Lokacija: Trezzo Sull’Adda (Milano) / Live Club / Italija
Datum: nedjelja, 03.05.2014
Treći dan Frontiers Rock festivala, pri čemu autor ovih »skromnih redaka« s obzirom na ekstremno primamljiv »line up« nastupajućih cijelo vrijeme nesretno, ali nehotice, zamjenjuje naziv festivala nazivom »RockLine festival«, poslužio je festivalski vrhunac. Treći dan za našu ekipu počeo je »talijanski«. Uživaški, dakle. S tipičnim doručkom punim »šećera«. Keksića, žličica Nutelle, odmotavanja marmelada, dvopeka, srkanja čajića, jakih kavenih ekstrakata iz kafetijere, hrskanja čokoladnih kroasana i tako dalje…. Vrijeme je bilo sunčano i umiveno. Odvalili smo izlet u staru gradsku jezgru. Trezzo Sull’Adda prekrasan je gradić. Ima starodrevne zidine, ostatke nekadašnje tvrđave. Lijepo je uređen, bez ijednog smećka na tlu. U jedanaest sati već smo strašili na festivalskom prostoru. Brad Gillis nam je naime pri susretu dan prije otkrio da Night Ranger tada imaju tonsku probu i da se možemo opet naći. A ipak. Tonska proba već je bila, bili su to svakako Night Ranger. Samo su željezna vrata kroz koja su glazbenike dovozili kombijima ostajala uporno zaključana. U međuvremenu smo se spetljali s dvojicom Riječana, koji su već prije jedanaest ostavili u boci Jacka Danielsa gutljaj viskija koji nije vrijedio ni pristojnog kvašenja grla. Ni piva im nije kronično bilo dosta pa su grozničavo raspitivali gdje je neki diskont s povoljnim cijenama. Došli su dakle skroz iz Rijeke da se »odlome« na koncertu Wingera.
Čak su i najuporniji izgubili živce pa smo oko jedan odlučili otići u pizzeriju i okrijepiti se. A vidi vraga. Tek što smo krenuli s parkirališta, otvore se željezna vrata i van uskoči manji BMW da pokupi gomilicu ljudi. Među njima je stajao, s glavom i bradom, Jack Blades (Night Ranger), na kojeg smo se naravno istog trena bacili s fotoaparatima i albumskim rekvizitima sastava Night Ranger. Blades nam je otkrio da i njegovi korijeni potječu negdje iz Srbije, jer da se njegova baka prezivala Petrov (Da nije pomiješao Srbiju s Bugarskom ili Rusijom? Pa danas je sve moguće). A kad je iskreno izdahnuo: »Dobar dan!«, skoro smo pali u nesvijest. Ostalo je povijest.
Sat je tri poslije podne. Točnost organizatora opet je funkcionirala. Na pozornicu uskaču Crazy Lixx. Mladi, odlični Šveđani, koji ipak nisu od jučer. Iako je njihov aktualni album »Riot Avenue« star dvije godine i rade na novom albumu, uzeli su ekskluzivno vrijeme da skoknu do Trezza na ovaj koncert i načas zaboravе studijske aktivnosti. Bend je odlično uigran, na pozornici točno znaju što tko treba napraviti u danom trenutku. Iskorištenost pozornice, kretanje, »dražanje« publike, štosanje. Testosteronskog naboja im ne manjka. Rock ‘n’ roll u čelo, ludo. Možda malo bode u nos generičnost, jer je bend zadojen oduševljenjem likom i djelom glam sastava iz bliže prošlosti, iako njihove skladbe u aranžerskom smislu kredibilno stoje. Samo je osjećaj da si sve to negdje nekad već čuo. Dobrih pola sata zgusnute svirke Dečki su valjali jednu pjesmu ravno u drugu i optimalno iskoristili vrijeme koje im je bilo namijenjeno na festivalu.
Već rano poslijepodne bilo je jasno da će treći dan festivala biti najbolje posjećen. Već za koncerta Crazy Lixx teško si se kretao dvoranom, toliko je bilo gužve! A ona se samo još pojačala kad je na pozornicu stupila Issa. Sastav koji vodi norveška pjevačica Isabell “Issa” Øversveen. Cura uz stasitost posjeduje naravno i stasito izgrađen vokal kojim je u tren oka osvajala publiku tijekom svog nastupa. Posebno u razvoju snage i prijelazu iz srednjih vokalnih položaja u više do najviših registara. Odlična pjevačica. Skladbe poput I’m Alive i Angels Crying nose zarazni melodični rock makrame, a od žanrovske tipičnosti glazbu naravno udaljava Issin prepoznatljivi vokalni pristup. Na klavijaturama je opet pomogao Alessandro Del Vecchio (Hardline), koji je u toj ulozi na festivalu dan prije spasio i nastup projekta L.R.S. (La Verdi – Shotton – Ramos)!
Treći izvođač pak doista je podigao razinu zbivanja za nekoliko stepenica više. S obzirom na njegov ugled i enormno iskustvo u dugovječnoj glazbenoj karijeri to i nije iznenađenje. Ime? Jeff Scott Soto sa svojim pratećim sastavom. Čovjek izuzetnih vokalnih vrlina koje su ga dovele u ligu značajnijih izvođača rock ere, kao što su, među ostalima: Yngwie J Malmsteen, Journey, Talisman, Soul Sirkus, Eyes, Takara, Kuni i Axel Rudi Pell. Uz to Jeff sudjeluje i u novom melodičnom rock sastavu W.E.T., koji bi do neke mjere trebao preuzeti nasljeđe glazbene ostavštine sastava Talisman i jedne od dviju američkih varijanti sastava Trans Siberian Orchestra. Soto je na pozornicu uskočio u društvu četvorice glazbenika. Na poziciji prvog gitarista našao se mladi, ali izuzetno talentirani i do dlake izbrušeni španjolski glazbenik Jorge Salan, nadalje dva brazilska glazbenika BJ (na gitari i klavijaturama) te bubnjar Edu Cominato i Njujorčanin David Z na bas gitari. Jeff je tog dana bio doslovno nezaustavljiv. Vrlo lijep dojam koji je ostavio prije dva dana s W.E.T. dodatno je nadogradio ovim nastupom. Potpuno se uživio, isključio i iscijedio iz sebe najbolje što može. Od autorskog materijala oduševile su skladbe Believe in Me i Holding On, kao i izvedba skladbe Look Inside Your Heart, pri čemu je Jeff na pozornicu pozvao posebnog gosta! Gitarista sastava Night Ranger Joela Hoekstru! Briljantna i izgrađena kompaktnost izvanredne svirke kvinteta. Nepopustljivo i svom snagom. Naravno, uključen je bio i »šlager« Talisman klasik, što je Jeff začinio i brzim preletom dvaju hitova pop zvijezda Madonne (Frozen) i Seala (Crazy). Na kraju smo ipak dobili Talisman skladbu koju je sastav zajedno izveo u cijelosti (I’ll Be Waiting). Pri kraju je Jeff pomalo patetično izmolio od organizatora još pet minuta nastupa, a sastav je za veliko finale još odrezao Steel Dragon skladbu Stand Up, koja je prisutne još posljednji put dovela do ekstaze.
Legendarni John Waite, kojeg se svi vjerojatno sjećate po njegovom mega hitu Missing You, upao je u nezahvalnu ulogu. Morao je naime nakon izuzetnog koncertnog iskustva koje je prije njega priredio Jeff Scott Soto. Već žanrovski je Waite pomalo odskakao, odnosno bocnuo iz konteksta izvođača festivala, pogotovo ako uzmemo u obzir posljednje godine njegove karijere, kad je opet intenzivnije počeo kokettirati sa svojim vremenima bluesa i početka karijere. Dok ritam sekcija u ekipi ostaje nepromijenjena i dalje je zastupaju Tim Hogan (bas gitara) i Rodger Carter (bubnjevi), inače Matchbox Twenty gitarist Kyle Cook napustio je Waitea, a na njegovo se mjesto smjestio nitko drugi nego bivši gitarist Alice Coopera i Pretty Boy Floyd Keri Keli. Tijekom nastupa Johna Waitea uvjerili smo se jednom više koliko izgrađen i karizmatičan vokalni pristup posjeduje taj izuzetni pjevač. Lagano osmuđen vokal, silno mekan i osjećajan kad treba istaknuti emocije i strasti. Waite sazrijeva kao staro dobro vino. Repertoar su obogatile naravno točke The Babys (Back On My Feet Again, Every Time I Think of You, Head First) i nekako po očekivanju dva Bad English hita (Best Of What I Got, When I See You Smile). Publiku je izdašno probudila Missing You, dok je Waite za zaključak smislio izvedbu obrade Led Zeppelin originala Whole Lotta Love, što nije bio najmudriji potez. Iako je zabavljala publiku, Waiteov osobni glazbeni katalog je ipak toliko širok da mu ne bi trebalo svirati skladbu koju po planetu svira već svaki klinac koji zna prihvatiti dva osnovna akorda na gitari. No tu dolazi ono »ali«. Skladba je pravi pjevački izazov i John to zna. Zato je upravo u toj točki jednom više zapanjio svojom profinjenošću i nježnošću. Izvanredna izvedba, koju bi definitivno morao čuti naš stari gunđalo, koji ni da čuje više neće za okupljanje Led Zeppelin, Robert Plant. Nastup koji je pomalo nepravedno ostao u sjeni onog Jeff Scott Sotovog.
Dolazak Danger Danger na Frontiers Rock festival doveo je izdašnu četu zaljubljenika u melodični rock. Danger Danger naime posljednjih se vremena silno rijetko pojavljuju na europskim pozornicama, ako uopće. Od posljednjeg studijskog albuma »Revolve« prošlo je debelih pet godina i krajnje je vrijeme da Danger Danger opet sastave koji studijski album. Ritam sekcija ostaje originalna sa Steveom Westom na bubnjevima i Brunom Ravelom na bas gitari, dok vokalne dužnosti opet obavlja »koker španijel« Ted Poley. Na poziciji gitarista nalazi se od 2003. nadalje, kad je u ekipi zamijenio odličnjaka Andyja Timmonsa, švedski gitarski svemirac Rob Marcello. Isti taj Rob Marcello uskočio je primjerice u čizme gitarista House Of Lords Jimija Bella za jesensku turneju House Of Lords 2009., pa smo se već tijekom nastupa House Of Lords u Ronkama (Ronchi dei Legionari) kod Trsta mogli uvjeriti koliko je taj gitarski velikan svestran i dotjeran. Precizan i brz kao sam vrag! Danger Danger priredili su izniman žur. Zapravo se nisu morali ni previše truditi. Jednostavno su očekivanja bila tako jaka s strane užarene publike da ih je ona cijelo vrijeme nosila visoko na rukama. Ted Poley je s godinama izgubio lijep komad vokalne širine i viših se položaja rutinirano klonio. Klasici Bang Bang, Naughty Naughty (u završnom dijelu), I Still Think About You i Monkey Business« bili su dovoljni da se narodu otkine od svih slasti. Zapravo je dvorana već od prvog trenutka, s uvodnim šrapnelima studijskog prvijenca Rock America i Boys Will Be Boys, temeljito podrhtavala od sve adrenalinske vrućine. Publika je dakle svoje velike heroje ipak dočekala Pri kraju je Poley u zahvalu publici vrisnuo još sljedeći pozdrav: »Stay horny Italy!«, što je primjedba koja s obzirom na svu pokazanu razuzdanost publike tijekom koncerta bolje gotovo nije mogla pristajati u kontekst tog koncertnog nastupa.
Jedan od najnestrpljivije očekivanih trenutaka Frontiers Rock festivala bio je zasigurno nastup Amerikanaca Winger. »Better Days Comin’« svježe je izdani studijski album sastava, koji je izašao tek tjedan dana prije nastupa Winger na ovom festivalu. Pri dolasku sastava na pozornicu već je na početku iznenadilo to što u ekipi nije bilo gitarista Johna Rotha. Na njegovoj je poziciji mahao gitarom očito kar jedan od gitarskih tehničara sastava. U kontekst nikako nije spadao, iako mu je Kip više nego očito naložio da što bolje oponaša na pozornici svirku Johna Rotha. Već po odjeći suđeći, tip se nije uklapao, a kamoli po svom »kamiondžijskom« izgledu. Unatoč velikim očekivanjima od Winger, oni su tijekom koncerta imali hrpu neprestanih tehničkih problema. Zvuk je bio naprosto očajan. Bas gitara Kipa Wingera dobila je »nogu« i počela zveckati tek negdje na sredini koncerta. Ne samo to. Winger su morile i teškoće s uigranošću. Još prije nove Rat Race dogodila se sastavu teža pogreška. Morgenstein je već dao uvodni takt, ali nisu svi u tom trenutku bili na istoj valnoj duljini pa su odmah »raspali«. Morali su ponoviti početak, a skladba je onda ipak potekla dalje. Iako je osjećaj nesputanosti izostajao, i kod Kipa Wingera i kod Reba Beacha na njegovoj lijevoj strani, Winger su pogotovo u zadnjoj trećini koncerta nekako vratili stvari na njihovo standardno mjesto i po uzoru na velike profesionalce sretno priveli koncert kraju. Ljudi se nisu previše opterećivali problemima sastava. Njihovi su im heroji s pozornice dostavili šaku klasičnih Winger zimzelena od Hungry, Pull Me Under, Madelaine, Miles Away (s Kipom na klavijaturama i uvodnim traženjem pedale pod nogama, čitaj: tehničari zanesenjaci), pa Headed For A Heartbreak ( produženim izlaznim dijelom, gdje je Beach posebno slikovito protegnuo prste po vratu gitare), Cant’ Get Enough, Easy Come, Easy Go i naravno završnu Seventeen. Neki tip u trećem redu, koji je na festival stigao iz Brazila, znao je napamet baš sve skladbe sastava, što je primijetio i s pozornice Kip Winger. Nekoliko puta pokazao je prstom na njega, bacio mu trzalicu, ali tip ni da se obazre na tako nešto. Bio je u svom svijetu. Presretan što uživa u skladbama jednog od svojih najdražih bendova.
Kip Winger i društvo nisu dostavili najbolje što mogu, no svejedno je nastup sastava Winger zbog ekstremno rijetkog pojavljivanja na europskim koncertnim pozornicama bio prava mala senzacija, gdje je dvorana od sve silovite energije pucala po šavovima. Reb Beach je konačno pokazao i zašto je tako cijenjen gitarist. U Winger naime dolazi puno više do izražaja nego u Whitesnake, gdje je njegov genij »namjerno prigušen«. Upravo se u skladbama sastava Winger iskazuje sva njegova glazbena univerzalnost. Nadajmo se samo da će sastav u korist promocije albuma »Better Days Comin’« složiti jesensku europsku koncertnu turneju i da će se tako ponuditi prilika za pogledati barem jedan koncertni termin na kojem će Winger naravno odsvirati nastup od barem sat i tri četvrt.
Night Ranger pripala je velika čast da kao glavni nositelj trećeg dana festivala zaključe Frontiers Rcok festival. Legendarni rockeri zaprisegnuti poznatom west coast AOR zanatu iz San Francisca danas vrijede za sastav izuzetne kilometraže, glazbenog iskustva i glazbene rutine. Ako smo ih 2011. gledali u ulozi predgrupe Journeyja svega pola sata, ovaj put priča je bila poprilično drugačija. Postava Night Ranger ostaje i dalje nepromijenjena, a tvore je izvorni članovi bubnjar i vokalist Kelly Keagy , basist i vokalist Jack Blades, gitarist Brad Gillis te kasnije pridruženi gitarist Joel Hoekstra i klavijaturist Eric Levy. Potonji se ekipi pridružio prije tri godine.
Kod Nigt Ranger postavljanje pozornice uvijek je posebnost. Sva pojačala stisnu sasvim u pozadinu, slično kao što je to štos kod Status Quo, a bubnjeve Kellyja Keagyja pomaknu na desnu prednju stranu, jer Kelly u više skladbi preuzima i glavni vokal. Tako je oslobođeno ogromno prostora za trčanje lijevo i desno te gore i dolje. A Night Ranger ga znaju prokleto dobro iskorištavati. Bez obzira na zub vremena koji zrelo nagriza Bladesa i Gillisa, godine im se na plećima ni načas ne poznaju. I dalje sila agilni momci, s mlađim Joelom Hoekstrom izvodili su hrpu pozorničkih akrobacija, falio je još samo kakav »špaga« pa bi mjera bila puna. Sviranje gitare na leđima i slične otkačene vragolije Gillisa, koji pritom odsvira baš sve što zamisli s perjanom lakoćom i bez greške. S briljantnom preciznošću. Zapanjujuće. S Hoekstrom čine izniman gitarski par. Zasigurno gitarski par cijelog festivala. I to s konkretnom prednošću. I ispred Tesle. Za cijeli nastup možemo reći da su Night Ranger zasigurno (opravdano) odnijeli s prednošću prvo mjesto pred nastupima ostalih izvođača. Pojeli su ih.
Sastav je na početku odmah dignuo dvoranu na noge s dva dobro prepoznata standarda, i to uvodnom Touch Of Madness i zimzelenom Sing Me Away, a potom preko odlične novije Lay It On Me (»Somewhere In California«, 2011) i željezne balade Sentimental Street razveselio publiku izvedbom Damn Yankees obrade skladbe Coming Of Age. Prvo iznenađenje je dakle iza nas, vrijeme je za preostala. Prvo izdašno poslužila je The Secret Of My Success s albuma »Big Life« (1987). Skladba je izdana kao singl, ujedno i iskorištena za glazbenu podlogu humorističke TV serije istog imena, u kojoj je glavnu ulogu igrao Michael J. Fox. Nju je slijedila posve nova skladba High Roiad. Tako će se zvati i nadolazeći novi studijski album sastava, koji će izaći u lipnju ove godine. Blades je naložio publici da se u refrenu mora dreknuti tri puta zaredom »Yeah!!, Yeah!!!, Yeah!!!«, a ona mu je opet nestrpljivo jela iz ruke. Nova skladba odlično funkcionira s ostalim materijalom, što znači da ćemo očito dobiti još jedan klasično zamišljeni Night Ranger album, a to je vrlo dobro. Slijedila je još jedna slastica. Skok na prvi album »Dawn Patrol« (1982) i izvedbu skladbe Eddie’s Comin’ Out Tonight, o nastanku koje je Blades ispričao zabavnu anegdotu o tipu po imenu Eddie, koji je dolazio na njihove koncerte još u vrijeme kad su Night Ranger bili klupski bend. Što se tiče Damn Yankees, čije skladbe danas više ne čujete na pozornicama, Night Ranger su ovaj put bili drugačijeg mišljenja pa su izveli još jednu skladbu tog sastava (High Enough). Tako su cijelo vrijeme održavali atmosferu na izuzetnoj razini i toliko pozitivne energije koliko se osjetilo upravo tijekom njihova nastupa festival dotad zasigurno nije isijavao. Slijedi novi razlog za veselje, s čak dvije uzastopne skladbe uzete s albuma »Seven Wishes« (1985), i to Goodbye te Four in the Morning. Koncertne minute vrtjele su se ekstremno brzo. Izvedbom hita When You Close Your Eyes s albuma »Midnight Madness« (1983) Night Ranger su najavili da se koncert polako bliži kraju, a to je potvrdila odmah iza nje Don’t Tell Me You Love Me s prvijenca »Dawn Patrol«, koju su Night Ranger duhovito razvukli tako da su u nju uklopili dio Deep Purple klasika Highway Star. U završnom dijelu, gdje su opet zapanjili Gillis i Hoekstra s gitarskom superiornošću kojoj se nije vidjelo kraja, Night Ranger su tako baš na točki vrelišta zaključili regularni dio svog koncertnog nastupa.
Bis nije bilo teško predvidjeti kad je s tamburinom do ruba pozornice stupio Kelly Keagy i u duetu s Jackom Bladesom počeo pjevati stihove slavne Sister Christian. Za razliku od skromnih dodataka prvog i drugog dana festivala od strane glavnih nositelja, kad su i Tesla i Stryper izveli po samo jednu skladbu, Night Ranger su nakon što su sa Sister Christian doveli publiku u delirij ostali na pozornici i prihvatili se skladbe koja im je zapravo doista ostala kao zadnja na popisu onih koje moraju biti odsvirane na svakom Night Ranger koncertu. Ostali su naravno kod albuma »Midnight Madness« i udarili za finale u (You Can Still) Rock In America, koju je Blades tijekom izvedbe više puta preimenovao u (You Can Still) Rock in Italy.
Nastup Nigt Ranger doista se pokazao vrhuncem cijelog festivala! Na pravom mjestu. Na njegovu završetku, dakle. Sastav je cijelo vrijeme isijavao izvanrednu radost, vedro raspoloženje, pozitivan stav te bezbrižno i s perjanom lakoćom nizao pjesmu za pjesmom s odlikom velike rutine i nevjerojatnog iskustva. Zvuk nastupa ubojit! Za razliku od drugih sastava, Night Ranger nisu koristili ni snimljene matrice pratećih vokala. Pršte od energije! A to je izuzetno dobar predznak, jer na scenu stiže novi studijski album »High Road« i nadajmo se da će mu uskoro slijediti i turneja po Europi.
Od sveg viška adrenalina i pozitivnih osjećaja nikako se nismo htjeli oprostiti od prostora, iako je festival bio zaključen. Druženju s mnogim posjetiteljima festivala, koji su stigli čak iz poljskog Bydogoscza, kao i srpske prijestolnice Beograda, pa nadalje iz Velike Britanije, Grčke, čak i Brazila, Francuske, Nizozemske, nije bilo kraja. Sat je zašao duboko u rano jutro kad je do zadnje otvorene limenke piva održavala svu postfestivalsku vedrinu ekipa od šestero slovenskih sudionika festivala (dva Ajdovca, jedan Prekmurec i troje s ljubljanskog kraja), zapisana glazbenom žanru u kojem nije bilo mnogo odstupanja. Melodični rock, AOR, hard rock. Plejada izuzetnih glazbenika, vokalista, gitarskih superheroja, kao i šaka odličnih sastava koji borave pod »ugovornom zaštitom« izdavačke kuće Frontiers Records. Glazba koja slijedi melodijsku perfekciju, čisto i izgrađeno pjevanje i u kojoj je ulaz grohotanju, poluton kombinacijama koje »gutaju« melodiju i srušenom tro-akordnom drndanju strogo zabranjen. Ako ste ljubitelj melodičnog rocka i AOR glazbe, morate ovaj festival iduće godine nužno posjetiti. Čak i ako na pozornici neće svirati vaš najdraži sastav, žanrovskih odstupanja gotovo da nema među izvođačima, zato je riječ o festivalu koji te apsolutno cijelo vrijeme samo puni energijom. Naravno, govorim u ime ljubitelja melodičnog rock žanra i AOR glazbe.
Izvanredno društvo, izvanredna glazba, izvanredni nastupi, izvanredna hrana, izvanredna energija. Bez pritužbi. Rijetki su takvi osjećaji nakon kraja festivala. Fronters Rock festival bio je dakle pravi pogodak u »bikovo oko« mete! Neka zaključim ovaj »skromni spis« nadom da ćemo se vidjeti na istom mjestu iduće godine i da će Frontiers Rock festival izrasti u stalnicu!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
CRAZY LIXX:
1. Rock and a Hard Place
2. Sympathy
3. Whiskey Tango Foxtrot
4. Lock Up Your Daughter
5. Riot Avenue
6. Blame It on Love
7. 21 Til I Die
ISSA:
1. Dream On
2. Looking for Love
3. Angels Crying
4. Invincible
5. I’m Alive
6. Can’t Stop
JEFF SCOTT SOTO:
1. Intro
2. Take U Down
3. 21st Century
4. Damage Control
5. Believe in Me
6. Look Inside Your Heart (with Joel Hoekstra)
7. Soul Divine
8. Holding On
9. Eyes of Love
10. Medley:
– Break Your Chains
– Day By Day
– Give Me a Sign
– Dangerous
– Just Between Us
– Mysterious (This Time It’s Serious)
– Frozen
– Crazy
I1. ‘ll Be Waiting (Talisman)
12. Stand Up (Steel Dragon)
JOHN WAITE:
1. Change
2. Back On My Feet Again (The Babys)
3. Rough & Tumble
4. When I See You Smile (Bad English)
5. Saturday Night
6. Every Time I Think of You (The Babys)
7. Best of What I Got (Bad English)
8. Missing You
9. Head First (The Babys)
10. Whole Lotta Love (Led Zeppelin)
DANGER DANGER:
1. Rock America
2. Boys Will Be Boys
3. Hearts on the Highway
4. Don’t Blame It on Love
5. Bang Bang
6. Beat the Bullet
7. I Still Think About You
8. Crazy Nites
9. Monkey Business
10. Naughty Naughty
WINGER:
1. Midnight Driver of a Love Machine
2. Madalaine
3. Hungry
4. Pull Me Under
5. Blind Revolution Mad
6. Down Incognito
7. Guitar Solo
8. Rat Race
9. Deal With the Devil
10. Stone Cold Killer
11. Miles Away
12. Headed for a Heartbreak (Reb Beach gitarsko solo u izlazu)
13. Can’t Get Enuff
14. Easy Come Easy Go
15. Guitar Solo (Reb Beach)
16. You Are the Saint, I Am the Sinner
17. Seventeen
NIGHT RANGER:
1. intro (You Shook Me All Night Long)
2. Touch of Madness
3. Sing Me Away
4. Lay It On Me
5. Sentimental Street
6. Coming of Age (Damn Yankees)
7. The Secret of My Success
8. High Road
9. Eddie’s Comin’ Out Tonight
10. High Enough (Damn Yankees)
11. Goodbye
12. Four in the Morning
13. When You Close Your Eyes
14. Don’t Tell Me You Love Me
—bis—
15. Sister Christian
16. (You Can Still) Rock in America
