Lokacija: Trezzo sull’Adda (Milano) / Live Club / Italija
Datum: petak, 01.05.2014
Višemjesečno premišljanje o (ne)odlasku na festival na prvi svibanjski dan 2014. pretopilo se u peterosatno putovanje do Lombardije, točnije u drevni talijanski gradić Trezzo sull’Adda, nadomak Milana, kamo nas je zvao Frontiers Rock festival, trodnevni događaj koji je po uzoru na britanski Firefest i u srcu Staroga kontinenta na jednom mjestu okupio neka od najaktualnijih imena melodičnog rocka, AOR-a i hard rocka.
Festival je zbog specifičnog izbora nastupajućih mamio sladokusce iz daleka i blizine. Na parkiralištu ispred kluba mogle su se vidjeti registarske tablice francuskog, švicarskog, njemačkog, čak i poljskog i nizozemskog podrijetla. Naravno, festival ne bi bio pravi da tamo nismo sreli i prijateljsku ekipicu iz Hrvatske, s kojom se već godinama srećemo diljem Europe: svejedno je li to Y&T u Münchenu, Accept u Beču ili Scorpionsi u Bratislavi! Koncertna ovisnost je teška stvar, a uz susrete uvijek istih lica, bez obzira na stotine prijeđenih kilometara u ovom ili onom smjeru neba i usprkos poprilično velikom financijskom zalogaju, na kraju sve brige i popratne nevolje svaki put iznova odvagne iskreno otkrivena činjenica da glazbena romantika još uvijek živi. Ovdje i sada. Frontiers Rock festival bio je pun!
Nakon smještaja u obližnjem privatnom prenoćištu, naša četveročlana Rockline ekipica brzo je odjurila u klub kapaciteta dobrih tisuću posjetitelja, koji je već u tri popodne bio lijepo popunjen. Uopće je vjerno praćenje svih glazbenih nastupa (a ne samo onih najzvučnijih imena) već tijekom poslijepodneva bilo jedno od ugodnih zapažanja festivala kroz sva tri dana događanja.
Pri ulasku u dvoranu na pozornici su se već zagrijavali State of Salazar, mlada švedska skupina koja je među ljubiteljima melodičnog rocka izdanjem EP-a »Lost My Way« (2012) postala trenutačna podzemna atrakcija. State of Salazar se oslanjaju na klasični AOR govor s mnogo vokalnih harmonija i lagane pratnje gitare i klavijatura, pa je usporedba s klasičnim Survivorom ili Toto više nego na mjestu – potonje je vokalist Marcus Nygren u jednom od obraćanja naveo kao svoje velike glazbene idole. State of Salazar su, slično kao Toto, kolektiv koji ne forsira scenski nastup, jer za razliku od većine sličnih mlađih skandinavskih postava energiju radije nego u eksplozivno skakanje po pozornici ulažu u perfekcionističko izvođenje materijala, pa između školski odsviranih refrena mjestimice nisu izostale ni naježene kože! Već je uvodni nastup festivala priuštio ugodno iznenađenje, nema što, utočište pod krovom izdavača Frontiers očito je samo po sebi dokaz da se za kvalitetu ni kod manje poznatih imena nema čega bojati!
Drugi po redu nastupili su Dalton, još jedni predstavnici švedske rock škole, ali iz posve drugačijeg tijesta od svojih prethodnika na pozornici. Povijest skupine naime seže tri desetljeća unatrag, u sredinu osamdesetih, kad je bubnjar Mats Dahlberg napustio skupinu Treat i oko sebe okupio novu ekipicu ljudi. Rođeni su Dalton! U drugoj polovici osamdesetih izdali su dva danas klasična albuma, prije nego što su nestali na smetlištu povijesti i ponovno se okupili tek nedavno, kad su u Sandvikenu u Švedskoj nakon dva desetljeća neaktivnosti nastupili kao predgrupa Scorpionsa. Sada pripremaju svoj treći album, a nastup pred lijepo popunjenim klubom melodičnorockerskih obožavatelja u Italiji tako je došao baš kao naručen kad govorimo o skupljanju motivacije tijekom napornog procesa izrade albuma. Dalton su poslužili izvedbom svog klasičnog materijala, među kojim nije nedostajao ni njihov najveći hit You’re Not My Lover (But You Were Last Night), koji su skupini poklonili skladatelji Jon Bon Jovi, Richie Sambora i Desmond Child. Primjetna je bila duga scenska odsutnost, jer izvedba nije slijedila idealne linije, no švedski su veterani ipak nastup odradili dovoljno kompaktno i samouvjereno da su dvoranu bez problema natjerali na spontano sudjelovanje i bodrenje. Nastupi skupine Dalton smatraju se pravom rijetkošću, pa je susret s njima za većinu prisutnih bio jednak umetanju još jednog nedostajućeg komadića u mozaik već viđenih skupina napola zaboravljene melodičnorockerske ostavštine.
Sportski ljubitelji uz ime Three Lions najprije pomisle na englesku nogometnu reprezentaciju, koja se spomenutog nadimka drži već desetljećima, no to je ime uzela i nova britanska skupina sastavljena od veterana AOR scene. Gitarist Vinny Burns (Dare, Ten, Asia), bubnjar Greg Morgan (Dare, Ten) i novajlija na velikoj sceni, vokalist i basist Nigel Bailey na festivalu su odsvirali svoj premijerni koncert ikad, pa su im se na početku nastupa još tresle hlače, no uz pomoć bogatog iskustva brzo su uspjeli uhvatiti dah. Three Lions su se u četrdesetominutnom nastupu prošetali kroz dva tjedna prije festivala izdani prvijenac, na kojem hodaju po tankoj granici između zvuka klasičnog britanskog AOR-a osamdesetih (Ten, Airrace) i klasičnih gitarskih poluga kakve pritječu Thin Lizzyjima ili legendarnim UFO. Usprkos minimalističkom pristupu osnovnog trija, Three Lions su lijepo popunjavali zvučnu sliku i kroz strofe tražili što bolje iskorištavanje melodičnih plasmana, ponajviše zahvaljujući baršunastom vokalu Nigela Baileyja. Korektan nastup, no za još višu ocjenu trojcu britanskih Lavova zafalilo je više srčanosti.
Snakecharmer je skupina koja je po guštu ponajprije ljubiteljima klasičnog Whitesnake zvuka, dakle njihove ostavštine zaključno s albumom »Slide It In« (1984), kad tabor Bjelouške još nije zahvatio vjetar bujnih frizura i kalifornijskog rock naslijeđa osamdesetih. Kako i ne bi, kad jezgru skupine čine glazbene eminencije, bivši Whitesnake gitarist Micky Moody i basist Neil Murray (ex-Whitesnake, ex-Black Sabbath), a postavu dopunjuju još klavijaturist Adam Wakeman (sin Yesovca Ricka Wakemana), vokalist Chris Ousey, gitarist Laurie Wisefield i bubnjar Harry James. Snakecharmer su lani izdali samonaslovljeni prvijenac, čija je predstavljanje bilo glavna nit nastupa. Snakecharmer gaze po klasičnorockerskom zvuku, za koji su zaslužni ponajprije po hammond klavijaturama klizeći prsti gospodina Wakemana, a čisti vokalni umeci bivšeg Heartland frontmena Ouseya, koji poseže i za višim registrima, ti su koji skupinu definiraju kao predstavnicu melodičnorockerske branše. Kod Snakecharmer je dakle riječ o spoju dviju različitih škola rocka, a rezultat je učinkovita mjera rockerske malhe, više nego dostojna eminentnih imena na pozornici. Snakecharmer su većinu nastupa sastavili od autorskog materijala, nisu izostale skladbe Guilty as Charged, udarni singl Accident Prone te My Angel, a kako Snakecharmer nikako ne mogu pobjeći od slovesa prošlosti, nisu smjeli izostati ni neki Whitesnake hitovi. Ako je Slow an’ Easy bila ugodno osvježenje, pogotovo jer je David Coverdale i društvo godinama nisu svirali na nekoj od Whitesnake turneja, izbor pop hitića Here I Go Again bio je daleko od toga. No tako to ide, zadovoljavanje apetita šire publike oduvijek ima prednost pred gurmanstvom kao takvim, no usprkos toj primjedbi i Snakecharmer su tog poslijepodneva posve kredibilno opravdali svoje eminentno ime.
Jedno od zanimljivijih imena prvog dana festivala bili su W.E.T., svojevrsni švedski melodičnorockerski supergrupa, jer njezinu jezgru čine članovi skupina Work of Art, Eclipse i Talisman (od kratica navedenih bendova potječe i ime). Kreativni voditelji Robert Sall i Eric Martensson projekt su osnovali u želji da spoje svaki svoj pogled na AOR 21. stoljeća, nakon što su prvijencima svojih dviju matičnih skupina 2008. oboje postali vidni članovi skandinavskog melodičnog revitalizma, a u gnijezdo su namamili i znamenitog vokalista Jeffa Scott Sota. W.E.T. su uspješno iskoristili povoljan kasnoposlijepodnevni termin i dokazali da im nije uzalud namijenjen! Šveđani njeguju sofisticiran pristup sveprožimajuće suradnje gitare i klavijatura, a vodeći se vokal prilagođava cjelovitim linijama pa tako ne zaživi u svoj svojoj veličini, zato se ni Soto na pozornici nije mogao uživjeti u svoju prepoznatljivu figuru energičnog, po kinetici halapljivog frontmena. W.E.T. dakle na pozornici djeluju kao ravnopravna ekipa koja dinamičnim aranžmanima publiku kroz cijelu minutažu nastupa drži u šahu, a za povrh mlada ekipica švedskih glazbenika kune se u perfekcionizam u fazi izvedbe, pa su iz svake skladbe s lakoćom izvukli njezin maksimum. Usred koncerta Soto se s razvučenim plakatom poklonio i spomenu na svog dobrog, prerano preminulog prijatelja Marcela Jacoba, osnivača sastava Talisman. Ugodan i dopadljiv nastup, iako se kasnije pokazalo da su i Martensson (Eclipse) i Soto svoje najveće aduta još uvijek skrivali u rukavu!
Priča o Hardline vrlo je zanimljiva. Nakon što je od stare postave ostala tek blijeda sjena i ni trećim albumom »Leaving The End Open« (2009) nisu zadovoljili zahtjevne apetite, skupina je bila klinički mrtva, a iz sna ju je izvukao talijanski klavijaturist i jedan od paradnih konja izdavača Frontiers, Alessandro Del Vecchio. Del Vecchio je napisao nekoliko skladbi i ponudio ih na slušanje Johnnyju Gioeliju, vokalistu i jedinom preostalom originalnom članu Hardlinea. On je bio oduševljen njima, nastao je album »Danger Zone«, a Hardline su zakoračili ususret novom poglavlju svog postojanja, iako se mnogi (opravdano) pitaju o kredibilnosti današnje marke benda.
Usprkos tome što Gioelija okružuje iskusna ekipica glazbenika koji na pozornici točno znaju što rade, Hardline su s obzirom na splet okolnosti danas više projekt izdavača Frontiers koji se održava na životu nego kompaktna cjelina koja bi disala jedan za drugoga. To ipak nije pokvarilo činjenicu da su Hardline priredili jedan od najenergičnijih nastupa cijelog festivala, koji se oslanjao ponajprije na pleća frontmana Johnnyja Gioelija. Ako kod Axla Rudija Pella, gdje Gioeli službuje već više od petnaest godina, njegov vokalni i scenski performans ostaju neiskorišteni, kod Hardlinea je priča posve drugačija! Gioeli je priredio visokooktansku predstavu i potpuno si podredio golemu pozornicu, nije bilo trenutka kad bi štedio energiju, ni kod vokalno zahtjevnijih komada kao što su klasik Everything ili završna Rhythm from a Red Car. Gioeli je dosta manevarskog prostora prepustio i pratećim glazbenicima: u solo točkama svoje su šareno znanje pokazali klavijaturist Del Vecchio, gitarist portorikanskih korijena Josh Ramos i bubnjar Francesco Jovino. Hardline su, podmazani brojnim iskustvima, s izuzetnom opuštenošću u punom zaletu odradili šetnju kroz sva četiri studijska albuma, pri čemu su najglasnije ovacije razumljivo požnjele skladbe s legendarnog prvijenca »Double Eclipse«. Na pozornici se disalo punim plućima, ispod pozornice su otkucaji srca tijekom izvedbe hitića Hot Cherie narasli do neba, šarm i esencija skupine dakle su unatoč gorkom priokusu kredibilnosti još uvijek tu. Pitanje je hoće li se Hardline uopće još kada moći pogledati uživo!
Uloga nositelja prvog dana festivala pripala je Amerikancima Tesla, koji su u Europu dojurili isključivo zbog nastupa na festivalu Frontiers! Želja da se udovolji izdavaču zaslužnom za njihov povratak na hard rockersku mapu bila je dakle velika, kao što je, sudeći prema viđenom, bila i radost organizatora, koji su plesali na krajnjoj desnoj strani pozornice, gdje su tijekom boravka članova skupine na pozornici s njima izmjenjivali šaljive geste i osmijehe. Za moj ukus čak malo previše upadljivo.
Tesla su u Italiji nastupili u razdoblju neposredno pred izlazak dugoočekivanog novog albuma »Simplicity«, pa su uz starije uspješnice na europskom tlu u živom izdanju uopće prvi put zaživjele dvije posve nove skladbe, MP3 (Too Much Technology) i Ricochet. Riječ je o skupini koja se novih izazova nikad nije bojala! Tesla ne poznaju koncertne stanke, redovito nastupanje (uglavnom diljem domovine) izklesalo ih je u pravu koncertnu mašineriju čiji rafali stižu sa svih strana. Na prvom mjestu tu je simpatični frontman Jeff Keith s unikatnom bojom glasa i grlenim vokalom, koji kod doživljavanja Tesle zna biti najveća dosadnjakovićka od svih. Ako zavolite Keithov vokalni performans, Teslin nastup postaje jedno veliko uživanje, jer njegovo vokalno parirenje snažnim rifovskim figurama na pozornici u odnosu na studijske originale ne gubi ni mrvicu oštrine! Gitarske akrobacije prve bendove strune Franka Hannona skladbama su u živoj izvedbi dodale prepoznatljivu Teslinu žmahtnost, a njegovi motivi (i sviranje gitare iza leđa) požnjeli su silno glasne ovacije u dvorani. Usprkos tome što se kao solo izvođač posljednjih godina koketira s bluesom i countryjem, njegova hard rockerska žilica i dalje pulsira punom sviješću.
Nakon početnih klasika Hang Tough i Heaven’s Trail (Now Way Out) Amerikanci su dodali skladbu s albuma »Bust a Nut« (1994) Mama’s Fool, a već sljedeća skladba sa značajno zaraznim refrenom Into The Now unatoč novijem izdanju prema reakcijama se odavno upisala među ljubimce bendove publike. I drugi gitarist Dave Rude, član kolektiva još od 2006. nadalje, prikazao je nekoliko solo ekspedicija i tako barem na nekoliko trenutaka preuzeo pozornicu, uglavnom se oslanjajući na otrovnu scensku igru Jeffa Keitha. Teslina beskrajna kilometraža omogućavala je petorici na pozornici samouvjerenu igru, koja pak u usporedbi s npr. Stryperima dan kasnije nije sadržavala prazna, pa čak i patetična obraćanja koja često »krase« velikane rocka naviknute na redovito nastupanje. Moćna balada Love Song najavila je da se koncert primiče završnoj fazi, u kojoj su Tesla poslužili još i udarnim skladbama prvijenca »Mechanical Resonanse« (1986), Modern Day Cowboy te Little Suzi. Zvuk je bio čist kao iz kutijice, gitarske i vokalne harmonije jasno čujne, jačina navinuta do uhoparajućih visina, pa je posljednje koncertno iskustvo večeri protreslo svaku kostić mog tijela. Minute su se okrenule u tren, a Tesla su nastup zaključili još obveznim bisom u obliku komada Cumin’ Atcha Live.
Ako smijem dodati još malo osobne note: višegodišnje iščekivanje ponovnim susretom s Teslom napokon je ispunjeno, iako bih želio čuti još barem koju skladbu više od “skromnih” trinaest. Tesla, Rockline već iščekuje novu europsku klupsku turneju!
autor: Urban Bolta
fotografije: Aleš Podbrežnik
THREE LIONS:
1. Hold Me Down
2. Twisted Soul
3. Kathmandu
4. Don’t Let Me Fall
5. Hellfire Highway
6. Trouble In A Red Dress
SNAKECHARMER:
1. Guilty as Charged
2. A Little Rock & Roll
3. Accident Prone
4. Falling Leaves
5. Moody’s Blues
6. Slow an’ Easy (Whitesnake)
7. My Angel
8. Here I Go Again (Whitesnake)
9. Fool for Your Loving (Whitesnake)
W.E.T.:
1. Walk Away
2. Learn to Live Again
3. Invincible
4. Love Heals
5. Rise Up
6. Bad Boy
7. Still Unbroken
8. Broken Wings
9. If I Fall
10. Comes Down Like Rain
11. Brothers in Arms
12. One Love
HARDLINE:
1. Danger Zone
2. Takin’ Me Down
3. Everything
4. Fever Dreams
5. Dr. Love
6. In This Moment
7. Keyboard Solo
8. Voices
9. Drum Solo
10. Life’s a Bitch
11. In the Hands of Time
12. Guitar Solo
13. Hot Cherrie
14. Rhythm from a Red Car
TESLA:
1. I Wanna Live
2. Hang Tough
3. Heaven’s Trail (No Way Out)
4. Mama’s Fool
5. Into the Now
6. MP3 (Too Much Technology)
7. Ricochet
8. What You Give
9. Love Song
10. Signs (Five Man Electrical Band)
11. Modern Day Cowboy
12. Little Suzi (Ph.D.)
—dodatak—
13. Cumin’ Atcha Live
