Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Caravan
Izdavač: Kingdom Records
Izlazak: 1980
Trajanje: 53:15
Ocjena: 2.5/5
Kultni canterburyjski veseljaci Caravan uspješno su preživjeli invaziju punka i bez drastičnih stilskih promjena dočekali osamdesete, što je već samo po sebi rijedak uspjeh za članove progresivnorockovskih pionira, koji su se uglavnom krajem sedamdesetih raspali ili doživjeli drastičnu zvukovnu transformaciju (obično su ‘mutirali’ u pop rock ili AOR). No, bez potpunih promjena nije prošlo ni kod prvaka Canterbury scene, jer je već prethodni album »Better By Far« (1977) značio osjetno jednostavniji i komercijalniji pristup u usporedbi s prilično kompleksnom, nepredvidljivom i eksperimentalnom prošlošću. Istini za volju, članovi benda u tom su razdoblju na neki način htjeli zadovoljiti dvije posve različite baze (potencijalnih) fanova, starih i novih, što je donijelo vrlo mješovite rezultate, ako ne i neka prava skladateljska razočaranja.
»The Album«, koji svojim izrazito neinspiriranim naslovom lijepo nagovještava da je članovima benda polako počelo nestajati prave volje za inovativne kompozicijske podvige koji bi bili barem približno na nekadašnjoj kvalitativnoj razini, sadržavao je još jednostavnije aranžmane pojedinih skladbi u usporedbi s već spomenutim prethodnikom. Caravan su na njemu još većom mjerom sklapali zvukovne kompromise koji nisu bili po guštu većini preostalih fanova, dok su ih ljubitelji novog vala i pop rocka tada već smatrali ‘dinosaurima iz sive davnine’, tako da se doista nisu mogli naći u nepovoljnijoj situaciji. S druge strane, u njima je tinjala velika želja da na svaki način ‘ostanu nad vodom’ i nekako prežive do progresivnom rocku s komercijalnog gledišta prilično neprijateljske ere (nije im uspjelo, ali su izdržali do 1982.).
Najbolje skladbe na »The Album« očekivano su one koje sadrže vokalni i skladateljski pečat osnivača, pjevača i gitarista Pyea Hastingsa, jer najviše podsjećaju na ‘stara dobra vremena’ i barem malo spašavaju ovaj za uobičajene Caravan prilike vrlo prosječan uradak. Počasnu spomen zaslužuje i dugogodišnji violist/flautist/gitarist Geoffrey Richardson, na ovom albumu doduše samo još gostujući član, koji je svojim pastoralnim aranžmanima, u tandemu s Pyeom, dočarao barem nešto specifične Caravan atmosfere.
Pyeova je gitara na »The Album« u produkciji bila potisnuta malo više u prvi plan nego inače, dok se Richardsonova viola, koja je nekoć imala važnu solističku ulogu, povukla u pozadinu, što je bio još jedan udarac za klasični, simfonijski Caravan zvuk. Ritam linija postala je prilično pasivnija u usporedbi s prošlim uspjesima, iako Richard Coughlan povremeno još uvijek demonstrira svoje karakteristične prijelaze po činelama. S druge strane, dobra je vijest bila ta da se na ovom albumu (nakratko) vratio osnivački član, klavijaturistički majstor David Sinclair (ex-Matching Mole, Robert Wyatt, Camel), koji je zamijenio Jana Schelhaasa, svog starog znanca iz kratkog razdoblja kad su istodobno bili članovi grupe Camel.
Nešto njihova zaštitnog humora, koji je bio prilično važan faktor na prošlim Caravan klasicima, sačuvalo se i na »The Album«, tako da su još uvijek bili pravi intelektualci u usporedbi s većinom prog rock vršnjaka, koji su u to vrijeme doživljavali ‘fragmentaciju moždanih stanica’. No, taj osjećaj gotovo nitko neće dobiti slušajući otvarajući »Heartbreaker«, za uobičajene Caravan prilike izrazito minimalistički i kompaktan uradak, u kojem ne nedostaje melodičan refren sa specifičnim Pyeovim vokalnim doprinosom. Caravan su još uvijek prepoznatljivi, ali ta je skladba očit dokaz da je većina djela na »The Album« razodjenuta od simfonijskih aranžmana i kompleksnih improvizacija, koje su u prošlosti posebno utjecale na to da su Caravan bili među najuzbudljivijim predstavnicima Canterbury scene.
Na izrazito komercijalnom »Corner Of Me Eye« čak se naziru lagani disko utjecaji, posebno što se tiče ritmičkih nijansi i popratnih pjevačkih harmonija u refrenu, dok basist Derek Messecar tu rasterećuje Pyea u ulozi glavnog pjevača. Svi dugogodišnji Caravan fanovi zacijelo su bili zgroženi svom tom ‘svetom jednostavnošću’, iako sve na albumu nije ni tako loše. Ipak, ovdje je riječ o legendarnoj skupini koja je nekoć imala vrlo visoke skladateljske standarde. »Watcha Gonna Tell Me« jedna je od rijetkih kompozicija na »The Album« koja zbog flaute i Pyeova specifičnog vokalnog pristupa barem djelomično podsjeća na klasične Caravan odnosno predstavlja jedan od rijetkih trenutaka na albumu kad se može govoriti o progresivnom rocku u pravom smislu te riječi, jer i Dave Sinclair iznenadi preslatkom improvizacijom na električnom klaviru.
Dave se ističe i na eteričnoj baladi »Piano Player«, gdje je, što govori već sam naslov te kompozicije, u prvom planu klasični klavir. Simfonijski aranžmani u lijepom su suzvučju s Pyeovim visokoletećim vokalnim ‘guguranjem’, tako da je riječ o još jednoj tvorevini s »The Album« koja neće tek tako otići u zaborav. »Make Yourself At Home« sadrži nešto onog specifičnog Caravan humora kojim su oduševljavali u prošlosti, dok veseli nosivi aranžman također podsjeća na neke prošle standarde. Osim ušljivog refrena i šačice iskričavih improvizacija, tu nažalost nedostaje ona tragikomična drama koja je u prošlosti Caravan razdvajala klasike od prosječnih tvorevina.
Očajni »Golden Mile« s lakoćom je jedna od najslabijih tvorevina u povijesti Caravan, koja gotovo nije vrijedna spomena; repetitivni funky ritmovi i neizražajan refren, koji povrh svega zvuči posve bez energije. Na solidnom »Bright Shiny Day«, jednom od rijetkih svijetlih trenutaka na ovom albumu, Pye u uvodnom dijelu odabire bluesovski pristup u cmizdrenju gitarskih pasaža. Njegov eterični vokal u mirnoj sekciji opet obnavlja nešto prošle ambijentalne magije, što vrijedi i za pastoralne varijacije na flauti, ali nedostatak veće ritmičke razigranosti znači da je riječ o još jednoj tvorevini koja do kraja ne uspijeva iskoristiti sav potencijal. Neuspjela komercijalna mišolovka »Clear Blue Sky« sa svojim ska/reggae ritmičkim nijansama zvuči kao loša imitacija grupe The Police, što zorno govori da je riječ o drugorazrednoj tvorevini na kojoj od klasičnih Caravan nije ostalo praktički ništa. Na sreću, barem »Keepin’ Up the Fences« album zaključuje u poštenom stilu i sa svojim razigranim varijacijama i odlično raspoloženim Pyeovim pjevanjem još će se i danas svidjeti vjernim fanovima, jer je jedna od rijetkih skladbi koja obnavlja djelić prošle ambijentalne magije, iako ni tu nema govora o mogućoj klasici.
»The Album« je sadržavao zvučnu sliku kreativno već poprilično iscrpljenih legendi Canterbury scene, koje su na sve načine pokušavale preživjeti u vremenu kad je njihov stilski pristup bio izrazito nepopularan i kad su sa svakim novim danom gubile fanove. Pitanje je koliko članova aktualne verzije benda uopće još sluša taj (za njihove uobičajene standarde) iznimno prosječan uradak. Negativan trend pokušali su silom preokrenuti obnovom originalne/klasične Caravan postave, ali sustav, što je dokazao i njihov posljednji album prije (privremenog) raspada, »Back to Front« (1982), jednostavno više nije funkcionirao. Srećom, ni nakon toga nisu se predali te su se sredinom devedesetih vratili na scenu kad su ih svi najmanje očekivali.
Postava
Pye Hastings – vokal, gitara
Geoff Richardson – gitara, viola, flauta, vokal
Dave Sinclair – orgulje, klavir, električni klavir, sintesajzer
Dek Messecar – bas gitara, vokal
Richard Coughlan – bubnjevi
Produkcija
Caravan
Popis skladbi
1. Heartbreaker (3:06)
2. Corner of Me Eye (3:37)
3. Watcha Gonna Tell Me (4:48)
4. Piano Player (5:24)
5. Make Yourself at Home (3:26)
6. Golden Mile (3:12)
7. Bright Shiny Day (6:17)
8. Clear Blue Sky (6:25)
9. Keepin’ Up the Fences (5:17)
Galerija slika
