnost i milina. Da su na ovom albumu zapravo ovaj put pobjednici intimnije skladbe potvrđuje i izvrsna Buckle Up. U tu se kategoriju obavezno ubraja i vrlo duga Seven O’Clock, gdje je Vedder u izricanju stihova unutar kitice interiorizirao nešto »springsteenovskog«, dok ponovno iznenadi gradacija skladbe, koja dinamično odskoči na novu raspoloženjsku razinu u kontrastnom refrenu, u koji je posve neočekivano, ali izuzetno lukavo uklopljen nostalgičan, retrozvukom nagovarajući odjek klavijatura. Seven O’Clock može se proglasiti energetskim ekvivalentom odlične Sirens s prethodnika »Lightning Bolt«.
»Gigaton« je album kakav Pearl Jam još nisu snimili u svojoj karijeri. Suradnja s Evansom isplatila se u potrazi za novim artističkim izazovima. Bend je uz osvježenu zvučnu sliku isprobao hrpu novih ideja, osobito je ugradio zvučne strukture kojih prije nikad nije imao (programsko uzorkovanje, implantacija zvučnih petlji, mbira (kalimba), naglasak na raznolikosti aranžmana za klavijature,…) i “odrastao”. Novi je album u tom pogledu znatno razgibaniji od prethodnika »Lightning Bolt«. Posjeduje znatno više sitnica i detalja u gradnji zvuka i aranžmana, što se razotkriva tek višestrukim slušanjem skladbi. To je i album koji nešto sporije uđe u uho, iako je svakako vrlo muzikalan. U artističkom je pogledu i izazovniji te za uživanje znatno zanimljiviji. Albumi »Backspacer« (2009) i »Lightning Bolt« u tom su pogledu artistički srodniji, a »Gigaton« donosi izraženiji izražajni otklon. Zapravo je bend njime uspio stati na novo stvaralačko tlo. Vidjet ćemo kamo će ih artistička odvažnost i istraživačka hrabrost odvesti u budućnosti, jer je temelj za to na »Gigaton« više nego uspješan. Potvrđuje zrelost koju Pearl Jam postižu u artističkom pogledu u svojim polagano zrelim godinama djelovanja. I što je bitno. “Gigaton” zadržava auru one dobro poznate grupe koja je nekoć davno snimila i “Ten” i sve ostale albume nadalje, sve do »Gigaton«.
autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Who Ever Said (05:10)
2. Superblood Wolfmoon (03:49)
3. Dance of the Clairvoyants (4:25)
4. Quick Escape (04:46)
5. Alright (03:43)
6. Seven O’Clock (06:14)
7. Never Destination (04:18)
8. Take the Long Way (03:41)
9. Buckle Up (03:36)
10. Come Then Goes (06:02)
11. Retrograde (05:22)
12. River Cross (05:52)
Postava:
Eddie Vedder – vokal, gitara, klavijature na skladbi br. 6, orgulje na skladbi br. 12
Stone Gossard – gitara, bas na skladbi br. 3, udaraljke i prateći vokal na skladbi br. 9, klavijature na skladbi br. 11
Mike McCready – gitara, udaraljke na skladbi br. 3, klavijature na skladbi br. 11
Jeff Ament – bas gitara, klavijature i gitara na skladbama br. 3 i 4. programske petlje na skladbi br. 4, klavijature na skladbama br. 5 i 6, mbira (kalimba) na skladbama br. 6 i 12, programiranje na skladbi br. 6, klavir na skladbi br. 9
Matt Cameron – bubnjevi, programiranje na skladbi br. 3, gitara na skladbama br. 5 i 8, prateći vokal i programiranje na skladbi br. 8
Gostujući glazbenici:
Josh Evans – klavijature na skladbama br. 2., 7., 9. i 12., programiranje bubnjeva na skladbi br. 5
Meagan Grandall – prateći vokal na skladbi br. 8
