Lokacija: Ljubljana / Hala Tivoli / Slovenija
Datum: 9. 7. 2004.
Uz Celovšku sve crno, metalski blagdan? Ne baš, samo što njihova crnina uvijek tako bijesno strši iz sivila. Ali šalu na stranu! Bilo je 20:30 i jedva smo se parkirali na parkiralištu. Puno hominida, i takvih s hrvatskom i talijanskom putovnicom. Ljudi su se gurali pred halom kao u mravinjaku. Zato ih je dvorana puno teže gutala nego inače. A ljudi su i dalje navirali sa svih strana prema ulaznim točkama dvorane. Divlje. Merchandise? Plakat s potpisima članova G3 za jadnih osam tisuća. Sitniš, zar ne?
21:15, Fripp na pozornici. Robert Fripp, legenda. Barska stolica, Gibson LP i njegova čarobna škrinja, koju sam opisuje kao “guitar devices”. Ljudi su naravno od uzbuđenja i oduševljenja glasno zatopotali. U parteru se svijet gusto razmjestio, pa sam Frippu mogao prići bliže od 10 m samo u snovima. Naravno, većina nagurane publike očekivala je gitarsko sječenje. I prvih 10 minuta pozorno su slušali, misleći da je to samo dugačak intro. Ali taj se intro samo vukao i vukao i nakon 15 minuta odjeknuli su prvi zvižduci. “Divno i fantastično!” pomislio sam. “Zašto taj svijet nije ostao pred dvoranom, ako ne podnosi Frippovu muziku?!?!” Ali svijet se i dalje nervozno mičkao i zviždao, nekolicina ih je demonstrativno napustila pozicije u prednjim redovima. Fripp, siroma, doduše nije dao da ga to smeta, iako je to za umjetnika vrlo ometajući faktor (pročitaj njegov dnevnik na Discipline Global Mobile, što misli o reakcijama publike na G3 turneji). Fripp djeluje gotovo arogantno, jer pravo govoreći publiku pri odlasku nije ni posebno pozdravio, a i tijekom nastupa djelovao je ledeno hladno. A što je ponudio? Za poznavatelje njegove glazbe, snove na Zemlji. Nas takvih očito je bilo malo, bili smo ugrožena vrsta, a negodovanje publike uskratilo nam je užitak u njegovim ezoteričnim intergalaktičkim zvukovima čarobne atmosfere koju je stvarao. Soundscapes, kako naziva svoju glazbu koju predstavlja na ovoj G3 turneji, sastavljeni su od mnogo zvukova. Ne bih stavio ruku u vatru da su Soundscapes svake večeri drukčiji i da je riječ o glazbi trenutnog umjetnikova nadahnuća, koju Fripp zato ni na dva koncerta zaredom ne ponovi u istoj tonalitetu. Fripp se pritom naravno domišljato služi delay efektima i zvukove spaja tako da ih slaže, paletu na paletu, jedan na drugi, i to ne nekakvih običnih zvukova. Tako dobiva veličanstven i pun zvuk orkestra. Dakle, tu jedinstvenost, to što smo slušali, može ponoviti samo Robert Fripp. Fripp kao glazbeni genije. Fripp je ponudio dodir s onostranim, odveo nas je iznad beskraja, iznad horizonta vidljivog. Glazba je bila transcendentalna, glazba astralnih slika. Glazba izuzetne ljepote. U njoj je bio izniman mir i spokoj, glazba unutarnje usklađenosti tijela i duha. Glazba bez šablona, bez okvira, glazba koja ne poznaje vrijeme i prostor, glazba koja zrači vječnošću, bezgrešnošću, do određene mjere iskonskom naivnošću, a istodobno izuzetnom nježnošću, krhkošću, milošću,… jednom riječju najčišći jezik duše.
Da ni ja ne bih odplivao previše na polja četvrte dimenzije, pobrinula se nezahvalna publika, koja je Frippa izviždala i svojom me prisutnošću upozorila na postojanje materijalnog svijeta, u kojem vlada kultura novca i čiji smo robovi. No, Fripp je nakon pola sata napustio pozornicu, što je publika gromoglasno pozdravila, a već pola minute nakon što je Fripp odšetao u backstage, na pozornicu je uskočio Steve Vai. Kao i njegov prethodnik, i Vai je bio sam na pozornici i i on je sjeo na stolicu uz prvu skladbu, što je prisutne preplašilo do kostiju, jer su pomislili da se Vai zarazio Frippovim sindromom. Gitara s trostrukim vratom i skladba I Know You Are Here, koju je Vai napisao za nadolazeći novi studijski album. Slijedila je Giant Balls Of Gold i Vai se odjednom našao u društvu nevjerojatnog gitarista Tonyja MacAlpinea, kojeg bi mnogi u dvorani radije nego Frippa vidjeli u društvu G3, i jednog od najboljih basista trenutačno Billyja Sheehana (?). Hm, Billy kod brzine vara, jer je priključen na dva izlaza, pa kad udari jednu notu, čuje se kao da su dvije, i ljudi posljedično vrte očima zbog te “prividne” brzine. Dok ga je Steve Vai predstavio kao: “Who’s the best bass player in the world?!!?” svi su naravno u glas povikali: “Billy Sheehan!”, a gle ga vraga, odnekud se ipak prikrao glas “saboterа” koji je vapio u nebo: “Tony Levin!!!” Zatim su pritisnuli gas s Answers s legendarnog “Passion And Warfare” (1990), a Vai si nije mogao pomoći da ne otpjeva i poneku (The Reaper, “The Elusive Light And Sound, Vol. 1.”, 2001), Vaijev vokal je zadovoljavajući, za gitarista uopće zadovoljavajući i ukusno se uklapa u njegove kompozicije, a i uživo je bilo tako. No, s obzirom na pomalo mlaku atmosferu uz tu kompoziciju, Vai je potom vješto pritisnuo gas s Juice (“Alien Love Secrets”, 1995) i nastavio fenomenalno mirnijom kompozicijom, u kojoj je stvorio izvanredno raspoloženje, Whispering A Prayer (“Alive in An Ultra World”), koju je otvorio tako da je prvo poljubio mali prst, a zatim dotaknuo prvu notu skladbe. A tih njegovih fint i grčenja tijela i gitare u svim mogućim i nemogućim pozama tijekom koncerta ima napretek. Ovdje je Vai bio posebno uživljen, skladbu je svirao u transu, vezao, vrtio, plео prstima. Nevjerojatno što je Vai sve sposoban izvesti. I nikad ga ne mogu “provaliti”. Ili je tako beskrajno uvježban, ili je tako beskrajno spontan. Po mom mišljenju jedno prednjači pred drugim ovisno o situaciji, a oboje je kod Vaia dovedeno do ekstrema, pa uz njegov živi performans mogu samo buljiti otvorenih čeljusti do poda. Raspoloženje se samo stupnjevalo uz Bangkok i Bullwhip s fantastičnog “Fire Garden” (1996), a zatim još jedna skladba s “The Elusive Light And Sound, Vol. 1.”, naslovljena Get The Hell Out Of Here. Naravno, vrhunac je Steve dočarao na kraju pjesmom For The Love Of God (“Passion And Warfare”), zacijelo jednom od najljepših kompozicija koje je ikad napisao, uz čiju je izvedbu narod bio posebno vidljivo oduševljen. Sat je bio okrugao i Steve je zbrisao s pozornice. Slijedila je dulja pauza. Ljudi su odahnuli nakon šokantnog početnog iskustva s Robertom Frippom. Vai je odlepljen, jer se “little italian virtuoso” nekoć družio s Frankom Zappom, a sa Zappom je svojedobno svirao i Adrian Belew, koji je od 1981. stalni član King Crimson. A ako sad tome dodamo da je šef King Crimson upravo Robert Fripp, miljenik publike dvorane Tivoli br. 1, onda možemo zaključiti da bi Vai i Fripp ponudili svijetu zanimljivu zajedničku ploču, da su se odlučili na suradnju.
Najprije se na pozornici na tri minute pojavio Robert Fripp, čime je publici opet utjerao strah u kosti, što se malo kasnije pokazalo nedužnim činom, jer je Fripp odsvirao samo intro. Uvod za još jednu zvijezdu večeri, Joea Satrianija. Satriani je otvorio šou s Hands In The Air i potom nastavio sa Satch Boogie. Narod je podivljao. Publika je bila najraspojasanija na Satrianijevu nastupu. Satriani je lijepo uredan, školski izbrušen do detalja, doktor svih mogućih glazbenih doktorata i pravi je užitak bio gledati kako lijepo uredno i ispravno ispunjava sva moguća školska pravila. Pritom je zastajao dah uz njegovo visenje na tremolu i supersonično bljeskanje čistog i ekstremno brzog polaganja ljestvica uzduž vrata. Vai je doduše Satrianijeva nadgradnja. On je školskim elementima unio igru i veliku mjeru spontanosti, gdje se našlo mnogo prostora za ekspresiju vlastitog glazbenog genija, Vai se i danas još razvija kao umjetnik, njegova glazba raste i s njom njegov jedinstveni jezik. Dakle, Vai svakom novom pločom zna ugodno iznenaditi. Za Satrianija teško možemo reći da je toliko odlepljen da se ikad otrgne s uzde racionalnog, da ikad odpluta u svoj skriveni svijet. Neprestano je uz stvar, uz um. Zato je mjera originalnosti i najmanja kod njega. I njegove su posljednje studijske ploče tako postale slične kao jaje jajetu. No neosporna je činjenica da je Satriani napravio najveći žur na koncertu. Jednostavno zato što su skladbe jednostavnije građene, imaju glavu i rep. Imaju izrađene glavne motive i ukusno su začinjene i provezene solažama i sonicnim prijelaznim ukrasima. I ljudi su se zato najlakše poistovjetili s njima. Isto tako, glazbenici koji su okruživali Joea na pozornici ponudili su jednostavnije, više “linearno” oblikovane rokerske, mjestimice čak rhythm bluesovski zamišljene linije. Bubnjar je u setu imao dublje tom-tomove, bubnjevi su tutnjali punije, življe, za ovaj svijet stvarnije i mirnije u odnosu na Vaijeva prethodnika, koji je svojim divljaštvom htio odletjeti među publiku. Satriani je izveo i Cool #9, Gnaahh, I like The Rain, Up in Flames, Always With Me, Always With You (gdje je narod na početku solaže pomagao pjevati melodiju), Searching, a kad su došli do skladbe Is There Love In Space, Satrianiju se do kraja šoua na pozornici ponovno pridružio Crimso Frippoman. On je razvio genijalnu zvučnu zavjesu kojom je prekrio sastav na pozornici i stvarao atmosfersku pozadinu. Zvuk Stevea Vaia i Satrianija bio je fantastičan. Ali pozor! Morao si stajati 10 m i više od pozornice, i to na sredini, idealan zvuk bio je opet kod mikserskog stola. Ljudi u prednjim redovima bili su opet zakinuti, općenito su basovi opet probijali zvučnu sliku. Ne znam kako je bilo na tribinama, ali kolega koji je za Vaijeva performansa stajao na početku arene (parter), tamo gdje su prodavali majice, bio je isto tako zgrožen zvukom. Pa, hokejska dvorana je podmukla. Frippa se tijekom Satrianijeva nastupa nije čulo ni na poziciji gdje sam se ja hvalio da je zvuk odličan. Ali pomaknuo sam se samo malo više ulijevo i odmah razločno čuo čarobne “frippertronice”. Jedinstven zvuk, uistinu, i žmarci nisu bili izuzeti. Satriani je “odsvirao” skladbu War i za kraj još Flying In A Blue Dream. Ludnica. Kompaktno, precizno, uigrano, čisti perfekcionizam. Satriani je ponudio najbolji zvuk među svetim trojstvom. Pa i stilski je najviše godio “uživo”. Možda bi se mogao odreći stalnog gledanja kroz sunčane naočale tijekom koncerta i tako se približiti narodu, ali to je usputna i već previše “dlakocjepačka” želja.
Jamming je zapravo bio “bis”, dodatak (engleski encore). Započeli su ga sa Satrianijevim repertoarom, i to s Ice Nine, a nastavili poslasticom večeri. Bila je to Red veličanstvenih King Crimson (“Red”, 1974). I naravno u još jednoj novoj improviziranoj verziji. Otvorila se (i zatvorila – zaključila) naime glavnim motivom skladbe In The Court Of The Crimson King, koji su prepoznali i brojni metalci u dvorani, naravno oni koji poznaju obradu te King Crimson skladbe u izvedbi Saxon. Svaki je član G3 ponudio svoj solo (Vai i Satriani čak po nekoliko golemih), pri čemu sam nervozno čekao Frippa. Fripp je u solo točki upotrijebio zvuk koji je lagano vukao na onaj “slonovski” frippertronic u skladbi King Crimson Elephant Talk (“Discipline” 1981). Ahhh, što bih dao da sam mogao prisutne na pozornici u tom trenutku zamijeniti postavom King Crimson. Baš sam žedan koncerta King Crimson, a misao na upravo odslušani “official bootleg” Live At Berkeley iz 1982, kojeg je moj brat baš sinoć nabavio, totalno me zapalila.
No, moja zabludjela želja nije uslišana i slijedio je The Murderer, pjesma Stevea Vaia, naravno pjesma iz potpuno drugog tijesta, preskok raspoloženja na novu razinu, pjesma se ukusno uklopila u set listu jammminga. Na kraju pak obrada Neila Younga Rockin’ In The Free World, vokal je otpjevao Joe. Njegovo je pjevanje očajno, ali u ovoj je skladbi, s obzirom na grozotu onog u njegovu redovnom dijelu, zvučalo posrećeno. Joeov vokal u ovoj skladbi pristaje, jer je skladba buntovnička, a Joe u njoj pjevanjem podsjeća na 15-godišnjeg adolescenta. Rockin’ In A Free World bio je ispunjen milijun solaža, prijelaznih ukrasa, a ni Robert Fripp u jednom trenutku nije bio izuzet. Tijekom jammminga na pozornici je bio Satrianijev bend. Joe i Vai su cijelo vrijeme jahali svaki svoju gitaru, jedan uz drugoga, dok je Fripp sa čudesnom škrinjicom lijepo uživao u miru na drugoj strani pozornice. Ako netko ne poznaje Frippa i misli da mu soliranje teško ide od ruke, neka isproba nadzvučni “hammering” motiv u skladbi Frame By Frame od King Crimson.
Četiri sata!!! Ludnica! Stvarno nezaboravno. Ova je godina godina samih gitarista. Pat Metheny, Paco De Lucia, pa Satriani, Vai, Steve Morse (Deep Purple) i legendarni div Fripp, a ako pribrojim još jednog velikana, Stevea Howea iz Yes ove godine u Münchenu, za mene godina samih gitarskih slastí. Nadajmo se da je 5000-glava množina dala organizatorima zamah da se osmjele i uskoro i kod nas pričaraju slične snove kakve smo doživjeli na šouu G3. Čini mi se da sam dovoljno lupetao. Hej, nakon koncerta otišli smo k meni doma i uz kavu, pivo, novu ploču Fripp/Eno i kekse filozofirali do 3:30 ujutro. Uspješno smo saželi svježe dojmove i zajedno u glas zablejali da krećemo zajedno na Jethro Tull u Graz 04.08.2004.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Bojan Horvat
Setliste:
Robert Fripp:
1. “Soundscapes” (30min.)
Steve Vai:
1. I Know You Are Here
2. Ginat Balls Of Gold
3. Answers
4. Reaper
5. Juice
6. Whispering A Prayer
7. Bangkok
8. Bullwhip
9. Get The Hell Out Of Here
10. For The Love Of God
Joe Satriani:
1. Hands In The Air
2. Satch’s Boogie
3. Cool # 9
4. Gnaahh
5. I Like The Rain
6. Up In Flams
7. Always With Me, Always With You
8. Searching
9. Is There Love In Space
10. War
11. Flying In A Blue Dream
G3 Jamming:
1. Ice 9
2. Red (incl. In The Court Of The Crimson King)
3. The Murder
4. Rockin’ In The Free World
