Lokacija: Velden am Wörthersee / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum: utorak, 14.11.2017
Do sada smo na pozornici mogli gledati samo verziju L.A. Guns bez Phila Lewisa u postavi. Dakle. Osnivač i gitarist Tracii Guns doveo je svoju verziju L.A. Guns u Europu, i to prije nekoliko godina čak i u ljubljanski Sputnik, pa u obližnje talijanske Ronke (blizu tršćanske zračne luke). Inače, verziju L.A. Guns s Philom Lewisom nismo imali sreće uživo doživjeti na našim koncertnim epopejama.
Toga više nema ni potrebe nedostajati, jer su se dvojica momaka nakon petnaest godina ponovno udružila, pa su L.A. Guns iz dvije verzije sastava opet postali jedna jedina, ona u kojoj veza dvojice upravo spomenutih glazbenika funkcionira »sudbonosno pečatno«, to jest optimalno, i stvara onu energiju, vibraciju, a i skladateljsku i izvedbenu snagu koju smo dugo nedostajali. Dakle nešto što zajedno mogu ostvariti samo Phil Lewis i Tracii Guns. Izniman karakteri, izniman glazbeni talenti. To potvrđuje novi album sastava naslova »The Missing Peace«, a to je potvrdio i susret sa sastavom u Bluesiani.
Ali polako. Pred L.A. Guns, pred društvancem od nekih 70 posjetitelja, među kojima su (s obzirom na posoljenu cijenu ulaznice) iznenađujuće prednjačili posjetitelji iz države na tromeđi s najnižim BDP-om – pogodili ste, dakle iz Slovenije, nastupili su irski glam rock revitalisti Stone Trigger. Kvartet kojim zapovijeda srdit, a kicoški pjevač Tommy Rockit, u četrdeset je minuta više nego izvrsno zagrijao prisutne svojom zajedljivom »skinutom i sirovom« rock’n’roll energijom, prelivenom dozom zaraznog punkerskog bahatog stava i začinjenom razuzdanošću. Bend je predstavio album »G.H.O.S.T.«, izdan ove godine. Ozvučenje taman na granici još prihvatljivog za malu sobicu Bluesiane, gdje su se prozori i zidovi doslovno tresli. Nekoliko zvučnih peripetija tijekom nastupa, nekoliko manjih promašaja, ali to je koncertna činjenica svakog izvođača. Srčanosti svakako nije manjkalo, Rockit se pokazao kao izvrstan frontmen i čvrst komunikacijski most između benda i publike. Sastav je nastup začinio i svojom verzijom Thin Lizzy klasika Waiting For An Alibi te nastavno još i temeljito preokrenutom verzijom skladbe Larger Than Life (original pripada Backstreet Boys), kojom su naposljetku ipak natjerali publiku na čvršću suradnju. Zeleni dres irske nogometne reprezentacije razapet na jednom od Marshalla nagovještavao je da je irska reprezentacija upravo u vrijeme Stone Trigger koncerta u Bluesiani igrala važnu utakmicu koja bi ih u slučaju pobjede odvela na svjetsko prvenstvo, no Danci su ih nažalost usred Dublina razbili s konačnih 1:5.
L.A. Guns su poslužili zabavnim uvodnim dijelom. Na pozornicu je naime iznenada utrčao sam Tracii i počeo namještati zvuk i štimati svoju gitaru. Za pozadinu je odabrao Ozzyjev klasik Dairy of a Madman, bend mu se uskoro pridružio na pozornici i kroz uvodnu skladbu se »kalibrirao« na pravu temperaturu i ugođenost. Posljednji je na pozornicu »provalio« pjevač Phil Lewis, a bend je »zagrmio« u nabrušenu novu skladbu The Devil Made Me Do It. Publika je navalila točno do ruba pozornice i pročelja iste, pa je postalo u tren silno tijesno. Osobito uz redoslijed klasika Electric Gypsy, Over the Edge, Bitch is Back te Sex Action. Definitivno odstrel na kultne »Hollywood Vampires« i prvijenac »L.A.Guns«! Posljedično intenzivno sudjelovanje publike, osobito u sredini, za što su se pobrinuli upravo posjetitelji iz Slovenije, koji su vrlo dobro vladali repertoarom sastava. O tome se uvjerio i sam Phil, kad je publici prepustio nekoliko stihova, pritom joj se za svu iskazanu podršku nije zaboravio srdačno zahvaliti.
Inače, zanimalo nas je osobito funkcioniranje sastava. Fantastičan koncert. U svakom pogledu. Tracii Guns ostaje »kralj« svog posla, a po samoj energiji koju zrači na pozornici ovaj karizmatični gitarski vračar zasigurno je najpristupačniji član ekipe. Kvintet je cijelo vrijeme dobacivao sočne šale, pri čemu su se momci podrugljivo zafrkavali jedni s drugima, a uvod u taj domino efekt priredio je sam Tracii, koji je u uvodu The Devil Made Me Do It teatralno uštinuo Phila za stražnjicu pa potom prstom pokazao na bubnjara Shanea Fitzgibbona, češ da je to napravio, eto, Shane. Momci znaju rukovati publikom i rođeni su majstori scenskog šou teatra. Lewis još uvijek ima izuzetno dobro očuvan vokal, karizmu, srčanost, otrovan pogled kojim opčinjava. S tim vokalnim karakterom, koji je te večeri blistao u Bluesiani, baš svi L.A. Guns klasici doista optimalno i fenomenalno funkcioniraju. Tracii Guns je s nevjerojatnim intenzitetom strasti i emocija pokazivao svoje gitarske majstorije i apsolutno dominirao pozornicom, jer je na njoj zauzimao trećinu prostora. U uvodu Over the Edge poslužio se violinskim gudalom, a nekoliko je puta tijekom koncerta koristio i teremin, inače naslijeđenu maniru svog velikog uzora Jimmyja Pagea. Prilikom izvedbe posvete Princeu skladbom Purple Rain, Lewis i Guns potpuno su se povukli s pozornice i prepustili je preostaloj trojici. Na vokal je stao ritam gitarist Michael Grant, koji je u sastav došao 2013., a prije toga je svirao i pjevao u bendu Endeverafter. On je tu točku naravno iskoristio ne samo da pokaže pjevačke vrline, nego osobito zato da pokaže i izuzetnu ručnu vještinu sviranja gitare, jer je u skladbu na svoj način ubacio i (blago rečeno) nakazno solo. Slijedio je veliki finale, kad je bend nanizao jedan za drugim nedostajale koncertne favorite, odnosno skladbe albuma »Cocked And Loaded« (Malaria, Never Enough, The Ballad Of Jane te završna Rip and Tear), pri čemu je posljedično (namjerno) iz ponovno proživjele publike iscijedio i posljednje kvante energije, odnosno energetski krešendo povratnih reakcija velikog zadovoljenja prisutnih.
Zanimljivo je da je sastav odlučio odsvirati samo tri skladbe s novog albuma »The Missing Peace«, koji je usput opravdao sva očekivanja i na nevjerojatno pogođen način uhvatio »vezu« s esencijom klasičnih L.A. Guns albuma. Među njima je sastav ipak poslužio izvedbom jedne od zanimljivijih i, s obzirom na poznati renome sastava, neobičnih kompozicija, kad se prihvatio inače izvrsne The Flood’s the Fault of the Rain. Nju je Lewis popratio uvodnim komentarom da je nekako u stilu The Animals kulta House of the Rising Sun.
Izvanredna kemija, uigranost, karakter, suverenost i izvedbena snaga. Sve funkcionira fenomenalno. Kombinacija Lewisa i Gunsa dakle je esencijalna, bitan je element koji dočarava onu pravovjernu sliku L.A. Guns. Slika koju smo svih ovih godina nedostajali ujedno je i slika za koju se nadamo da će (p)ostati stalnica novih vremena u kojoj će L.A. Guns još dugo godina veseliti svoje obožavatelje. S te strane zasigurno ostaju dužnici, no u Bluesiani su svojim svijetlim i izvrsnim nastupom otplatili konkretan dio tog duga. Odlazak na koncert ovako formatirane postave L.A. Guns stoga i u novim vremenima ostaje sveta obaveza svakog ljubitelja hard rocka, glam metala i dražesnih te naposljetku, slikovitih vremena losanđeleskog Sunset Stripa.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
STONE TRIGGER:
1. Intro
2. Children of the Night
3. Rattle Your Bones
4. Black Venom
5. I Declare War
6. Masquerade
7. Moyano Drum Groove
8. Gotta Get It
9. Show Your Hands
10. Waiting For An Alibi
11. Larger Than Life
12. Edge Of Insanity
L.A. GUNS:
1. Intro (Diary of a Madman)
2. The Devil Made Me Do It
3. Electric Gypsy
4. Over the Edge
5. Bitch Is Back
6. Sex Action
7. The Flood’s the Fault of the Rain
8. Speed
9. One More Reason
10. Kiss My Love Goodbye
11. Purple Rain
12. Malaria
13. Guitar Solo
14. Never Enough
15. The Ballad of Jayne
16. Rip and Tear
