Ian Anderson i nakon 50 godina ostaje vjeran Jethro Tull, nestašni pan s čudesnom frulom (2018)

lokacija: Beč / Wiener Stadthalle, Halle F / Austrija
datum: ponedjeljak, 10.12.2018

Asocijativna reakcija prosječno načitanog Zemljanina na spoj riječi Jethro Tull su »flauta«, »rock’n’roll«, a odmah zatim naravno klasični legendarni engleski folk prog rock bend. Malo ih pak zna reći da je to ime preuzeto od engleskog pionira sijaće mašine koji je živio u osamnaestom stoljeću. Eto, valjani agro-prog-folk rock umjetnici, kreatori nezaboravne i jedinstvene sinteze flaute, keltskih (folk, pastoralnih, srednjovjekovnih), klasičnih elemenata i naravno rocka, to su vječni i nepokolebljivi Jethro Tull, koje predvodi ništa manje jedinstvena i naprosto golema karizmatična šaljivost fenomenalnog Iana Andersona, a ove godine obilježavaju čak 50 godina djelovanja! Ta su se pola stoljeća, jednako žustro (brzo i neprimjetno), odvrtjela od izdavanja njihovog kultnog prvijenca »This Was« (1968). Zašto onda 50 godina, ako je bend nastao godinu ranije? Nakon početnih problema s izborom imena grupe, naziv Jethro Tull zapravo su počeli koristiti tek 1968.

U međuvremenu su Jethro Tull svoju svjetsku turneju »pet desetljeća djelovanja« razvukli duboko u iduću godinu. Tko ih je propustio u Zagrebu ovog listopada, može skočiti na njihov koncert 1.4.2019. u Trstu. Odmah ću reći da mu neće biti žao. Ovaj put se RockLine zadržao u Beču, gdje je u posve rasprodanoj i do posljednjeg kutka nabijenoj Wienner Stadthalle Halle F s foto propusnicom bio još korak bliže bendu nego u Zagrebu. Na mjestu ispunjenom s 2.000 posjetitelja, gdje smo zaljubljenici u staru progrockovsku kulturu u lipnju ove godine uživali u King Crimson i gdje se u veljači 2019. očekuje posjet Stevena Wilsona, odvijala se dakle prava mini super senzacija, puna nostalgičnih Jethro Tull slastica.

Koncert točno u 20.00 sati. Nakon uvodne snimke na svečanu pozornicu najprije stupe četvorica glazbenika koji su ranije činili Ianovu pratnju. Dvojica među njima, basist David Goodier i klavijaturist John O’Hara, zapravo su bivši i novi članovi Jethro Tull te su djelovali u grupi još u vrijeme kad je u njoj gitaru svirao slavni Martin Barre, dok su bubnjar i udaraljkaš Scott Hammond te njemački gitarist Florian Opahle u sastavu relativno nova lica. Ubrzo zatim s lijeve strane se prikrade nezaboravna silueta s flautom u rukama i dokaklja ravno do mikrofona. Ian osobno! U dvorani se izdašno zahuči. Repertoar se razvijao posve povijesno, retro nostalgično. Od samih početaka, kad je bend u svojoj glazbi još spajao elemente bluesa i tako na snažnom osloncu prvijenca »This Was«, pa do proboja među kultne rock sastave (1971-72). Repertoar pun ugodnih iznenađenja koja se rijetko uključuju u izvedbu. U tom su pogledu osobito osvojile Some Day the Sun Won’t Shine For You te na set listi odmah na drugom mjestu Love Story (»Living in the Past«). Obje izuzetno rijetko odsvirane na koncertima sastava. Udarnom uvodnom My Sunday Feeling uz Some Day the Sun Won’t Shine For You s albuma »This Was« društvo su pravile još Dharma for One i A Song For Jeffrey.

Prvi dio koncerta trajao je samo 45 minuta, ali bio je »nabijen« doista lijepim cvjetićima Tullove karijere, koji su kroz drugih dvadesetak minuta prešli u klasike željeznog repertoara. To je najavila A New Day Yesterday (sa znamenitim mračnim i teškim rockerskim fraziranjem), koju je kontrastno naslijedila lagana, šaljiva adaptacija Bachove Bourrée, gdje je Ian još jednom upozorio na svoju instrumentalnu jedinstvenost. Bend je zagrebao po zabludama RKC-a uključivanjem »Aqualung« bisera My God, a prvi dio zaključio završnim izvatkom iz kultne progrockovske avanture Thick As A Brick. Ian je u prvom dijelu pokazao da ostaje nestašan, vihoran vražićak koji sa svojih čvrstih sedam križeva i dalje u sebi održava kipuću strast i volju, scensku radost i neuništivo srce, dok skakuće na jednoj nozi i u svoje flautističke solo izlete unosi jedinstvenu izražajnost, punu karizmatične prodornosti i pronicljivosti. I dalje je nevjerojatno zarazan u svojim duhovitim humorističnim primjedbama i komentarima. Iskričav i nabrušen. Kao oduvijek. Izvanredni kvartet mu je potpora. Uigran i u reinterpretaciji Tull klasika naprosto sjajan. Opahleova gitara nevjerojatno se uspješno približila Barreovoj elementarnosti. U sviranju solo dionica naravno su vidljive konkretne razlike. Opahle je tehnički mnogo izbrušeniji od slavnog prethodnika, no Barreov »mekani zahvat« ipak ostaje jedinstven i nezamjenjiv.

Nakon petnaestominutne stanke pozornički se platno ponovno pali. Na njemu se pojavljuje Steve Harris (Iron Maiden), koji kaže da mu je najdraži Jethro Tull album »Passion Play«. Bend otvara drugi dio izvatkom s tog izvrsnog, ali nepravedno previđenog i pomalo zaboravljenog progrockovskog briljanta, čime polako ulazi u svoj (povijesni) srednji i artistički najpronicljiviji dio karijere. Instrumentalni protuteg u drugom dijelu donijela je izvedba skladbe Pastime in Good Company, koja je ponovno potvrdila nevjerojatnu uigranost kvinteta. Riječ je o adaptaciji skladbe čiji je stvaratelj inače ozloglašeni engleski sakupljač ženskih trofeja. Nažalost, Francuzi su giljotinu izumili dvjesto godina kasnije, to jest nakon njegove smrti, inače bi sigurno postao gorljivi zagovornik francuske kulture, koja se očito razvija na revolucijama. Riječ je naravno o kralju Henriku VIII., a Jethro Tull su s tom njegovom kompozicijom povezani još od razdoblja albuma »Stormwatch« (1979). Izvedba upozorava na izuzetnu instrumentalnu izvrsnost i dovršenost kvinteta. U tom dijelu integracija klasika Too Old To Rock ‘N’ Roll, Too Young To Die (uz nevjerojatno zabavan film u pozadini), Songs From The Wood i Heavy Horses djelovala je zapravo posve samorazumljivo, ako ne i nužno. Iznenađenje je na set listu u tom dijelu koncerta unijela izvedba skladbe Ring Out Solstice Bells (»Songs Form The Wood«, 1977), koju je s filmskog platna u pozadini »naručio« vokalist sastava Def Leppard Joe Elliot. Kod te skladbe bend si je morao pomoći snimljenim kulisama.

NIJE više novost da Ianu kroz godine vokalna snaga jenjava, da je njegov vokalni učinak u zrelim godinama naprosto postao izlizan i slab. Dosta se međusobnog pogledavanja događalo u publici kad bi mu vokal iznenada »usahnuo« ili kad bi improvizirano lovio prave visine (nekoliko poltonskih sukoba između linija pratnje i vokala jednostavno nije promaklo). Čovjek toga već godinama previše dobro svjestan, a u ne baš davnom razdoblju, kad je nastupao još kao Ian Anderson Band, na pozornici je uz njega pjevao Ryan O’Donnel. Taj je čovjek izuzetno posrećen Ianov mlađi vokalni klon, koji je na tadašnjim nastupima na pozornicu unosio dodatni špas teatar (Ian je znao iskoristiti i njegove glumačke vještine). S njim smo se susreli ljeti 2014. na koncertu u Pordenoneu, a k njemu se vraćamo opet malo kasnije. Da prebrodi križeve i teškoće oko vokalne izvedbe, Ian je prilagodio vokalne aranžmane pjesama. Ovaj put je u najvećoj mogućoj mjeri kombinirao svoju osobnu vokalnu očuvanost s vokalnim uslugama preostale četvorke koja u 2018. zastupa ime Jethro Tull. Prije svega oslonio se na basista Davida Goodiera i povremeno na klavijaturista Johna O’ Haru. S Goodierom je dijelio vokalne linije (stihove) npr. u Songs From the Wood, Ring Out Solstice Bells i Farm On A Freeway, a O’Hara se uključivao osobito u gradnju višedijelnih vokalnih harmonija. Kroz cijelu večer scenski prostor bio je opremljen golemim platnom na kojem su se vrtjele razne povijesne snimke grupe. U dvije točke Anderson je »posudio« i snimljene vokalne usluge. Najprije u Heavy Horses, gdje se na platnu pojavila, u odori engleske seljanke, islandska pjevačica i violinistica Unnur Birna Björnsdóttir. Nakon mnogih tamnokosih, koje su s Ianom surađivale kao violinistice, napokon jedna crvenokosa. Ona je pjevala prvi stih u refrenu skladbe i doprinijela obveznim solom na violini. Zatim u očekivanom finalu s Aqualung, kad je Ian crpio vokalne usluge sa snimljenog vokala Ryana O’Donnela.

Pravog Jethro Tull koncerta bez Locomotive Breath ne bi bilo. Odsvirana je u obveznom repertoaru, a kraća stanka prije toga Ianu je izuzetno koristila, jer je upravo u toj skladbi dostojno odradio svoje vokalne dužnosti, slično kao u prvom dijelu, koji je zastupljen vokalno manje zahtjevnim klasicima. U Aqualung i Locomotive Breath dodatno se i teatralno »raznio« i Florian Ophale te upozorio na svoju izuzetnu gitarističku »nazubljenost« i izbrušenost.

Za sve vatrene Jethro Tull pristaše posjet ovoj turneji je (višekratna) obveza. Za sve one koji ih još niste vidjeli, ništa manje. Barem jednom u životu možete »izgubiti svoju Jethro Tull nevinost«. Režija, scenografija, kulise, energija, atmosfera, zajedno s izvedbom. Sve to funkcionira. Usprkos bolnom rastanku s Martinom Barreom. Sve je tu, kako treba biti. I adaptacija vokalnih aranžmana drži i zadržava suverenost. Taj zaključak vrijedi naravno uz blagonaklonost prema aktualnoj vokalnoj formi ikonskog rock flautista. Publika u Beču nagradila je cijeli taj Jethro Tull teatar na kraju dugim pljeskom i bučnim zahtjevima (zajedničko lupanje nogama o pod), za još kojim bisom, što nažalost nismo dočekali. Vidimo se dakle u Trstu, prvog travnja iduće godine. Cijene ulaznica različitih kategorija za najavljeni tršćanski koncert posve su pristojne.

Još jedna vrlo važna informacija za sve koji mislite pogledati neki od nadolazećih Jethro Tull koncerata. Nemojte nositi fotoaparate. Upotreba takvih rekvizita, uključujući mobitele, strogo je zabranjena. Tu je Ian nemilosrdan i ako primijeti da netko iz publike fotografira tijekom koncerta, odmah s pozornice na njega naščuva redare. To se tijekom koncerta u Beču dogodilo triput i već nakon prvog takvog incidenta Ian je ozbiljno upozorio publiku da će bend biti prisiljen prekinuti nastup ako se stvar ponovi.

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista:
Set 1:
1. My Sunday Feeling
2. Love Story
3. A Song for Jeffrey
4. Some Day the Sun Won’t Shine for You
5. Dharma for One
6. A New Day Yesterday
7. Bourrée in E minor (orig. Johann Sebastian Bach)
8. My God
9. Thick as a Brick (dio)
Set 2:
10. A Passion Play (dio)
11. Too Old to Rock ‘n’ Roll, Too Young to Die
12. Songs From the Wood
13. Ring Out, Solstice Bells
14. Heavy Horses
15. Pastime With Good Company (orig. King Henry VIII of England)
16. Farm on the Freeway
17. Aqualung
—dodatak—
18. Locomotive Breath